Danas je objavljena vijest kako nakon tri godine Zvonimir Boban odlazi sa mjesta glavnog tajnika i savjetnika predsjednika FIFA-e te prelazi na poziciju nogometnog direktora u AC Milan.
>> Zvonimir Boban iz FIFA-e prešao u AC Milan
Od njegovog oproštaja u Maksimiru s početka milenija, skoro dva desetljeća prizivalo se i čekalo legendarnog kapetana Vatrenih, ikone Dinama s početka devedesetih, jednog od glavnih protagonista i toponima neodigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde, nositelja brončane medalje iz Francuske i jednog od najvećih stranaca Milana u devedesetima.
Nogometni narod u Hrvata čekao je, nadao se i u dubini duše priželjkivalo kako će Zvone, karizmatična legenda s nedvojbenim nogometnim i intelektualnim pedigreom zasukati rukave te prijeći na konkretna djela u borbi protiv političko-mafijaške oligarhije koja kontrolira hrvatski nogomet skoro trideset godina.
Stalno se priželjkivalo Zvonu na poziciji predsjednika Dinama ili predsjednika Saveza, vjerujući u njegov stav, pamet i kapacitet gdje bi, kao što je bio vođa na terenu, bio vođa i u kancelarijama, bilo Saveza ili Dinama, u izbacivanju sve one političko-mafijaške bagre koja je uništila domaći nogomet i pretvorila ga u sredstvo interesa.
U svim javnim nastupima, izjavama i intervjuima kritički je odlično secirao stanje u Savezu, Dinamu, svjetskom nogometu, političko-društveno stanje u državi, ali uvijek se čekalo kad ćemo dobiti nešto više.
Skoro svi njegovi suigrači iz reprezentacije uključili su se u rad u domaćem nogometu; neki kao komentatori, neki kao kandidati za predsjednika Saveza, neki kao oporba… Jedino Zvone nije išao dalje od ivice intervjua. Okej, čeka on, valjda zna da nije vrijeme, procjenjuje, treba mu dati vremena… Stalno ga se zazivalo i vjerovalo u njega. Čovjek koji svojim imenom može Velebit pomaknuti, takvoga vrijedi čekati. Na upite zašto se Boban ne želi uključiti u rad Saveza/Dinama, uvijek se čitalo između redaka kako se ne želi sukobljavati s trenutnim njuškama koje drmaju domaćim nogometom, već kad se sredi situacija da bi se onda želio aktivirati.
I prije tri godine ode u FIFA-u. Sustav koji je također obilježen korupcijom i koji je izopačen slično i kao hrvatski nogomet. ‘Ajde, računalo se kako ide reformirati sustav te time indirektno utjecati i na situaciju u Hrvatskom nogometnom savezu. Naravno, nije se ništa dogodilo.
Danas je otišao, odnosno vratio se u Milan. Klub zadnjih desetljeća sazdan od strane jednog od najpoznatijih osuđenih političara Silvija Berlusconija te sumnjivog kineskoga kapitala.
Očito da drek iz Milanovih odaja ili FIFA-inih ureda manje smrdi od ovog domaćeg gnojlišta zvanog hrvatskim nogometom. Očito su Milan i FIFA važniji od Dinama i HNS-a.
E, pa dragi kapetane, legendarna desetko i idolu iz djetinjstva, što nisi rekao odmah – ne želim imati veze s vama. Nikad nisam htio i nikad neću – gadite mi se. Ovako, uvijek se nadalo kako ćeš ti biti taj adut koji će presjeći trenutna bacanja, uzeti štih te okrenuti igru u drugom smjeru, u pravom smjeru gdje ne postoji politika, pljačka, monopol i mafija.
Očito ne smetaju belosvetski hoštapleri jer ipak u CV-u je bitnije imati verificiran rad u FIFA-i i Milanu, a ne se bakćati sa sitničavim kokošarima iz domaćeg sokaka.
Mogao si biti heroj ulice, a ovako budi jedan u nizu odijela koja će prodefilirati hodnicima San Sira.
Mogao si biti prvi u selu, a sad budi trideset i prvi u gradu.
Zvone, hvala na ničemu.
Mihael Polovanec
