Treba li nam uopće renovacija ili izgradnja stadiona?

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Kako je naprasno najavljena tako je i odjavljena jučerašnja konferencija za medije iz Maksimirske 128 o problematici stadiona, odnosno padu prozora u blizini grupe djece koja su bila u posjeti stadionu. Na prošlotjednoj reprezentativnoj utakmici protiv Azerbajdžana tako smo čuli kako je Nika Bahtijarević, stažistica u marketingu i komunikacijama te kći doktora reprezentacije Zorana Bahtijarevića, skoro slomila nogu na maksimirskoj olupini.

Da, Maksimir je problem. Ne od danas, ne od jučer, već zadnjih dvadeset i jednu godinu otkako je Franjo Tuđman zapovijedio svojim dvorjanima iz NK Croatije da treba graditi nerazuman i megalomanski stadion za 60 tisuća ljudi. Nova sjeverna i adaptacija zapadne tribine bili su zadnji veći kapitalni zahvati, dovoljno pred Vojne igre 1999. godine. Nakon toga, osim promjene stolica, gletanja, farbanja, promjene atletske staze i travnjaka – ozbiljnijih radova nije bilo.

Pa tako zadnjih dana zbog groznog stanja u Maksimiru kolege novinari naoštrili su pera i u javnom diskursu zazivaju promjene. Igor Flak tako između redaka kuka kako politika (odnosno javni novac) nakon srebra iz Rusije ništa nije napravila.Karlo Ledinski iz Večernjeg zaziva hrvatskog Orbana, u scenariju prema kojem bi opet politika (javni novac) napravila nacionalni stadion.

Tomo Ničota u današnjim Sportskim novostima navodi kako bi dio adaptacije trebao platiti sam Dinamo, a dio Grad Zagreb (javni novac).

Isto tako, zadnja četiri mjeseca iz Dinama svako malo stižu dimni signali da će oni sami sebi sagraditi stadion ili podignuti krov nad sjeverom i zapadom, no i o tome da traju i razgovori s predstavnicima gradske uprave i da su naravno uvijek blizu rješenja. Miješalica, naravno, samo što nije prikopčana. Izreka kaže „tko hoće nešto učiniti nađe način, tko neće nađe opravdanje.” Upravo ta višedesetljetna opravdanja su uzrok i posljedica Maksimira na nekoliko razina.

Prva razina, ako zaoremo u metafiziku problema javlja se pitanje – kako to da je stadion gradski? Na temelju odluke Vlade NR Hrvatske od 13. prosinca 1951. godine, NK Dinamu su besplatno ustupljene zgrade i zemljište nogometnog igrališta u Maksimiru i to pod uvjetom da sve buduće radnje na terenu budu izvedene prema urbanističkim rješenjima i regulacijskim propisima. Prema Večernjaku iz 2005. godine, gruntovnica i katastar nisu bili usuglašeni čiji je točno Maksimir – ispada kako je Dinamo možda mogao potegnuti pitanje vlasništva i dobiti vrijednu imovinu na temelju koje bi potencijalno mogao dignuti kredit za potencijalnu adaptaciju. No opet dolazimo do kvake 22; o kojem se točno tu Dinamu radi, jer originalni pravni sljedbenik Dinamo d.d. ugašen je 5. studenog 2004. godine, a na njegovom mjestu se našla udruga građana osnovana 10. srpnja 1996. godine.

Drugo, koliko je dosad javnog novca poreznih obveznika Grada Zagreba dato u gradnju, adaptaciju, šminkanje i održavanje stadiona? Od 2000. do danas cca 145 milijuna kuna. U periodu 1998 – 2000. iznos je nešto sitno veći – 362 milijuna kuna javnog novca (samo se ne zna radi li se o državnom ili gradskom – pretpostavka je ipak da je riječ o novcu iz državnog proračuna). Za taj novac dalo se svašta izgraditi. Nije da bi škodilo novih škola, vrtića, staračkih domova, mostova na Savi, Sveučilišna bolnica, lake željeznice i sličnih stvari koje ozbiljna metropola treba imati.

Treće – zašto Dinamo sam svih ovih zlatnih godina, otkako je krenula dominacija u HNL-u, nije dovršio ili sagradio novi stadion? Nije da se nije imalo novca. Ako u obzir kao referentnu uzmemo samo 2006. godinu od koje se zakotrljao val uspjeha u Dinamu, ovako stoje stvari što se tiče prihoda i rashoda Dinama zadnjih trinaest godina:

Da, znamo svi da skupština, upravni i nadzorni odbor nisu dali blagoslov ili okrenuli glavu na radnje braće Mamić uz asistenciju poreznika Pernara, Luke Modrića, Dejana Lovrena i ostatka svite na temelju kojih su uspjeli zamračiti 300 i kusur milijuna kuna koliko kumulativno iznosi šteta prema presudi i podignute dvije optužnice, ali prema papirima Dinamo je zadnjih trinaest godina u plusu za više od 18 milijuna eura. Znači, Dinamo je svih ovih godina mogao sam ući u projekt stadiona. Zadnjih trinaest godina ukupan prihod kluba iznosi preko 3 milijarde kuna. Tri milijarde kuna, od čega je gradske love  – 313 milijuna kuna, odnosno 10% ukupnih prihoda. Ozbiljan novac u rukama ozbiljnih ljudi danas bi Dinamo doveo do rutinskih europskih proljeća na novom stadionu, a ne skidanja polustoljetnog prokletstva na stadionu koji izgleda kao štala u raspadu.

Novac poreznih obveznika Grada Zagreba za Dinamo:

U prijevodu, koliko su građani zadnjih trinaest godina dali love prema privatnom pravnom entitetu (u čijoj upravi su stolovali ili stoluju ljudi koji su odgovorni za najveću pljačku u povijesti hrvatskoga sporta) od kojeg osim simbolične nemaju nikakve konkretne koristi – mogao se napraviti ozbiljan novi stadion umjesto lickanja ruševine. Naravno, u poslu kakav je nogomet – koja je potreba financiranja javnim novcem nečijeg multimilijunaškog biznisa? Nije li se novac namijenjen za sport mogao iskoristiti za financiranje amaterskog sporta, onih sportova koji ne generiraju toliki profit ili stvaranje sportske infrastrukture koje kronično nedostaje Zagrebu – poput deficita nekoliko bazena?

Četvrto – problem medija samih, odnosno novinara koji se vole oglasiti oko problema Maksimira; uvijek se traži javni novac treće najsiromašnije zemlje Europske unije da bi reprezentacija igrala tih nekoliko utakmica godišnje, odnosno Dinamo. To što su prihodi Hrvatskog nogometnog saveza i Dinama za 2018. godinu zbirno oko milijardu kuna nije razlog da se i dalje ne jaše po tome da narod (javni novac) gradi stadion za privatne potrebe. Je li to kratkovidnost, neupućenost, neznanje ili malicioznost medija – svatko neka sam prosudi.

Peto – stalno se kuka oko potrebe nacionalnog stadiona; je li samo Zagreb Hrvatska? Ne postoje li solidni i dobri stadioni u Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku, Varaždinu koji bi mogli biti domaćini za manje i veće utakmice? Koja je rentabilnost i svrsishodnost tih stadiona ako reprezentacija, odnosno Savez, ne želi ići van Maksimira (ili lokacije nacionalnog stadiona koja je naravno vezana isključivo za glavni grad)? Iz toga se jasno vidi da je interes nacionalnog stadiona ustvari interes za novim stadionom na kojem bi igrao Dinamo, ali čemu onda biserje pred svinje o tužnim reprezentativcima, odnosno viceprvacima svijeta koji moraju igrati na maksimirskom svratištu, a ne stadionu sukladno njihovom renomeu? Na koncu konca, svakom od njih je radno mjesto travnjak, a tribine su samo kulise za njihovu pozornicu, stoga čemu farbanje očiju s jeftinom patetikom? Makar ni igrači nisu anđeli; sjetimo se Dejana Lovrena koji je omastio brk ukradenim Dinamovim novcem koji je recimo mogao biti iskorišten za armaturu stadiona – možda bi njegov moralni kompas mogao manje plesati, ali bojim se da nema on takve klikere u glavi kojima bi shvatio srž problema.

Šesto – postoji li potreba uopće za renovacijom ili novim stadionom? Da, naravno da postoji jer Maksimir nije siguran, ali ne toliko da se treba utući pola milijarde kuna za građevinu koju nitko ne posjećuje, odnosno trenutačno sigurno ne postoji potreba za stadionom u Zagrebu iznad 15 tisuća mjesta.

Izvući će se neke statistike kako postoji rast gledatelja s izgradnjom novoga stadiona, no prvo postavimo pitanje postoji li uopće sportska publika u Zagrebu? PPD Zagreb igra Ligu prvaka u sablasno praznoj Areni, Cedevita kao druga momčad regionalne lige igra pred “familijom i prijateljima”, Cibonu prati petstotinjak mohikanaca, Medveščak eventualno tisuću ljudi, a kod potonjih je potpuni kuršlus i posjeta će se iduće sezone brojati u stotinama.

Ako gledamo posjetu Dinama u HNL-u, u najuspješnijoj sezoni u povijesti, u kojoj se nakon pedeset godina napravio iskorak u Europi, rezervna momčad šamara Osijek i Rijeku, a prosječna posjeta je s današnjim danom u prvenstvu: 3891 gledatelj. Za koga onda graditi stadion? Vabilo se ljude s besplatnim ulaznicama, kuponima, ulaznicama za kunu, original dresovima, nagradama od milijun kuna, jeftinim godišnjim ulaznicama, ali gledanost je mala. U zadnjih četrnaest sezona u HNL-u, od referentne Kužeove sezone, ekonomičnost i rentabilnost Maksimira je jako mala:

Dinamo u HNL-u zadnjih trinaest godina gleda u prosjeku manje od pet tisuća ljudi, što je kapacitet Hitrec-Kaciana. Treba li graditi, davati i trošiti stotine i stotine milijuna gradskih kuna u građevinu koju nakon toga neće nitko posjećivati, odnosno čija se nerentabilnost penje do plafona. To što će danas gradski oci pokrpati na brzaka i zašarafiti prozor koji je pao nije rješenje. Kao što nisu ni rješenja gradonačelnika Obećankovića koji mešetari gradskim lokacijama gdje će se sve graditi Plavi vulkani. Ima li pametnijih stvari za graditi javnim sredstvima od kojih će svi imati koristi, a ne sipati lovu iz nategnutog proračuna dok neke fundamentalne stvari nisu riješene?

S druge strane, Dinamo ako sam želi krenuti u poduhvat stadiona – široko mu polje. Ima referencu koliko ga ljudi gleda te može sam “odšacati” koliki je kapacitet potreban da bi mogao dugoročno zatvarati financijsku konstrukciju. Naravno, pod uvjetom da se međugorska podružnica prestane financirati kao što se radilo zadnjih nekoliko desetljeća, a svi vrlo dobro znamo da taj film nećemo gledati.

Mihael Polovanec


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter