Transferno probijanje plafona

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Transferni rekordi posljednjih nekoliko godina i ekspanzija ogromnih količina (u pravilu arapskog, kineskog i ruskog) kapitala obilježili su i determinirali novu mapu financijskih moćnika među nogometnim klubovima.

Kako su trošili naši stari

Do prije petnaest, šesnaest godina jedni od danas najrastrošnijih klubova kao što su PSG, Manchester City i Chelsea su unutar svojih ligaških natjecanja bili debeli prosjek. Hernan Crespo, Christian Vieri, Luis Figo i Zinedine Zidane rušili su transferne rekorde, a tadašnje cifre danas mogu pokriti dovođenje boljeg stopera. Ako se vratimo u malo dalju prošlost; sto dvadeset i četiri godine ranije, prvi transfer zabilježen u povijesti dogodio se 1893. godine prelaskom stanovitog Willie Grovesa iz West Bromwich Albiona u redove Aston Ville za tada nevjerojatnih sto funti. Samo osam godina nakon uvođenja profesionalizma u engleskom nogometu.

Naravno, tržište determinira cijenu igrača, odnosno ekvilibrij ponude i potražnje. Najveće odštete za igrače kreću se u pravilu unutar kruga zemalja kojeg tvore Engleska, Italija, Španjolska i Francuska no u posljednjem desetljeću čak pet kineskih klubova keširali su rekordne iznose. Ako postoji netko tko je spreman danas istresti 222 milijuna eura za nekog, to znači da može sutra istresti milijardu eura. Sky is limit.

Gledajući isključivo nogomet kao biznis nitko ne vidi nikakav problem. No postavlja se pitanje do koje granice mogu cijene igrača rasti i postoji li više ikakva granica? Razvoj i popularnost nogometa omogućili su globalni biznis na kojem se vrti nevjerojatna količina kapitala, a poseban naglasak je na transfernim odštetama koje su kroz desetljeća i desetljeća dvadesetog stoljeća između svakog transfernog rekorda imale rast koji je nerijetko dosezao visine od čak pedeset posto vrijednosti prethodnog transfera. Zvuči nevjerovano, ali najveću stabilnost nakon 1940-ih (nogomet nije bio baš u fokusu, pitamo se zbog čega?) u rušenju transfernih odšteta bila je u prošlom desetljeću kada je Zinedine Zidane 2001. godine prešao iz Juventusa u Real Madrid za 77,5 milijuna eura. Nakon njega punih osam godina do transfera Kake i Cristiana Ronalda u Real Madrid tržište je mirovalo i nije bilo nevjerojatnih odšteta, tj. rušenja transfernih rekorda. Također, zapanjujući podatak može se vezati za trenutno najveći transfer u povijesti, Neymara iz Barcelone u PSG. Odšteta plaćena za Brazilca čak je 128% (računajući inflaciju) veća u odnosu na prijašnji transferni rekord (Paul Pogba iz Juventusa u Manchester United), a povijesno gledano samo je izvjesni Bernabe Ferreyra iz Tigrea u River Plate plaćen za 143% u odnosu na prethodni transfer (uračunata inflacija), ali to se dogodilo prije samo osamdeset i pet godina!

Može li se zauzdati tržište?

Čemu ovakvo suludo divljanje na nogometnoj tržnici dugoročno može doprinijeti te postoji li način kako ga zauzdati? Američki model Salary capa nije moguće implementirati zbog brojnih država koje imaju svoje legislative, pravila i odredbe koje je nemoguće ujednačiti, a treba uzeti u obzir i veliku nejednakost klubova istoka i zapada Europe što u startu znači da se veliki ne žele spustiti na razinu manjih. Financijski fair-play također teško je primijeniti bez obzira na novčane penale jer ako netko može platiti Neymara za xy količinu novaca, što mu znače nekakve tričave kazne?

Optimistična vjerovanja naivaca kako će ‘nevidljiva ruka’ tržišta stabilizirati i primiriti transfernu politiku najbogatijih naravno bajke su za malu djecu. Već nekoliko puta svjedočili smo kako ovakva politika zaduživanja i svojevrsnog ulaganja uz visoki rizik povrata investicije dovodi do propasti klubova. Koliko puta su nekad velikani završavali u ropotarnici nogometne povijesti upravo zbog nerazumnog upravljanja financijama klubovima. Dovoljno se sjetiti Rangersa, Münchena 1860, Parme, Leedsa, Napolija ili Fiorentine, odnosno njihovih sudbina u prošlom i ovom desetljeću. Financijska izvješća najvećih svjetskih klubova govore o njihovoj prezaduženosti, a nerijetko ih samo politička volja štiti od bankrota. Naravno, fokus divljanja cijena igrača vezan je za najbogatije zemlje u Europi no također postavlja se pitanje što to donosi na kontinentalnoj i globalnoj razini? Čak i u vlastitom sokaku svjedoci smo odvođenja mladih nogometaša prije punoljetnosti za milijunske cifre u strane klubove, a klubovi i njihova uloga svela se na inkubatore talentiranih klinaca koji svoje nogometne vještine bruše na pomoćnim terenima zapada Europe. Ako se sve ove navedene činjenice vezane za transfere i financijsko divljanje preslikaju na domaćem primjeru, zar nije Dinamo svojom financijskom moći, političkom zaštitom i povlaštenim statusom u startu monopolizirao domaći nogomet što je dovelo do desetljetne trofejne dominacije?

Što donosi budućnost?

Sve veće i veće razlike stvaraju se između klubova iz „liga petice“ i ostatka svijeta. Do kad će ovaj transferni, a općenito i financijski balon u nogometu rasti zaista se ne zna, no sigurno je kad jednom pukne posljedice toga bit će ogromne. Transferi poput Neymarovog dižu financijsku ljestvicu sve više, a klubova koji to mogu pratit sve je manje. Do kada će transferni balon rasti, a prezaduženi klubovi upuštati se u sulude transferne cifre ostaje za vidjeti. Ali kad jednom sve pukne, a brod počne tonuti što će biti s klubovima? Tko ih bude (opet) izvukao iz gliba stečaja i nestanka?

Kako se boriti protiv svega toga i postoji li rješenje u ovom trenutku teško je reći. Čak i postupna romantična preuzimanja klubova od strane navijača u ovom trenutku djeluju ‘donkihotovski‘ u borbi koja je na duge staze, a resursi oskudni i ograničeni. Zaključak je jedino kako nogometni giganti na ‘staklenim’ financijskim nogama neće još moći (pre)dugo sudjelovati u transfernim trkama kad teret financijskih obaveza postane prevelik, a onda će statusni ulagači (kako drugačije nazvati arapske, ruske i kineske investitore?) pobjeći jednakom brzinom kojom su ušli u nogometni biznis.

Na kraju postavlja se metafizičko pitanje kakvog ima smisla nekakva liga kao što je primjerice HNL ako je cijeli njen smisao trening poligon za formiranje igrača za najbolje klubove Europe, a nogometna sirotinja nek se zadovoljavala ulaskom jednom u pet godina u nekakve skupine utješne Europske lige, odnosno četrdeset i kusur godina sanjano famozno „proljeće u Europi“.

Goran Đulić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter