Prije početka nedavno održane utakmice Hrvatska – Mali u Osijeku svjedočili smo nesvakidašnjim scenama: osječka publika složno je zviždala Davoru Šukeru, dok se dio zapadne tribine okrenuo loži i zapljeskao Zdravku Mamiću. Salve oduševljenja, koje je izazvao dolazak Mamića u ložu Gradskog vrta, neki jednostavno nisu mogli sakriti, čak su osjetili i potrebu zagrliti svog idola i na taj mu način odati poštovanje. Da se na stadionu slučajno našao stranac koji poznaje aktualne i povijesne nogometne prilike, zasigurno bi pomislio da se radi o velikoj grešci, jer kako se može zviždati čovjeku koji je Hrvatsku vodio do bronce u Francuskoj, a grliti potpunog anonimca. No, taj stranac nije upoznat s hrvatskim stanjem uma.
Davor Šuker opravdano je dobio zvižduke osječke publike. Koliko god je bio dobar nogometaš, toliko istovremeno nisu baš hvaljene njegove ljudske kvalitete. To je čovjek koji, kao da, se stidi svog rodnog grada i koji trenutno vodi hrvatski nogomet. No, ono što najviše bode oči je činjenica da je takva nogometna veličina postala jednom od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj. Davor Šuker česta je poruga i zbog inteligencije (osim one nogometne), pogotovo kada govori o sebi u trećem licu, te sam sebe nazivao brendom. Ni druženje sa sumnjivim ljudima ne ide u prilog njegovom javnom imidžu. Ali, da će postati lutka na koncu Zdravka Mamića, malo tko se nadao. Ipak ostaje pitanje kada je već Šuker pobrao zaslužene zvižduke, kako je moguće da postoji skupina ljudi kojoj je idol Zdravko Mamić?
Nije li aplauz zapadne tribine osječkog stadiona Zdravku Mamiću uvreda zdravom razumu? Opet nažalost ništa neočekivano. Zdravko Mamić idol je onih koji ne žele ništa raditi, a imati. Oni koji u njemu vide uspješnog biznismena i nogometnog menadžera, a o porijeklu njegova novca i ljudima koje je uništio na putu do “uspjeha”, ne žele ni misliti. Istovremeno su svakog neistomišljenika spremni proglasiti Jugoslavenom i mrziteljem svega hrvatskog. Idoliziraju čovjeka koji vrijeđa novinare, fizički nasrće na neistomišljenike, prijeti likvidacijama, nalazi se u sukobu interesa, a ni mnoge druge kriminalne radnje mu, po vlastitom priznanju, nisu strane. Slika ljudi koji oduševljeno kliču Mamiću je, nažalost, slika hrvatskog društva. Društva u kojem su cijenjeni nerad i sumnjivi poslovi. Kada bi aplauz zapada u Gradskom vrtu bio izoliran slučaj, za ovaj tekst ne bi bilo nikakve potrebe. Nažalost, Zdravko Mamić ima istomišljenike diljem Hrvatske. Jedine razlike su u eventualnom nevoljenju njegovih bliskih suradnika, kao naprimjer Šukera u Osijeku. Hajduk nikad nije bio slabiji, Dinamo se redovno sramoti u Europi, stadioni nikad nisu bili ovako prazni, a Mamić i prateća svita ne mare za to. U tome imaju srdačnu podršku državnih vlasti koje nisu napravile ništa da se tiranija zaustavi, a svi oni koji se bave nečasnim radnjama u nogometu, završe gdje im je mjesto – u zatvoru.
U normalnim okolnostima Davor Šuker bio bi legenda koja bi se bavila trenerskim poslom ili uživala u životu nakon duge uspješne karijere, a umjesto toga širi mržnju sjevera i juga, nije dobrodošao u rodni grad i čini sve da baci sve nogometne uspjehe u blato i zasjeni neradom, kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Koliko to još dugo može potrajati?
