Koliko god ta tvrdnja zvučala kao floskula, ljudski mozak je zaista fascinantna stvar. Svaki put me iznova oduševljava kako se određeni podražaj iz okoline automatski pretvara u osjećaj, emociju ili sjećanje koje je specifično za svakog pojedinca ponaosob. Tako na primjer kad čuju riječ Nizozemska, moje male sive stanice, kako bih ih simpatično nazvao Poirot, ne pomisle na vjetrenjače niti klompe, ne evociraju mirise beskrajnih polja tulipana ili na daleko poznatih sireva, ni na kraj pameti im nije sjetiti se drvenih klompi niti provesti me bezbrojnim amsterdamskim kanalima.
Suprotno vjerojatno većini ljudi na ovom planetu, moj mozak na spomen te sjevernoeuropske države seli u 1988. godinu par stotina kilometara južnije. Za treptaj oka nalazim se na Olympiastadionu u Münchenu, u tijeku je 54. minuta finala Europskog prvenstva u nogometu, a na terenu su Oranje i Sovjetski Savez. Premda istinski poznavatelji nogometa znaju kako se radnja mog sjećanja odvija dalje, za one malo slabijeg pamćenja valja ponoviti. Van Tiggelen presijeca loptu te dodavanjem na lijevu stranu povlači kontru Nizozemske. Muhren ubacuje vrebajući Van Bastena na drugoj stativi dok ubojiti strijelac prvog gola Ruud Gullit sa svojom prepoznatljivom frizurom očekuje povratni ubačaj reprezentativnog kolege. No, na iznenađenje svih, Van Basten poteže te skoro iz mrtvog kuta volejem para mrežu zapanjenih Sovjeta.
I premda čak nisam niti bio svjedok vremena u kojem je Van Basten nogometnom svijetu podario možda i najljepši gol u povijesti ove velebne igre, moje sjećanje, umjetno izazvano brojnim pregledima snimaka na neiscrpnim internetskim pučanstvima te gledanjem nostalgijom nabijenih emisija u nestrpljivom i pomalo fanatičnom iščekivanju novog velikog nogometnog natjecanja, jasno je i živo te zemlju na polderima ispod razine more živopisno povezuje s najpopularnijim sportom na svijetu. Pa zaista, iako se možda na prvu i ne čini tako, nogomet na jedan način i jest simbol Nizozemske.
Zahvaljujući blizini britanskog otoka, najvažnija sporedna stvar na svijetu vrlo je brzo prešla kratak morski put te se pojavila u Nizozemskoj već 1879. godine kada prvi nogometni klub na nizozemskom tlu Haarmlemsche Football Club (HFC) osniva tada četrnaestogodišnji ljubitelj nove igre s loptom Pim Mulier, kasnije i osnivač preteče nizozemskog nogometnog saveza. U narednim godinama nogomet prolazi istu transformaciju kao i u drugim zemljama koje su ga prigrlile od samog početka – dolazi do definiranja pravila te razdvajanja od ostalih sportova poput ragbija i atletike te nogomet postaje omiljena zabava i razbibriga, uslijed industrijske revolucije sve mnogobrojnije, radničke klase. S eksponencijalnim porastom popularnosti, dolazi do osnivanja sve većeg broja nogometnih klubova. Tako se u Rotterdamu 1888. godine osniva Sparta, a tek deset godina kasnije (što će vam navijači Sparte vrlo rado napomenuti prilikom razgovora o rotterdamskom gradskom rivalstvu) i Feyenoord. Ni glavni grad ne zaostaje za trendovima pa se tako 1900. godine u Amsterdamu rodio, kasnije će se ispostaviti najtrofejniji nizozemski nogometni klub s 33 naslova prvaka, Ajax. PSV iz Eindhovena, koji uz Ajax i Feyenoord čini veliku trojku domaćeg klupskog nogometa, osnovan je tek nešto kasnije – 1913. godine.
Usporedno s osnivanjem klubova, dolazi do osnutka krovne nogometne federacije. Kraljevski nizozemski nogometni savez (KNVB) osnovan je 8. prosinca 1889. godine te je, kao jedan od saveza osnivača, sudjelovao u osnivanju krovne svjetske nogometne organizacije FIFA-e 1904. godine. Titula prvaka Kraljevine Nizozemske dodjeljuje se od prve godine osnutka saveza, a sve do prelaska u profesionalne vode, prvak bi postajala ekipa koji bi izašla kao pobjednik u međusobnim ogledima najboljih momčadi pojedinih regija. Premijerni prvak države tako 1889. godine postaje Concordia iz Rotterdama, a u nadolazećim godinama, do početka dvadesetog stoljeća, primat preuzimaju već spomenuti HFC te amsterdamski RAP i HVV (Haagse Voetbal Vereniging) iz Den Haaga. Desetih godina nadolazećeg stoljeća, na scenu stupaju budući nogometni velikani poput Sparte ili Ajaxa, dok pionire nizozemskog nogometa čeka tužna sudbina raspada ili odlaska na marginu. Iznimku čini haaški HVV, najtrofejniji klub amaterske ere s respektabilnih 10 titula, koji je do danas uspio sačuvati svojevrstan kontinuitet natječući se po nižim amaterskim razredima nizozemskog nogometa.
Kao i u većini europskih nogometnih zemalja, u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, zbog kojeg se nizozemsko nacionalno prvenstvo nije niti igralo u sezoni 1944/45, dolazi do profesionalizacije nogometa te njegovog uzdizanja s razine zabavne igre na nivo sveobuhvatnog posla. Godine 1954. osniva se i Profesionalni nogometni nizozemski savez (NBVB) kao alternativa dotadašnjem kraljevskom savezu koji se čvrsto i tvrdoglavu protivio modernizaciji i profesionalizaciji svoje igre. Iste je godine odigrana i prva profesionalna utakmica između klubova Alkmaar ’54 i SC Venlo. Sudionici te epske utakmice prisutni su i danas na nogometnoj sceni, nakon spajanja s drugim klubovima i određenih promjena u imenima. KNVB nije dugo izdržao u svojim nastojanjima da zadrži amatersko lice sporta te već iste godine dolazi do spajanja saveza, a samo dvije godine kasnije osniva se i prva profesionalna liga – čuvena Eredivisie. U slobodnom prijevodu počasna divizija, liga je kroz godine postala simbol za dobar i atraktivan nogomet te produkciju genijalnih talentiranih igrača.
Pravi procvat nogomet u Nizozemskoj doživljava početkom osamdesetih godina, kada su nogometni genijalci sa sjevera Europe na čelu s proslavljenim trenerom Ajaxa Rinusom Michelsom usavršili i proslavili ideju totalnog nogometa. Koncept igre koji je svojom dinamičnom igrom prepunom zamjene mjesta i lucidnih te pomalo zaigranih i stihijskih napadačkih akcija na nadolazećem europskom prvenstvu oduševio navijače diljem planete, izbrusio je neke od najvećih Oranja ikad. Najbriljantniji eksponat te zlatne ere nizozemskog nogometa svakako je legenda Ajaxa, a kasnije i Barcelone, veliki nogometni velemajstor te kralj sredine terena Johan Cruyff. Na krilima njegovih fantastičnih napadačkih rješenja kopljanici iz Amsterdama pokorili su stari kontinent okitivši se titulom prvaka Europe tri puta zaredom – 1971., 1972. i 1973. godine. Dodamo li tome i europsku titulu Feyenoorda iz 1970. godine, s pravom možemo zaključiti kako su Nizozemci tada igrali najbolji nogomet na svijetu.
Desetak godina kasnije, točnije na već ranije opjevanom Europskom prvenstvu 1988. godine u tada još Zapadnoj Njemačkoj, nizozemska nacionalna izabrana vrsta ostvaruje svoj najveći uspjeh na veliki natjecanjima osvajanjem titule prvaka Europe nakon spektakularne pobjede protiv Sovjeta u finalu. Šampionsku generaciju predvodili su produkti škola velike trojke – Van Basten iz Ajaxa te Gullit iz Feyenoorda. Nova blistava nizozemska generacija dolazi nam već par godina kasnije kada se u Amsterdamu opet sakupila momčad koja će pokoriti i fascinirati Europu. Nogometna javnost dugo nije vidjela toliko nogometnog znanja i umijeća koncentriranog na jednom mjestu: hobotnica Van Der Saar na golu, stupovi obrane Blind i De Boer, agresivni veznjaci poput Davidsa, Seedorfa i Rijkaarda, u kombinaciji s fantazistom Litmanenom i ubojitim Kluivertom bili su nedokučiva zagonetka za svakog protivnika. Kasnije će svi ti igrači otići iz matičnog rasadnika te ući u legendu u nekim drugim europskim velikanima, što samo retrospektivno dokazuje moć i snagu sjajne ajaxove akademije.
Najrecentije razdoblje nizozemskog nogometa iznjedrilo je još jednu solidnu generaciju koja se, unatoč potajnim nadanjima navijača, nije uspjela uzdignuti na razinu prethodnih vremena te je svoj zenit dosegla na Svjetskom prvenstvu 2010. godine u Južnoj Africi izgubivši finale od tada premoćne Furije. Nakon tog respektabilnog dosega, Oranje upadaju u strahovitu krizu pa se događa nešto što je dotad bilo nezamislivo – reprezentacija Nizozemske nije bila sudionik Europskog prvenstva u Francuskoj 2016. godine. Da stvar bude još gora po ljubitelje nogometa u zemlji sira i tulipana, Oranje neće vidjeti niti Rusiju nadolazećeg ljeta.
Što se klupskog nogometa tiče, on je ustrojen na principu dvije profesionalne, jedne polu-profesionalne te niza amaterskih liga. Elitnu Eredivisie koja broji 18 klubova slijedi Eerste Divisie s 20 predstavnika te Tweede Divisie s jednakim brojem klubova. Posebnu čar nosi sustav amaterskih liga koji je podijeljen po principu dana u tjednu u kojem se odvijaju ligaške utakmice. Tako paralelno diljem zemlje postoje lige subotom i nedjeljom, koje okupljaju na tisuće nogometnih zaljubljenika i fanatika koji se na pristojno uređenim nogometnim igralištima bore za svojih pet minuta slave u lokalnom selu ili gradu. Prava nogometna utopija, zar ne?
Osim čari niželigaških ogleda, i prva liga u posljednje vrijeme nudi spektakularne priče kakve samo sport može ispričati. Tako je u sezoni 2015/16 PSV postao prvak u epskoj sudačkoj nadoknadi zadnjeg kola da bi sezonu potom Dirk Kuyt po petnaesti puta vratio naslov u vitrine Feyenoorda. Stoga s pravom možemo zaključiti da je, iako lišena tolike koncentracije kvalitete i umijeća kao u neka prošla vremena, Nizozemska mjesto za prave nogometne sladokusce. Točnije, posljednje utočište za one, koji su, premoreni od rastrošnih i dekadentnih liga petice, spremni, uz pravu nogometnu atmosferu, na travnjacima Eredivisie, čekati rođenje neke nove zlatne generacije Oranja.
Mislav Markoč
Pročitajte još:
>> Nepokolebljivi genij igre za vječnost (1): Klinac iz Betondorpa koji sve zna
>> Nepokolebljivi genij igre za vječnost (2): Ples u kopačkama
>> Nepokolebljivi genij igre za vječnost (3): Briljantan um u slavu igre
>> Nepokolebljivi genij igre za vječnost (4): Legende ne umiru
