Hrabra i iznenađujuća odluka Gorana Vučevića da kapetana Marija Maloču prebaci u B momčad podigla je veliku prašinu uoči derbija Hajduka i Rijeke. Kako je došlo do situacije da igrač sa 227 nastupa u bijelom dresu bude izbačen iz kruga prve momčadi?
Mario Maloča u Hajduk je došao daleke 2007. godine, kao 18mdash;godišnjak, zadovoljivši na probi kod tadašnjeg trenera juniora, Joška Španjića. Rođen u Zagrebu, nogometne osnove naučio je u omladinskoj školi Dinama, a transferom u Hajduk ostvario je, po vlastitim riječima, dječačke snove, s obzirom da mu je otac Zvonko porijeklom iz Kijeva kod Knina, te je cijela obitelj privržena Hajduku. Nakon uspješne juniorske sezone, sa nepunih 19 godina debitira i u prvoj momčadi, u domaćoj pobjedi protiv Šibenika. Robert Jarni, koji ga je trenirao i u juniorima, pruža mu povjerenje i u slijedećoj utakmici, derbiju na Maksimiru, gdje je, unatoč Hajdukovom porazu od 1:0, odigrao sjajnu partiju u paru s Igorom Tudorom. Do kraja se, u konkurenciji iskusnih Živkovića, Sablića i Tudora ustalio u momčadi te je debitantsku sezonu završio sa 12 nastupa.
Unatoč oscilacijama u igri, tipičnim za mladog igrača, Hajduk prepoznaje njegov talent, te mu nudi profesionalni ugovor. Nezadovoljan ponuđenim uvjetima, Mario odbija potpisati, te propušta cijele pripreme u Sloveniji. Ipak, povratkom momčadi u Split, dogovoreni su uvjeti 5mdash;godišnjeg ugovora, a Maloča postaje standardni prvotimac kod tadašnjeg trenera mdash; Gorana Vučevića. Smjenom Vučevića i dolaskom Ante Miše na klupu “bijelihrdquo;, ispada iz kombinacija za prvi sastav i ostatak sezone provodi većinom na tribini. Isto se nastavlja i u sezoni 2009/2010, međutim, odlaskom Miše i dolaskom Talijana Edoarda Reje, Mario se ponovo ustaljuje u ekipi. Kao nezamjenjivi član udarne postave, Maloča sudjeluje i u prolasku Hajduka u skupine Europa lige, gdje također bilježi 5 nastupa. Dobre igre nisu prošle nezapaženo, te dolazi do ponude Kaiserslauterna od 1.5 milijuna eura, koju odbija, da bi početkom 2012. godine došlo i do vrlo konkretnog interesa drugog bundesligaša, Werdera. Nažalost, baš tada je Mario, po prvi put u karijeri, doživio težu ozljedu, i to koljena, te je propustio slijedećih 5 mjeseci, a praktički dogovoreni transfer u Werder je propao.
Nakon oporavka, u sezonu 2012/2013 ulazi kao kapetan mlade momčadi Hajduka, predvođene trenerom Mišom Krstičevićem. Prilično solidno odrađena polusezona, obilježena junačkim nastupom protiv Cibalije, dok mu se otac u bolnici borio za život od posljedica srčanog udara, završava novom ozljedom i pauzom od gotovo 2 mjeseca. Kao posljedica propuštenih priprema, došlo je još nekoliko sitnih ozljeda, kao i nešto slabije igre. Slijedeću sezonu, 2013/2014, dočekao je potpuno spreman, međutim, već na samom početku došlo je do nesporazuma s trenerom Tudorom, nakon Maločine podrške, od Tudora otpisanom, Gigi Vukoviću. Već tada se kod Marija počela primjećivati poprilična nervoza, vjerojatno izazvana obostranim zasićenjem. To se odrazilo i na njegove igre na terenu, iako je i dalje bio standardan prvotimac i kapetan momčadi. Sve češće pogreške, a i konstantno spominjanje mogućeg transfera, natjerale su Tudora da za vrijeme zimskih priprema u Rovinju pokuša uigrati i neke kombinacije bez Maloče.
Zanimljivo, upravo prije tih priprema, Mario je promijenio i menadžersku agenciju, te se od njegovog novog zastupnika, poznatog managera Fali Ramadanija, očekivao unosan transfer u neki od europskih klubova. Upravo na račun toga, uprava Hajduka je i produljila Maločin ugovor za još godinu dana, po dotadašnjim uvjetima, što se danas pokazuje kao potpuno pogrešan potez. Kako zadovoljavajuća ponuda nikada nije došla, sada već vidno frustrirani Maloča vratio se u sastav, međutim, njegove igre nisu bile niti blizu nivoa od prije nekoliko godina. Dapače, postajalo je sve očitije da upravo on, uz još nekoliko iskusnijih igrača koji su totalno izvan forme, postaje pravi uteg za ekipu. Nažalost, Stanko Poklepović, ogromnom iskustvu unatoč, nije imao dovoljno hrabrosti za napraviti radikalne rezove u ekipi i na taj način pokušati preokrenuti stvari i dati novi impuls momčadi. Ali Goran Vučević jest.
Vrijeme će pokazati dali je to napravljeno prekasno, ali zasigurno se Vučeviću ne mogu osporiti hrabrost i odlučnost da napravi zaokret, kao niti dosljednost u provođenju vlastite sportske politike, koju nikako nije uspijevao nametnuti trenerima kojima je bio nadređen. Ono što ostavlja pomalo gorak okus u ustima je Maločina degradacija u B momčad; odluka o preseljenju na klupu za rezervne igrače bi bila potpuno opravdana i dovoljna, čovjek koji je ubilježio 227 utakmica u Hajdukovom dresu, koji je igrao dok mu se otac borio za život, ipak nije zaslužio ovakav tretman. A opet, možda je upravo to taj šok, koji je trebao da bi se cijela momčad dodatno mobilizirala i izvukla iz krize u koju je zapala. U svakom slučaju, sasvim je jasno da je obostrano zasićenje došlo do vrhunca, a prekid suradnje izgleda kao najbolja opcija i za Marija i za Hajduk.
Marino Krstanović, Valerio Zelić
