Među mnogim apsurdima u našoj zemlji, od kojih su neki skriveni, a neki s ponosom istaknuti, jedan na koji se rijetko obraća pozornost jer oni koji bi trebali štititi javni interes, a to su mediji, iz tko zna kojeg razloga o njemu rijetko kad pišu, a kad ga i spomenu, onda je to samo u šturim brojkama, je njegovo visočanstvo – financijski izvještaj. Dokument koji bi trebao biti javan, lako čitljiv i istinit, isti onaj koji bi trebao raskrinkati laži izvršni i neizvršnih direktora i predsjednika ili potvrditi njihove navode, dokument koji bi trebao biti kamen temeljac za planiranje, ali i reviziju godine, kod nas je pak, pisan tako da ga rijetko tko razumije. Apsurd, zar ne?
Ako ste navijač kluba koji nije prošao preoblikovanje, onda vjerojatno navijate za klub koji je uređen kao udruga građana. Iako su i udruge dužne plaćati porez i podnositi financijske izvještaje svake godine, ako želite doznati više o financijama kluba za koji navijate, potrebno je otići na Registar neprofitnih organizacijapri Ministarstvu financija. Ipak, unatoč činjenici da bi po slovu zakona oni trebali imati uvid u financijsko poslovanje Udruge od njenog osnutka, pa do dana današnjeg, javnosti dostupan najstariji financijski izvještaj je onaj iz 2012. godine. Nažalost, mnogi od nas bili su presretni i kad su to dobili. Ipak, ne postoji nikakav pravi razlog, da sve godine nisu javno dostupne. No, to je samo dio problema.
Kao da je to neka nevjerojatno komplicirana stvar za urediti, vođenje financija kad je klub koji je uređen kao udruga građana u pitanju, vrlo je neuredan. Kako? Pa, ne postoji standardni obrazac. Neki tako plaće igrača svode pod “intelektualne usluge”, drugi pod “ostali rashodi”, a treći pod nešto treće. Naravno, pritom pod primjerice pod stavkom “intelektualna usluga” može biti plaćeno i nešto što nije plaća igračima, no na ovaj način to je nemoguće razdvojiti. To naravno ostavlja puno sivog prostora vodstvu klubova da zamaskiraju stvarne troškove. Također, financijsko izvješće prilično je šturo samo po sebi, nema revizorskog osvrta, niti ikakvog teksta koji bi pojasnio “što se tu točno dogodilo”, pa čak i financijski eksperti mogu jedino nagađati. Je li to pravi način da se uvede reda u domaći nogomet?
Za razliku od njih, u prve dvije lige postoje i klubovi koji su preoblikovani u dionička društva, točnije športska dionička društva, ali oni su kao i ostali “d.d.-i” obvezni poslati godišnje izvješće na javnu objavu, a ista su dostupna preko portala FINA-e. Naravno, ako se prethodno registrirali na taj portal te ste umješni u pretraživanju istog. Ipak, stvari su tu puno uređenije i jasnije, pa tako postoji i obveza revizorskog izvješća gdje bi revizor trebao biti neovisan, a i same stavke na to što se i kako trošilo puno su bolje obrađene i objašnjene. Na taj bi način mogli reći da postoji barem kakva takva transparentnost, no i tu ima dovoljno prostora za napredak.
Tko je kriv za takvu situaciju? Navijači su u potrazi za transparentnošću klubova koji su im prirasli srcu bili osuđeni na klasičan ping-pong između institucija, dobro poznati sport onima koji eto imaju tu nesreću da im “trebaju neki papiri”. Logično bi bilo, obzirom da je riječ o sportu da o takvim stvarima brine Ministarstvo, znanosti, obrazovanja i sporta, jer ipak, ovdje je riječ o sportu. No, puno češće loptica se prebacivala na Ministarstvo uprave, jer ono, eto, ipak brine o udrugama. No, i oni su imali asa u rukavu. Možda oni brinu o udrugama, no pravo stanje financija, poznato je samo ministarstvu znakovitog imena, točnije Ministarstvu financija. Ipak, i od tamo muk. Da stvar bude još bolja, u priču je lako uplesti ne samo ministarstva, nego i jedan Vladin ured, odnosno Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. To javno tijelo, ne baš naročito poznato široj javnosti i nema neku preveliku moć, jer barem donedavno, kako neslužbeno doznajemo, ni sami zaposlenici tog Ureda nisu mogli dobiti financijska izvješća Udruga od Ministarstva financija, iako su eto Ured za udruge. No, i taj podataka valjda dovoljno govori o njihovoj moći.
Netko bi mogao reći, pa dobro, zašto je uopće bitno da to bude javno, a mi ćemo da parafraziramo kanadskog premijera Justina Trudeaua odgovoriti – zato jer je 2015. godina. Transparentnost je dio dobre poslovne prakse, stvara pozitivnu klimu povjerenja između, u ovom slučaju klubova (proizvođača) i publike (potrošača), a i smanjuje mogućnost za kriminal. Ako vam to sve nije dovoljno, onda ćemo vas ponovo upozoriti da ste kroz naše tekstove imali prilike čitati o tome kako kroz klubove svake godine prolaze deseci milijuna kuna javnog, odnosno vašeg, odnosno – našeg novca, novca svih nas.
U cijeloj toj priču, taj gordijski čvor mogla bi presjeći još jedna udruga koja je ujedno i institucija, a koja u ovakvim stvarima ostaje gotovo pa neprozivana – riječ je naravno o Hrvatskom nogometnom savezu. Jer, baš kao što u pravilniku stoji da ako na stadionu nemaš reflektore ne možeš se natjecati u prvoj ligi, moglo bi stajati i da ako ne podnosiš puna, lako čitljiva i transparentna financijska izvješća – također nećeš dobiti potrebnu licencu. No, s trenutnom vrhuškom HNS-a teško je nešto tako očekivati.
Što nam je onda činiti? Obzirom da transparentnost neće sama pasti s neba, treba nastaviti ono što se radilo i dosad – kroz navijački i građanski aktivizam, bilo na stadionu, bilo na prosvjedu ili slanjem upita kroz institucije mijenjati stvari na bolje. Ova je godina na samom kraju, no ako pogledamo kakvo je bilo stanje prije samo 5 godinama vidjet ćemo da su neki pozitivni pomaci dogodili, stoga nema razloga za odustajanjem. A nogometplus će Vam, kao u uvijek dosada, biti na pomoći i usluzi.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
