Torcida: Osuda i kazne (3. dio)

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

>> Torcida – Ideja i organiziranje (1. dio)

>> Torcida: Utakmica sa Crvenom Zvezdom (2. dio)

Torcida je od samog početka bila trn u oku vlastima, a dokaz tome je i Zbornik “Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945. – 1952.” Drugi svezak zbornika koji datira iz 10.12.1950. godine donosi nam priču o tome što se sve događalo uoči i nakon utakmice Hajduk-Crvena Zvezda.

Osuda Torcide

Zapis započinje pričom o Hajdukovim navijačim iz Zagreba koji su poznati po tome da prate i žestoko bodre klub po raznim mjestima države. Također, Hajduk po mnogim mjestima ima svoje organizirane navijače koji su upisani u klub, plaćaju članarinu i nose značke. U Zagrebu tako postoji i Inicijativni odbor Kluba prijatelja Hajduka koji priprema osnivanje Kluba prijatelja Hajduka. U odboru su bili Zvonko Bešker iz Predsjedništva vlade, Ivan Družić iz Komisije državne kontrole, Borko Vranican iz UDB-e grada Zagreba (ujedno i član uprave Hajduka u Splitu) te kapetan JRM Ronkulin Velimir, inače student brodarskog odsjeka Tehičkog fakulteta.

Većinu navijača Hajduka u Zagrebu sačinjavaju studenati tehnike. Oni su postaju naročiti aktivni kada Hajduk izbija na gornji dio ljestvice i dolazi u mogućnost da se bori za naslov prvaka. Zatim se opisuje organizacija tih navijača na utakmicu u Split i uspoređuje s onom u Beogradu. Naime, prilikom odlaska navijača (njih 113) na utakmice Crvena Zvezda-Hajduk navijače je biralo rukovodstvo po spisku, tako da se među njima nebi uvukao neprijateljski element. To nije bio slučaj kod utakmice Hajduk-Crvena Zvezda jer je bilo poželjno da ide što više navijača jer se ipak radilo o utakmici za naslov prvaka.  U pripremama za put svojih studenata u Split sudjelovao je Komitet NO Ekonomskog fakulteta. Glavni organizator putovanja bio je već spomenuti Velimir Ronkulin, student brodarstva Vjenceslav Žuvela (ujedno i kandidat KP) i student Jakša Deletis, član partijskog komiteta Ekonomije. Oni su se zatim povezali s upravom Hajduka preko tajnika Ivice Grubišića i od njega su dobili službeni dopis uprave na direkciju željeznica u Zagrebu radi rezerviranja vagona za navijače. Borko Vranican je sa svoje strane poduzeo korake da se dobiju posebni vagoni, što ne uspjeva pa im željeznica daje samo rezervirana mjesta u postojećoj kompoziciji. Tajnik Nogometnog saveza hrvatske Mirko Oklobdžija obećao je pomoć za povlastice na željeznice.[1]

U zapisniku stoji i informacija da su studenti prodavali odjevne predmete i tekstilne točkice da bi došli do novca za voznu kartu, kao i to da su sa sobom u vlaku nosili i jedno zvono od 12 kg koje su morali držati dvojica. Osim zvona spominju se i čegrtaljke, trube te zviždaljke. Sve su pripreme vođene pod imenom Torcida, a to su ime po njihovom mišljenju već ranije doznali iz novina.

Prije nego su otišli u Split tiskali su u “Štampariji novina” u Zagrebu 400 komada znački na kojima je pisalo Torcida. Nacrt je napravio Lovor Dragojević, a dao ih tiskati Ivo Gavranić, novinar Borbe i član KP. Te značke su se dijelile i prodavale kako u Zagrebu tako i u Splitu, a cilj im je bio popularizacija Torcide i prikupljanje materijalnih sredstava za put. Navode kako je na put u prvoj grupi išlo 50, a u drugoj 100 ljudi te da su obje grupe pravile nered, galamile i zvonile, a u svemu tome se više istaknula druga grupa.

Također spominje se i već spomenuta galama pred spavaćim kolima u kojima je bio Branko Stanković, ali uz opasku da su navijači mislili da se tamo nalazi izbornik Arsenijević, a ne Stanković. Nadalje spominju se i događaji koje su prenijeli i mediji poput dočeka navijača iz Zagreba na kolodvoru, odlazaka pred hotele gdje su smješteni igrači i sl. Zanimljivo je da u zapisniku stoji da su se igrači već bili ustali i da je informacija koje prenose novine kriva.

Zatim se opisuju događaji na stadionu. Na ulazu u stadion milicija je zapljenjivala čegrtaljke i ostale rekvizite koje su im na intervenciju druga Ante Jurjevića Baje vraćene natrag. Žuvela je također išao kod uprave Hajduka da intervenira kod milicije. Što se utakmice tiče prvo poluvrijeme je prošlo u redu, dok se u drugome stanje pogoršalo. Kada pišu da se stanje pogoršalo misli se na navijanje, a skandiranja koja su kako u zapisnicima piše utjecala na igru Hajduka koja je postala grublja su: “Hoćemo pobjedu”, “Dalmatinci ne dajte se”, “Splićani bodrite svoj klub”, “Pazi sudac na objektivnost”, te “ Dječaci iz pratera”- što se vikalo igračima Zvezde.[2]

Iako su neki beogradski mediji prenijeli vijest da je Torcida upala u teren nakon pobjedničkog gola, ovi ih zapisnici demantiraju, kao što je to uradila i uprava Hajduka kroz objavu u Slobodnoj Dalmaciji. U zapisniku piše da su u teren uletili samo oni gledatelji koji su se nalazili ispred žičane ograde. Torcida to nije učinila jer je bila iza te ograde te nije mogla. Poslije utakmice navode da se student medicine Žarko Štiglić popeo na balkon Hajdukovog doma i pročitao tzv. osmrtnicu koja je vrijeđala igrače Zvezde i koja je pisana šovinističkim žaokom. Istu večer studenti su se vraćali u Zagreb, a opet je bilo gužve jer je milicija sprječavala navijače da prije reda uđu u vagone. Na intervenciju Dušana Guzine (bivši igrač Hajduka), člana UDB-e, Torcida je puštena u vagone u kojima je putem opet bilo vikanja i zvonjenja. Navode kako je Torcidu u Zagrebu dočekala skupina njenih prijatelja iz Zagreba kao i navijača Dinama, među kojima je bilo i proustaški tipova. Na stanici je opet bilo galame, a skandiralo se “Hajduk – Dinamo”, “Zagreb – Split”.[3]

Politbiro zamjera Baji Jurjeviću jer je u ime uprave dao rukovodstvu Torcide 12 000 dinari da se “okrijepe jer su bili gladni i žedni”. Smatraju da je to bio jedan od načina priznanja Torcide. Smatraju dio navijača koji se organizirao u Splitu prije dolaska navijača iz Zagreba Torcidinom filijalom. Tako razlikuju Žuvelu i Klauzera, odnosno rukovodioca Torcide iz Zagreba, odnosno Torcide iz Splita. Pojašnjavaju da su na čelu Torcide iz Splita neki članovi KP, jedan bivši SS-ovac i jedan “dražinovac”. Pri tome je bivši SS-ovac Klauzer, koji je po narodnosti Austrijanac i rođak tajnika Hajduka Grubišića. S druge strane Žuvela je bio veliki prijatelj s braćom Matošić pa je preko njih imao vezu s klubom.

Splitska Torcida je tako dočekala centralu iz Zagreba, načinila nekoliko parola, transparenata, organizirala navijanje na utakmici Hajduk-Budućnost, štampala značke Torcide, od kojih je 400 komada platila uprava Hajduka. Pisali su i umnožili i 300 letaka o Hajduku i napisali pismo redakciji Borbe u povodu pisanja Lazara Martinovića na koje su skupili više od 300 potpisa. Taj letak i pismo su predali Grubišiću, odnosno Jozi Matošiću, članu uprave koja im je to i odobrila. Smatraju da su dvojica spomenutih organizatora Torcide bili u stalnom kontaktu s upravom i da su im oni u najmanju ruku bili moralna podrška, a kasnije i materijalna. Braću Matošić su označili kao klubaše, a Frani dodatno zamjeraju i grubosti na terenu. U nastavku još govore o slučaju Viđak i ratu Hajduka s beogradskim medijima. Upozoravaju da na ta pisma šovinistički elementi gledaju kao na pisma “Hrvatska protiv Srbije u sportu” i da koriste odgovor uprave Hajduka i slične stvari za svoje svrhe.[4]

Prije nego će iznijeti 18 točaka prijedloga, Politbiro zaključuje: “Organizatori Torcide  su komunisti i partijski rukovodioci, a od učesnika 50 posto je komunista. Među njima najviše studentska organizacija, štampa, sportska rukovodstva i ostali shvatili su Torcidu neozbiljno. Nisu u njoj vidjeli pogodno sredstvo koje može koristiti neprijatelju, nisu tu organizaciju žigosali kao nama stranu i negativnu, nego su je primili sa simpatijama. Oni je pomažu i omogućuju joj djelovanje. Partijski komitet Tehničkog fakulteta ne vidi ništa neobično u toj organizaciji i ne zabrinjava se uopće, ako ne nad ničim drugim, ono barem nad nekulturnim ponašanjem studenata. Sve je to toliko i opasnije, jer nije uočeno na vrijeme i nisu poduzimane nikakve mjere sve do članka Borbe i partijske istrage. Tek su se sada odgovorni faktori zamislili nad tom stvari. Klubaštvo, apolitičnost i krajnja nebudnost zajedničke su karakteristike svih onih koji su bili pozvani da poduzimaju mjere na sektoru sporta protiv ovakvih pojava kao što je Torcida. Partijske organizacije i rukovodstva na fakultetima, FISAH, i NSH, naša republička štampa, uprava Hajduka i GK KPH Split, odgovorni su u prvom redu za ovakav razvoj Torcide i posljedice koje su proizašle iz njenog djelovanja. “[5]

Kazne

Na temelju iznesenog partijska komisija (u sastavu Zlatko Uzelac, Vajo Skendžić i Davorin Kovačević)  je predložila:

  1. Razmatranje pitanja decentralizacije u rukovođenju sportom, te donošenja odgovarajućih mjera.
  2. Obuhvaćanje pitanja sporta u radu Partijskih organizacija i komiteta na terenu.
  3. Postavljanje pitanja odgojnog rada na prvo mjesto pred sportske organizacije.
  4. Poduzimanje energičnih mjera od strane CK KPJ na sprječavanju razvijanja profesionalizma i to od centralnih saveza do klubova. Ukidanje svih povlastica igračima, osim najnužnijih, kao npr. minimalno pojačavanje ishrane i slično. Oštro kažnjavti pokušaje kupovanja i vrbovanja igrača te stalno voditi borbu preko tiskovina protiv tih pojava .
  5. Postepeno uklanjanje starih stručnjaka iz sportskog sektora kao i nosioce klubaštva te nezdravih pojava u sportu.
  6. Razradu pitanje odgoja sportskih novinara od strane Agitprop CK KPH.
  7. Smjenu s dužnosti glavnog urednika “Narodnog sporta”, Miroslava Habuneka koji je odgovoran za slab rad tog lista. Isti je politički i stručno nedovoljno spreman da bi i dalje vodio taj list budući da je tvrdoglav i ne usvaja pravilne primjedbe na pisanje tog lista. Dopušteno mu je da ostane raditi kao novinar u listu.
  8. Smjenu devet članova sekretarijata FISAH-a koji su odgovorni za iznešene propuste i greške u sportu u Hrvatskoj. Krivi su jer nisu na vrijeme uočili i poduzeli odgovarajuće mjere za njihovo suzbijanje.
  9. Smjenu četvorice članova Izvršnog odbora NSH-a (Smjenjeni Okobdžija, Bonđulić, Vračarić i Mutak)
  10. Smjenu Pere Ivačića s funkcije glavnog urednika “Omladinskog borca”, te kaznu partijskim ukorom. On je kao glavni urednik dozvolio tiskanje članka koji hvali Torcidu, a ujedno je i bio dio organizacije koja je pripremala put u Split. Počinio je partijski prijestup sudjelovanjem u jednoj organizaciji kao što je to Torcida.
  11. Smjenu sekretara partijskog komiteta brodarskog odsjeka Tehničkog fakulteta Velimira Ronkulina s partijske dužnosti i kaznu partijskim ukorom. On je sudjelovao u organizaciji dolaska navijača u Split kao i u njihovom povratku u Zagreb. Zamjera mu se što se kao partijski rukovodioc spustio na nivo običnog navijača i klubaša jer bi se kao partijski rukovodioc trebao boriti protiv takvih pojava. Također, pred partijskom komisijom nije reagirao na laganje Žuvele, nego je tek po izlasku opomenuo da je lagao čime je pokazao da radije pomaže svoga druga iz kluba nego partijsku komisiju.
  12. Raskandidiranje Žuvele kao člana KP i njegovu predaju organima tužilaštva na daljnji postupak. On je kao glavni organizator Torcide kriv za sve negativne posljedice Torcide koje se mogu karakterizirati kao prijestupi protiv javnog reda.
  13. Predaju na postupak Javnom tužilaštvu Žarka Štiglića jer je napisao i čitao “osmrtnicu” koja je bila uvredljiva i u sebi imala šovinističku liniju.
  14. Smjenu člana partijskog komiteta ekonomije Jakše Deletisa s partijske dužnosti zbog direknog sudjelovanja u organiziranju Torcide.
  15. Kažnjavanje partijskim ukorom člana UDB-e Zagreb Borka Vranicanija koji je koristio svoj položaj za nabavku željezničkih vagona za pripadnike Torcide. On je zajedno s Miljenkom Krstulovićem nagovorio igrača Viđaka da se vrati u Split iako je znao za odluku uprave. S obzirom na to da je znao da je on ustaški element ne priliči jednom članu UDB-e da se ponižava i da ga po zagrebačkim kafanama nagovara na povratak u Split.
  16. Kažnjavanje partijskim ukorom novinara Borbe Ivu Gavranića. On je bio jedan od organizatora Torcide, a posebno je tiskao još 400 znački Torcide koristeći svoj položaj u državnoj tiskari.
  17. Kažnjavanje partijskom opomenom studenta Peru Gavranića jer je sudjelovao u organizranju Torcide i aktivno sudjelovao u bjesomučnom i divljačkom navijanju u Splitu kao i u izgredima u vlaku. Isti je pred partijskom komisijom izjavio da mu je mati bacila zvono s kojim je zvonio na utakmici da bi mu bilo draže da mu je spalila tri toma Marksovog “Kapitala” nego što mu je to zvono bacila. Iz toga se najbolje vidi njegova partijnost.
  18. Kazniti članove uprave Hajduka u Splitu:

a) Miljenka Krstulovića, kazniti partijskim ukorom zbog toga što je sudjelovao u pregovorima za dolazak Torcide i tako pripremao njihov dolazak. Kriv je kao član uprave za moralno i materijalno pomaganje Torcide, kao i za intervenciju kod milicije te oportunistički odnos prema filijali Torcide u Splitu. Pored svega na svoju ruku je doveo Viđaka u Split služeći se lažima i mjerama nedostojnim člana KP.

b) Franu Matošića isključiti iz KPJ. On je poznat kao grub igrač koji pravi izgrede na gotovo svim utakmicama. Njegov nesportski gest kada je udario Stankovića i izjava pred partijskom komisijom (“Žao mi je što ga nisam udario i jače”) pokazuju njegovu slabu partijnost.

c) Hitan otkaz tajniku Hajduka Ivici Grubišiću koji je vanpartijac i to zbog toga što je sudjelovao dolasku Torcide u Split. Svojom povezanošću s Klauzerom objektivo je prinio osnivanju Torcide u Splitu. On im je ujedno i politički sumnjiv jer ga povezuju s HSS-ovcima koji rade protiv narodne vlasti.

d) Odstraniti iz uprave Hajduka Antu Jurjevića Baju i Juru Bilića. Njih dvojica su kao partijski rukovodioci najviše krivi za klubaštvo u Hajduku i odnos uprave prema Torcidi. Oni su bili upoznati sa svim pripremama Torcide, a nisu poduzeli ništa da se spriječe izgredi. Obojica su i sami zagrezli u klubaštvo budući da je Baja u ime uprave dao 12 000 dinara Torcidi čime je platio njeno nekulturno navijanje, dok je Bilić davao detaljne upute u odgovoru na pisanje Borbe i Politike. On je najviše kriv za nepravilan stav koji je uprava zauzela prema štampi i Torcidi. Obojica drugova su zaboravila na svoje partijske interese i okrenuli se klubaškim. Umjesto da spriječe nezdrave pojave, direktno su sudjelovali u njihovom stvaranju.  Zapisnik završavaju s riječima Smrt fašizmu, sloboda narodu![6]

Torcida je postala zabranjena, a njeni organizatori su kao što vidimo kažnjeni. Idejni začetnik Torcide, Vjenceslav Žuvela dobio je tri godine zatvora da bi mu potom kazna bila smanjena na tri mjeseca. Njegov splitski kolega Veljko Klauzer odležao je tri godine u zatvoru nakon čega je kao strani državljanin (otac austrijanac, majka splićanka) bio istjeran iz zemlje.[7] Hajdukovi navijači su i dalje idućih godine organizirano bodrili svoj klub, ali se nisu koristili imenom “Torcida” jer je ono bilo zabranjeno.

Zaključak

Listajući zapisnik Politbiroa možemo uočiti kako se iskrivljuju i preuveličavaju pojedini događaji (baš kao i u tekstovima beogradskih dnevnih listova). U zapisima stoji da su mediji krivi što su navijači saznali za Torcidu, dok ih akteri tih događaja demantiraju. Također, za pretpostaviti je da su i događaji iz vlaka preuveličani baš kao i oni s utakmice. S odmakom od nešto manje od 70 godina fama oko skandiranja navijača i “nereda” koje je takvo “bjesomučno i divljačko” navijanje prouzročilo zbilja zvuči smiješno. Zar je stvarno u to vrijeme skandiranje poput “Hoćemo pobjedu” ili “Splićani bodrite svoj klub” bio okidač za nerede? Naravno da nije, jer je na drugim utakmicama bilo i daleko uvredljivijih povika pa do nereda nije dolazilo (Lokomotivini navijači su znali skandirati “Fuj Partizan”, “Koljači”, Dinamovi su igračima BSK-a vikali da su “četnici”, dok su igrača Crvene Zvezde Aleksandra Tomaševića nazivali “srpskim koljačem” i “četničkim banditom”).[8] Uostalom, sama riječ nered za Jugoslavenske vlasti nije imala isto značenje kao nama danas. Prije ove utakmice na stadionima su se mogla čuti dobacivanja pojedinaca, a sada se po prvi puta pojavljuje velika grupa navijača koja navija u jedan glas. Iako navijačke doskočice ovog puta nisu bile uvredljive razumljiva je reakcija tadašnjih vlasti koja je odmah odlučila sve srezati u korijenu. Jugoslavenske vlasti su od početka željele sve kontrolirati pa tako i navijanje, što možemo vidjeti iz primjera kada u Beograd odlaze samo politički podobni navijači. Tada ti navijači nisu bili problem, a postali su tek kad su se u organizaciji zvanoj Torcida okupili partijci i vanpartijci, komunisti i “opasni državni elementi” te drugi. Svi su oni tada stali zajedno jedno uz drugog prvenstveno zbog dobrobiti svog kluba. Da su bili pokrenuti navijačkim, a ne političkim motivima potvrdio je i sam Žuvela: “Bili smo oslobođeni od nacionalnih predrasuda. Bili smo pravi navijači.”[9] Vlast je to vjerojatno shvaćala ali nije htjela prihvatiti jer su oni takvu situaciju doživljavali kao stanje nereda. Razumljiva je bojazan tadašnjih vlasti od Torcide budući da im je takvu heterogenu skupinu navijača bilo teško kontrolirati. Osim glavnih pokretača Torcide, Žuvele i Klauzera kažnjeni su i mnogi drugi koji su dali svoj doprinos u organizaciji navijača. Kao što možemo vidjeti u zapisima ti su ljudi bili na određenim vodećim položajima. Upravo je “zloupotreba” njihovih položaja u svrhu pomaganja navijačima (a to su i sami bili) najviše zasmetala državnom vrhu. Zbog toga su smjenjivani ili degradirani sa svojih radnih mjesta, dok su se oni najsretniji izvukli samo s opomenom i partijskim ukorom.

Hajduk je unatoč zabranama i dalje imao svoje vjerne navijače koji su ga nastavili bodriti i s kojima su proslavljaji nove naslove. Iako se ime “Torcida” nije smjelo spominjati navijači su i dalje bili organizirani i djelovali su pod nekim drugim imenima (Četvrta vilaja, Nesvrstani) sve do osamdesetih. Tada se vratilo zabranjeno ime, a navijači su nastavili prkositi “moćnicima” na svoj način.

Joško Listeš

Tekst kojeg ste pročitali dio je diplomskog rada “Povijest HNK Hajduk Split u drugoj polovici 20. stoljeća” autora Joška Listeša. Rad je to koji je nedavno s odličnim obranjen na Filozofskom fakultetu u Splitu i koji bi uskoro trebao doživjeti svoje tiskano izdanje u obliku knjige.

[1]Štambuk- Škalić, 595-596

[2]Štambuk- Škalić, 596-597

[3]Isto, 597-598

[4]Štambuk- Škalić, 598-600

[5]Isto, 600-601

[6]Štambuk- Škalić, 601-604

[7]https://www.nogometplus.net/index.php/domaci_nogomet/ivo-bego-hajdukova-borba-ne-smije-stati-zavrsit-cemo-sto-smo-poceli/

[8]  http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20070609/spektar04.asp

[9]  Lalić, 143


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter