Arsenal je ovaj tjedan petu godinu zaredom izbačen iz osmine finala Lige prvaka. Ukoliko je išta bilo izvjesno nakon Monacovog blitzkriega na Emiratesu, onda je to bilo da će Arsenal, onako kako to samo Arsenal zna, otići u Kneževinu i izvest još jedan od svojih hrabrih, upornih, slavnih ali nemdash;bašmdash;dovoljnih pokušaja povratka. I eto, dva tjedna nakon što je Monaco protutnjao sjevernim Londonom (1:3), Wengerova banda omalenih nogometnih purista pobijedila je u uzvratu sa 2:0, pogađate, točno jedan gol manje od onoga što im je trebalo za prolaz. Hrabri Arsenal, odvažni Arsenal, Arsenal uzdignute glave u slavnom neuspjehu, tako blizu, a tako daleko. Da je riječ o bilo kojem drugom klubu situacija bi se mogla otpisati kao nesretni poraz, iznimka, slučajnost koja se neće ponoviti. Međutim, nije riječ o bilo kojem drugom klubu, riječ je o Arsenalu, a kod ovog Arsenala iznimke ne postoje, ovaj Arsenal voli ponavljanja, uzorke i lupanje glavom u zid nadajući se da baš ovaj put neće zaboljeti čelo. U ožujku 2013., slični Arsenal, u sličnom sastavu, izveo je slično skoromdash;pamdash;čudo, pobijedivši dotada (a i nakon toga) nepobjedivi Heynckesov Bayern usred Munchena sa 2:0. Rezultat u Londonu? Pogađate, 1:3. Falio je jedan pogodak. Ožujak 2012. mdash; Arsenal Milan 3:0. Prvi susret? 0:4. Jedan pogodak. Ožujak 2012. mdash; Barcelona. Jedan pogodak. Ukoliko eksperiment ponovite dovoljan broj puta, u istim (ili sličnim) okolnostima, dobiveni rezultati su konstante. Kako objasniti ovu specifičnu konstantu?
Kao prvo, treba priznati da je Arsenal, do ove sezone, svoju priču u Ligi prvaka završavao prilikom susreta sa ekipama jednako dobrim, ako ne i boljim, od sebe. Guardiolina Barcelona (dvaput) i Heynckesov Bayern su ekipe koje su ne samo osvojile Ligu prvaka nego to učinile u dominantnom stilu. Međutim, čak i najzagriženijem navijaču kluba iz Kneževine jasno je da je ovaj Monaco manje talentirana ekipa od Arsenala (što je, uostalom, pokazala dinamika igre u oba susreta). Pa ipak, rezultat je isti. Gdje je kvaka? Istu se stvar, što ne treba čuditi, pita Arsenalov VD kapetana Per Mertesacker.
mdash; “In the first game, we didnrsquo;t have that mental level you need to compete at the highest level. That was missing but you could see on Tuesday night in Monaco how good we are as a team and how well organised we can be. “We need to consider that every day in training and in games, that is why we are so far away from winning the Champions League. (…)rdquo;
Je li uistinu riječ o isključivo mentalnom problemu? Statistika sugerira da to možda i nije daleko od istine. U nastavku su navedeni samo neki sudionici četvrtfinala LP otkako je Arsenal posljednji put bio u 8 najboljih ekipa Europe: Shakhtar Donetsk, Schalke, Tottenham, Marseille, AC Milan, Benfica, APOEL, Malaga, Galatasaray, Porto, Monaco, Atletico Madrid, Borussia Dortmund. Ukoliko se nije teško složiti s tvrdnjom da Arsenal naprosto nije zadnjih pet godina ekipa na razini Real Madrida, Barcelone, Chelseaja, čak i Atletica ili Borussije Dortmund, malo tko će tvrditi da su momčadi s kojima su Malaga, Porto ili Schalke došle do četvrtfinala kvalitetnije od Arsenalove (da ne spominjemo APOEL ili Galatasaray). Uostalom, ne ukazuje li na to da se ova Arsenalova ekipa teško nosi sa pritiskom i sama činjenica da su u svakom od uzvratnih susreta, nakon što su očekivanja medija i obožavatelja bila minimalna, zaigrali maestralno i redom nadigrali protivnike od kojih su prije toga doživjeli teške poraze? Ne ukazuje li na to činjenica da je svake sezone, još tamo od 2008. godine, Arsenal imao period kada je djelovao kao konkurent za titulu, ne bi li, predvidljivo, u par tjedana doživio kolaps nakon kojeg bi, još predvidljivije, uslijedio oporavak i niz pobjeda u borbi za četvrto mjesto, uz vidno manji pritisak. Uzmimo samo već spomenutu 2013. Nakon pobjede u Munchenu, Arsenal je u posljednjih 10 ligaških kola ostao neporažen, nanizavši osam pobjeda i remiziravši samo sa Evertonom i prvacima Manchester Unitedom, te je osigurao 4. mjesto i kvalifikacije za Ligu prvaka ispred londonskih arhimdash;rivala Tottenhama.
Međutim, pritisak, mentalna slabost i razina očekivanja samo su dio priče. Wengerova taktička (ne)prilagodljivost je naširoko raspravljana tema, ali teško se oteti dojmu da je Arsenal momčad protiv koje je vrlo lako igrati ukoliko imate jasan plan. Arsenal u pravilu preferira igrati strpljivo, dominirati posjed lopte sa sporim tempom, mnoštvom kratkih dodavanja i visokom zadnjom linijom. Van klasičnog taktičkog žargona, lako je takav pristup definirati Wengerovim stilom ili, ukoliko se želite praviti kvazimdash;intelektualnim poput Van Gaala, filozofijom. Arsenalova plejada hitrih, tehnički perfektnih veznih plejmejkera (Ramsey, Cazorla, Ozil, Wilshere, Rosicky) omogućava mu da takav stil višemdash;manje uspješno implementira protiv većine protivnika. Međutim, kao što je poznato od vremena kada su Mourinhov Inter ili Hiddinkov Chelsea pronašli protuotrov Guardiolinoj Barceloni, momčad sa dovoljno discipline, obrambene sigurnosti i daškom sreće predstavljat će takvom sistemu ozbiljne probleme. Dva bloka od (najmanje) 4 snažna igrača u liniji ispred šesnaesterca, usavršeno izvođenje prekida i čekanje na priliku iz kontra napada tri su osnovna postulata takozvanih reaktivnih momčadi (Mourinhov Chelsea, Marwijkova Nizozemska) u srazu sa takozvanim proaktivnim (Wengerov Arsenal, svaka Barcelona od 2009., Španjolska pod Del Bosqueom) i bilo bi naivno vjerovati da Wengerova stilska predvidljivost nije barem djelomično uzrokovala Arsenalovu lošu formu u Europi.
Problem, ili barem se tako čini, nastaje kad postavimo vječito pitanje: je li pobjeđivanje samo po sebi dovoljno? Ili, kao što Arsene Wenger misli, način na koji pobjeđujete vrijedi jednako kao i samo pobjeđivanje? Svi znamo kako bi Jose Mourinho odgovorio na ovo pitanje, ali navijači Arsenala su i dalje uhvaćeni negdje u procjepu ovog ontološkog temelja nogometne etike: stil ili sadržaj? Dojam ili pobjeđivanje? Efekt ili efikasnost? U tome, na neki način, i leži čar modernog ustoličenja specifičnog nogometnog stila mdash; Arsenala. Nitko ne pobjeđuje efektnije, niti gubi spektakularnije mdash; možete li zamisliti bilo koju drugu europsku ekipu koja je u stanju u par tjedana izgubiti od Monaca kod kuće te pobijediti Manchester United na Old Traffordu? Ciničnim simpatizerima Topnika ostaje pak žal i prezir nad novom inačicom Groundhog Day (Beskrajni dan), sa Arseneom Wengerom umjesto Billa Murrayja. Wenger mdash; vječiti moralni pobjednik i specijalist u slavnim porazima. Nije u trofejima sve.
Luka Kostić
