„Zašto, nije to za cure“ – priprosti pokušaj opaske neinformiranih laika u navijačkom kontekstu. Puno i previše puta sam to čula, jer navijačica sam Hajduka i redovito s Torcidom na tribini. Sa svoje 22 godine imam, usuđujem se reći, impresivnih osam godina staža, što na domaćoj što na gostujućim tribinama. Svaki puta kada bi me to pitali, moj bi inače niski tlak narastao na razinu prosječne visine čovjeka. Jer, bezuspješno sam pokušavala objasniti važnost navijača i tribine u privatnom životu svakog od njih. Moji sugovornici to nisu shvaćali. Za svaki njihov negativni argument, ja sam našla još tri afirmativna. Iz dišpeta. I bezbroj puta sam bacala tako bisere pred svinje.
Tribina je mjesto gdje navijač odrasta, smije se, plače, socijalizira se, sazrijeva. Mjesto s više emocija od rodilišta. Super mi je i paralela koja se može povući da se na svakoj utakmici rodi novi vječni navijač. Jer zasigurno je svaka utakmica nekome prva. Nakon 90+ minuta s tim dečkima i curama ne preostaje ti ništa drugo doli se zaljubiti u tu atmosferu i osjećaje koje su u tebi izazvali.
‘Orjunaši’, ‘huligani’, ‘propalice’. Tisuće njih koji su se našli na istom mjestu u isto vrijeme. S istim ciljem. Iz iste ljubavi. Veliku većinu ćeš vidjeti prvi put u životu, ali imat ćeš osjećaj da ste prijatelji. Ne poznaješ Marka, Antu, Duju, Mislava. Ne znaš da je jednog ostavila cura, drugom je mama bolesna, treći je u dugovima, četvrti je pao ispit. Ipak, nećeš to ni saznati. Jer tih 90+ minuta svi njihovi problemi nestaju. Sav emocionalni kapacitet usmjeren je na teren i onih 11 momaka u bijelim dresovima s najljepšim grbom na prsima.
Nisam jedna od onih koje televizija snimi dok popravljaju šminku na poluvremenu. Ne, ni jedna od onih koje obuku Torcidin šuškavac, tajice i starke da budu primjećene od strane muškog dijela skupine. Više sam pritajena. Nasmijana. Vjerna. Redovita. Punog povjerenja u ljude koji me tada okružuju. Jer, pazi ovo – nikad mi nitko od njih nije dobacio ružan komentar, gurnuo me ili izopćio. Svi ti takozvani ‘huligani’ uvijek su me samoinicijativno zaštitili od žara baklje, naguravanja i „pravde“ koju bi dijelili momci u plavom.
Navijači su ljudi s izraženim osjećajem za pravdu, osjetljivi na laž i empatični. Mediji ih često spominju, ali rijetko u kontekstu u kojem zaslužuju biti spominjani. Znate li da je više tekstova objavljeno na račun seks afere Tine Katanić, nego o Torcidinom gašenju požara u Splitu?! Pa tako svaka slava koju dobiju traje kraće od spomenutog tjelesnog odnosa sveprisutne gospođice. I njima je to u redu. Oni ne traže slavu, ne traže naslove ni ekskluzivu. Pomažu siromašnima, spašavaju Slavoniju od poplava, brane Split od požara, ne okreću glavu na tuđu nevolju.
Štite Hajduk od virusa koji mu pokušavaju naštetiti. Bez naručenih novinara i fotoreportera, bez pompe i kamera. Samo s transparentima i zajedništvom tih nekoliko tisuća duša. Iskreno. Bez primisli o osobnoj dobiti. Predano. Ustrajno.
Tribina je jedan segment životne škole. Stariji navijači odgajaju mlađe generacije. Kroz ispravne akcije nameću se ispravni ciljevi i ispravni stavovi. Svaki navijač tako uči o važnosti kvalitetne socijalne humanosti. Uči se odanosti i vjernosti, hrabrosti, odvažnosti, borbi za nešto što mu je važno. Hvala im što su mi svojim ponašanjem i ophođenjem prema meni pokazali istinski bitne vrijednosti.
Zauzvrat im dajem glasnice za najljepše pjesme, ruke za najglasnije navijanje i srce koje zajedno poklanjamo Hajduku iz dana u dan.
I kad mi idući put neki levat kaže „Zašto, nije to za cure“, odgovor će biti samo jedan. Iz ljubavi.
J. K.
