TAKTIČKI OSVRT Koja je strateška orijentacija Hajduka u fazi napada?

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Osim već opjevanih zadataka u kretnjama i praćenju linija, te ulogama upotpunjenih pozicija igrača, Hajduk dosta dobro implementira tzv. overload (preopterećenje).

Overload je koncepcija utilizacije prostora, najčešće onih bočnih, uz veće penetriranje igrača u određene zone kako bi dobili na kvantitativnoj superiornosti ili izjednačenosti, čime se dobri pojedinci dovode u situacije 1 na 1. Proces se najčešće izvodi na način da centralni igrači odlaze prema bočnim prostorima kako bi nadbrojali protivničke igrače. Ta strategija se  koristi i u svrhu stvaranja kvalitativne superiornosti.

U slučaju Hajduka ideja se bazira na nekoliko načina.

Osnova je stvaranje opterećenja na lijevom dijelu terena gdje u nekakvoj imaginarnoj “prvoj” postavi lijevi vezni (Hamza), lijevi bek (Memolla), lijevi prednji vezni ili napadač (Erceg), polušpica (Vlašić), te centralni napadač, napadaju i opterećuju lijevi prostor prema aut liniji.

Postavkama igrača izradila bi se dobra i pogodna opterećenja protivničkih igrača uglavnom na lijevom dijelu terena. Zašto? Zbog toga jer je Hajdukov sustav u fazi napada asimetričan. Lijevo širinu uvijek daje Erceg, a desno Vlašić to ne radi baš često, jer mu je uloga drugačija. Dapače, dodatno se i Vlašić zabada prema lijevo kako bi sa što većim brojem igrača opterećivali protivnika u toj zoni. Velik plus takvoj postavci je “kretnja u slijepom prostoru”.

Vlašić se već kreće u vrlo neugodnom prostoru za markiranje (međuprostor), međutim dodatnim priključivanjem iz sredine u half space, u već napučenu lijevu zonu terena i to iza leđa protivnika, znači jako veliku opasnost za protivnika. Prvo – jer se već nalazi u međuprostoru, a drugo – taj prostor horizontalno napada iza leđa vezne linije, a ispred zadnje linije protivnika koja zbog opterećenja ne može tek tako iskakati na Vlašića, jer onda iza sebe ostavlja nebranjeni i otvoreni prostor.

Vidimo sedam igrača Hajduka “nagužvanih” na jako malom prostoru prema boku.

Šest Hajdukovih igrača koji rade opterećenje bočnog prostora, nakon čega pada pogodak Vlašića, jer je Nikola time stalno u situaciji 1 vs 1, a tu je nezaustavljiv.

Everton je također okusio Hajdukove pokušaje opterećenja.

U zadnjoj fazi napada pokušava se na temelju opterećenja suparničkih  igrača iz zadnje linije, težiti stvaranju povoljnih situacija, odnosno situacija 1 na 1, ponajprije za Vlašića (kada je riječ o postavljenoj obrani), Ercega (u tranzicijskom napadu), te beka uglavnom kod probijanja duboke blok zone.

Hajduk je napravio opterećenje na lijevoj strani. Vlašić traži koridor između igrača i kreće se iza leđa vezne linije (ne vide ga i teško ga je pratiti), te ispred zadnje linije protivnika (vide ga i prate pogledom, ali za markiranje je potrebno iskakanje iz linija, a svako iskakanje dovodi do rupa u linijama). Desna strana obrane Slaven Belupa je dobro opterećena i Hajduk ima situaciju da priključkom Fomitschowa (što on i radi) bude kvantitativno superioran u omjeru 4 vs 3.

Pritom Pešić ulogom napada prostor, a Ohandza se spušta u suradnju i opciju prijenosnika ili odlagatelja lopte. Vidljivo je kako se stvara situacija za Vlašića ili za beka, u ovom slučaju Fomitschowa. Na skoro istu šemu je pao pogodak protiv Cibalije.

Opterećenje lijeve strane i svi igrači u situaciji 1 vs 1. Vlašić s desne strane ”ubada” međuprostor, jer su mu suigrači otvorili tu zonu okupacijom lijeve zone. Vlašić prima loptu i daje u for za Saida, koji napada prostor iza leđa suparničke obrane i zabija pogodak za vodstvo Hajduka protiv Cibalije.

Hajduk je nebrojeno puta ove sezone došao u ovu ili sličnu situaciju. Stvorio puno opasnosti, postigao nekoliko golova i evidentno je to vrlo uspješna šema napadanja.

Protiv ekipa koje igraju s 3 otraga Hajduk se intenzivno koristi stvaranjem kvalitativne superiornosti, uglavnom za Hamzu. To su situacije kada se izolira jedna strana terena na kojoj stoji kvalitetan pojedinac. Opterećuje se druga strana, posjedom se manipulira protivnika, a napad se želi završiti upravo na suprotnoj strani, gdje situacijski i planirano usamljen obitava kvalitetan pojedinac.

Zašto Hajduk intenzivnije stvara kvalitativnu superiornost protiv ekipa s trojkom iza, odnosno s trojicom stopera? Zato jer takve ekipe teorijski imaju igrača manje u sredini, pogotovo u odnosu na Hajdukovo “božićno drvce” 4-3-2-1. Takve ekipe ako nemaju moć, najčešće se u fazi obrane povuku u sustav s 5 iza, odnosno povuku bekove nisko. Time jedan centralni vezni mora iskakati na protivničkog bočnog igrača, drugi centralni vezni čuva jednog suparničkog centralnog veznog, dok zadnji vezni čuva protivničku polušpicu. Posljedično jedan protivnički centralni vezni (onaj suprotni u odnosu na loptu) ostaje sam.

Dva napadača uvijek vežu dva stopera uključujući i beka (treći, onaj centralni tzv. libero, ionako ne može iskakati). Ili jedan veže daljeg stopera u odnosu na loptu, a drugi zadnjeg veznog.

Opterećenje je napravljeno na desnoj Hajdukovoj strani gdje su svi igrači okupirani, a tu je i lopta. Brzim i točnim horizontalnim prijenosom na drugu stranu Hamza ima dobru situaciju ispred sebe.

Slična stvar se konstantno ponavljala protiv Lokomotive, a Hamza je nekoliko puta imao šuteve prema njihovom golu upravo na ovaj način. Zadnji vezni, stoper bliži lopti, suprotni stoper i bek se okupiraju igračima. Hajduk na desnoj strani radi opterećenje, čime Hamza na lijevoj strani ostaje sam.

Osim Hamze, koristi se i utrčavanje iz drugog plana, ponajviše Zvonimira Kožulja. Jasno je da je ovo uigrana varijanta s obzirom da isti kreće u trk iz drugog plana prije nego li se igrač s loptom (Šehić) uopće okrenuo prema toj strani.

Vidimo kako Hajduk okupira lijevu stranu, manipulira protivnikom tako što mu sve misli opterećuje na tu zonu,  ali napad želi završiti na suprotnoj strani. Šehić to vidi i daje dubinsku loptu prema Kožulju.

Kad smo kod Kožulja, onda spomenimo da zbog svojih trkačkih kapaciteta on daje drugačiju dimenziju Hajdukovom napadu i opciju još većeg overloada lijeve strane, jer za razliku od Savvasa on stigne sa suprotne strane dati dodatnu opciju opterećenja, čime skupa s lijevim veznim, lijevim bekom, dva napadača, Vlašićem i holderom Radoševićem – Hajduk na toj strani ima 7 igrača i svi su 1 na 1.

Kožulj također daje opciju ulaska u kanal (prostor između stopera I beka) dijagonalno iz drugog plana, što često radi i Vlašić.

Vidimo kako se Pešić spušta u dubinu, čime za sobom odvodi stopera Lokomotive.

Kožulj ide u svoj karakterističan prilazak lijevoj strani…

….međutim onda vidi kako je Pešić odvukao stopera za sobom, čime se otvorila rupa, koju on napada iz drugog plana. Pošto prostor napada sa suprotne strane to znači da ga napada iza leđa Lokomotivinih veznjaka, čime radi utrčavanje “iz sjene”, što je jako teško za branjenje.

Hajduka ponekad situacijski znamo vidjeti u formi 3-3-4, gdje jedan bek ide skroz visoko na zadnju protivničku liniju, drugi ostaje u obrambenoj liniji, dok vezna trojka drži pozicije sa svojim ulogama dodatnih iskakanja; kao što npr. Kožulj dodatno utrčava u treću liniju sa četiri igrača čime tvori liniju od 5 igrača, gdje bi teoretski jedan igrač (uz pravilan dolazak u strukturu) trebao ostati sam, a opterećenje zadnje protivničke linije (najčešće prema lijevo) je na maksimumu.

Hajduk je svim ovosezonskim protivnicima na navedene načine stvorio niz opasnosti. Mehanizmi dolaska do fokalne točke napada (najčešće Vlašić) su različiti i u ovisnosti prema protivniku, isto kao što je i fokalna točka određena u ovisnosti prema protivniku. Protiv Dinama i Brondbya u gostima nije išlo, barem kada pričamo o izrađivanju situacija do samog kraja, ali to ne znači da Hajduk nije radio na tome. Dapače, Hajduk je i protiv njih nekoliko puta taktički dobro sproveo svoju strukturu tj. doveo se u situaciju da ima slobodnog igrača u nekom prostoru ili da ima konstantne situacije 1 vs 1, međutim individualne reakcije igrača u ključnim momentima su bile loše. Situacijsko neprepoznavanje, spora reakcija i jako loš pas su Hajduka koštali završavanja svog taktičkog procesa.

Vlašić i ekipa profitirali

Nikola Vlašić ne igra nogomet života zato jer je baš sad odlučio tako igrati, nego zato jer bez kvalitetnog sustava, kvalitetnog kolektiva, nema niti iskakanja kvalitetnog pojedinca.

Vlašiću se stvaraju situacije u kojima je on najjači. Isto kao i ostalim igračima. Npr. Hajdukovi bekovi baš i nisu opasni kada po defaultu stoje visoko, međutim opasni su kada utrčavaju iz dubine, iz “drugog plana”. I njima se također stvaraju takve situacije. Isto kao što se iskorištava potencijal Hamze, ali i svih ostalih igrača kao npr. Ante Ercega koji radi ogroman posao s otvaranjem prostora za suigrače, ali i za samog sebe. Ne igra Ante slučajno super efikasan nogomet.

Sve u svemu, ovo je Hajduk vrijedan gledanja čak i za neutralne gledatelje, a Carrillo će se sigurno sa svojim suradnicima potruditi da sve skupa lagano ide na sve veći nivo.

A.K.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter