Taktička analiza: Pozicijske rotacije

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email
Traženje prostora i vremena kroz rotaciju

Pozicijske rotacije odnose se na situaciju u kojoj dva ili više igrača izmjenjuju pozicije u momčadi koja posjeduje loptu. Izmjene se mogu vršiti horizontalno, vertikalno i dijagonalno.

Svaka izmjena u svom kontekstu ima svojih prednosti i nedostataka, a bilo bi skoro nemoguće objašnjavati iste, jer konkretnih situacijskih rotacija ima “bezbroj”. Interpretirati ih možete zbilja na razne načine i s različitim brojem igrača, a to svakoj rotaciji daje drugačiju notu.

Kada se priča o rotaciji, najčešće se misli na metodu kojom se razbija protivnička orijentacija na čovjeka. Ipak, rotacije su itekako poželjne i kod probijanja zonske obrane, najčešće kroz kreiranje dinamičkih prednosti. Rotacije remete raspored protivniku i stavljaju protivničke igrače u dilemu, stvarajući im pritom krizne momente kod donošenja odluke. Braniči u takvim slučajevima moraju napraviti simultane radnje, a često to nije slučaj. Npr. ponekad se može dogoditi da drugi branič čeka odluku prvoga kako bi se znao adaptirati u odnosu na njegov odabir rješenja. To se sve radi u velikoj brzini i zna doći do neodlučnosti, na kraju možda i preklapanja istih radnji. A to, uz ispravan tajming, donosi vremensku prednost napadaču u nekom specifičnom prostoru koji se stvara ovakvim mehanizmom.

Rotacije su tu kako bi protivnika izbacile iz balansa, izvukle iz ustaljenog rasporeda i stavile ga u položaj u kojem se ne osjeća ugodno i znano. Protivnika se izvlači iz poznate situacije i gura ga se u nepoznato i nesigurno.

Težnja da se protivnika stalno stavlja u potrebu repozicioniranja i konstantnih prilagodbi dovodi do točke kada braniči više nisu sposobni reagirati na pravi način (na više radnji odjednom) što posljedično dovodi do velike mogućnosti greške. Pogotovo ako se tu ubaci distrakcijski faktor gdje mentalno preopterećenje postaje ogromno. I zato su rotacije potrebne, jer one među ostalim tjeraju protivnika na kolektivne promjene i rošade unutar svog sistema, odnosno na promjene koje mora odraditi niz igrača odjednom, a tada je greška neminovna. Da bi došao do cilja, a to je protivnička greška, moraš biti superioran i proaktivan (posljedično imaš težnju za visokim stupnjem kontrole). Ipak, rotacije često mogu otići u smjeru metode pokušaja i promašaja, odnosno kvantitativnog procesa, ali o tome nešto kasnije.

Cijeli onaj gore spomenuti proces remećenja možemo nazvati težnjom za mentalnim preopterećenjem protivnika, odnosno težnjom za konstantnim ispitivanjem njegove inteligencije – kognitivnih sposobnosti. S obzirom na to da rotacija može biti raznih, jasno je kako se braniči najčešće susreću s nečim relativno novim. Nečim s čim se konkretno u apsolutno istom takvom obliku još nisu susreli, jer je nemoguće upoznati igrača sa svim mogućim situacijama i u odnosu na njih mu ponuditi rješenja. A to znači da oni moraju sami pronaći rješenje – najvjerojatnije u odnosu na situaciju koja im je poznata i na koju su pripremljeni, koju su uvježbavali. Jer, nije li svrha treniranja dati igračima referentne točke za donošenje odluke i posljedičnu egzekuciju?

Kao u glazbi, tako i u nogometu, postoje razne interpretacije jedne pjesme. S obzirom na to i s obzirom na to da samo jedan promijenjeni detalj nekoj situaciji daje sasvim drugačiju notu, jasno je kako će, zbog brzine igre, taj trenutak igračima na samoj utakmici ipak biti nešto novo – bez obzira na neke sličnosti vježbe koju su provodili i s kojom su upoznati.

I baš u takvim situacijama do izražaja dolazi inteligencija.

“Inteligencija je sposobnost reagiranja i adaptacije na problem na kojeg nikada niste naišli. Znati kako se suočiti sa situacijom s kojom se nikada niste susreli je čista inteligencija.To je istina u svakodnevnom životu, ali isto tako i u nogometu. Ovo je novo, nije mi poznato, ali pokušat ću se izvući iz toga” – Xavi.

Čemu sad ova priča? Jednostavno je. Igrači koji nisu trenirani kroz stalni podražaj razmišljanja i aktivnog uključivanja neurona, imaju manje šanse dobro rješavati problem s kojim se susreću na utakmici – u ovom konkretnom slučaju, to je sposobnost adaptacije na rotaciju napadača u vrlo kratkom vremenskom roku.

Rotacija kao sredstvo stvaranja prostora

Rotacije zapravo imaju zadaću efektivne progresije i s pravilnom upotrebnom, odnosno kretanjima, momčad može stvoriti prostor i linije dodavanja u isti. I to je nus produkt ovog procesa.

Međutim, ako protivnik dobro iskorištava čari zonske obrane, onda se rotacijama i prevelikim kretnjama zapravo dobiva kontraefekt. Štetiš sebi, jer nemaš pravi ritam napada, dok se obrana više ili manje rigidno drži ciljanih zona bez obzira na tvoje kretnje. Tada se u napadačkoj momčadi često generira nestrpljivost i kvaliteta se pretvara u kvantitetu – postaješ previše okomit. I na kraju, kao što sam to već spomenuo, rotacije često odlaze u smjeru metode pokušaja i promašaja, odnosno kvantitativnog procesa.

Rotacije mogu u sebi sadržavati stvaranje pozicijske, kvalitativne, kvantitativne, dinamičke superiornosti.

Npr. La Salida Lavolpiana se najčešće radi u svrhu kvantitativne prednosti.

Rotacija na boku se može raditi za beka kako bi kroz dinamičku prednost isti došao u situaciju da izrazi svoje kvalitete u kontekstu centaršuta ili da krilni igrač dođe u situaciju 1vs1, te ulaskom u sredinu kroz dinamičku prednost i manipulaciju slijepom stranom pokuša ugroziti gol protivnika.

Rotacija u veznom redu može se raditi kako bi veznjak dobio loptu u povoljnom prostorno vremenskom aspektu s povoljnim kutem pozicioniranja kako bi mu percepcija igre bila što kvalitetnija, a sve to da bi što bolje mogao odigrati svoj potez.

Također, moguće je raditi rotaciju u kojoj se stvara prostor i vrijeme na lopti veznjaku u lateralnim zonama.

Ipak, ono što je zajedničko svima jest da stvaraju prostor za progresiju, posljedično i potrebno vrijeme za efektivno iskorištavanje prostora, a nogomet u svom fundamentu nije ništa drugo nego igra prostora i vremena u kojoj se početak akcije reflektira kroz prostor (pozicija) i vrijeme (moment), a završetak se događa preko brzine i smjera.

“Postoji prostor-vrijeme stvar za shvaćanje u ovoj igri. I ako toga nisi svjestan i ne razmišljaš o tome, komplicirano je.

…Što trebam raditi kada imam loptu? Tražiti slobodne prostore kako bih uštedio vrijeme za reflekciju. Što trebam raditi kada nemam loptu? Odsjeći prostor protivniku kako mu ne bih dopustio da pronađe rješenja. Ako je napravljeno kako treba protivnik je ograničen na prostor-vrijeme grešku. Ima manje prostora na lopti, tako i manje vremena za razmišljanje.

…Moraš ispravno gledati na terenu. Ako dobijem loptu i pokušam se staviti u poziciju iz koje ću gledati teren, onda vidim sve. Uzimam informacije o prostoru i štedim vrijeme za razmišljanje. Ima smisla, zar ne?

To je sažetak, ali staviti sve to u pokret, moraš obratiti pažnju na mnogo detalja”  – Xavi.

Stvarajući prostor, zapravo prebacuješ vremensko ograničenje na braniče, koji tada moraju donijeti odluku u djeliću sekunde, u prostoru kojeg u tom procesu napadačka momčad tek stvara. Braniči tada zapravo moraju anticipirati akciju, jer taj prostor još uvijek ne postoji da bi ga se moglo stvarno braniti, već je on imaginaran. Zbog toga obrambeni igrači često idu na čitanje igre, a tu ih se opet može lažnim implikacijama natjerati na krivi potez.

Često se događa da, zbog prirodnog kašnjenja u reakciji, branič odluči ići preventivnim putem i anticipirati igru. To donosi rizik i mogućnost “propadanja” u postavljanju, ili postavljanju prioriteta, a to opet donosi prednost napadaču. Ako pak branič uspije tako zauzeti pravi položaj i odabrati dobru radnju, napadač uvijek može individualnim lažnim implikacijama odraditi demarkaciju od istoga kako bi se nastavila progresija rotacijskog pokreta.

Remetiš i protivnika i sebe

Remećenje protivničke strukture može dovesti i do remećenja svoje. Pitanje je kakvu reflekciju konstantne rotacije ostavljaju na stabilnost momčadi. Zato je bitno da je momčad što je moguće bolje pripremljena i obučena. Posljedično, čitav proces je potrebno marljivo baždariti, a to iziskuje vrijeme.

Rotacije protiv zonske obrane ili man marking obrane nemaju isti proces.

Protiv zonske obrane se zapravo traži dinamička prednost, a protiv obrane “čovjek na čovjeka” se traži razdvajanje od igrača – demarkacija.

Man marking je po prirodi reaktivan, a to znači da čuvar (branič) ima tendenciju praćenja. Velika prednost napadača u odnosu na reaktivnog braniča jest ta što napadač ima najveću moguću kontrolu svog kretanja, odnosno može odlučiti tajming kretnje, dok branič može samo reagirati na to, tek nakon što napadač napravi svoj “prvi korak”. To znači da već u startu napadač ima prednost nad svojim čuvarom i to je zapravo ključan faktor kojim pozicijske rotacije kreiraju prednost protiv man marking obrambenih sistema. Jer, cilj je razdvajanje od protivničkog igrača kako bi se stvorio efekt slobodnog čovjeka..

Rotacije će, u slučaju man marking obrane, biti efektivne jedino ako napadačka momčad može pomicati loptu brže nego se protivnik može repozicionirati. Zato je ključno imati opcije dodavanja u blizini jer udaljenosti su jedan od najvećih faktora vremenske kontrole. Što je manja udaljenost između igrača, smanjuje se putovanje lopte i manje je vrijeme moguće reakcije i adaptacije braniča. Iz tog razloga nećete često vidjeti rotacije između igrača koji su pozicionirani na velikoj udaljenosti jedan od drugoga, osim ako kontekst i okolnosti nisu takve da se ipak može polučiti pravi efekt.

Rotacije protiv zone znaju biti neefektivne, ali protivnik će morati reagirati ako pravilno postaviš igrače, bez obzira bio on super rigidan u držanju zone ili ne. Npr. ako se dva igrača pozicioniraju blizu jedan drugoga, imaju mogućnost kroz brojčanu nadmoć izigrati braniča. Prema tome, branič iznad mora reagirati na neki način, a to otvara promjene u strukturi, moguće dileme i slično.

Moć manipulacije

Na kraju bih istaknuo postojanje lažnih rotacija. Ima jedan zanimljiv trik kojeg Maurizio Sarri često koristi. To je zapravo situacija gdje se iskorištava psihologija obrambenih igrača koji često znaju na rotacije ostati imuni. Odnosno, ne prate svog igrača rigidno do kraja, već ga prepuštaju suigraču očekujući pritom da će protivnički igrači odraditi samo suprotne kretnje. To je poznato pod nazivom “preuzimanje”.

Primjer: crveni veznjak i krilo su markirani od strane plavog veznjaka i beka. Crveni veznjak i krilo kreću raditi rotaciju i prirodna reakcija plavog veznjaka jest da ne prati crvenog veznjaka jer će on otići prema beku, dok će crveno krilo, koje je do tada bilo markirano od strane beka, ići u smjeru crvenog veznjaka. To su nekakvi “zakoni logike” i to znači da braniči samo preuzimaju napadačke igrače. Ne prate ih rigidno, već štede energiju.

Međutim, tu se može napraviti jedna smicalica u smislu da crveni veznjak (igrač iz momčadi s posjedom lopte) napravi lažno kretanje u odnosu na plavog beka (braniča), tako da “na pola puta” naglo okrene smjer kretnje u istom pravcu odakle je došao, ili se jednostavno malo zaustavi (uspori) i tako nekoliko trenutaka ostaje sam. Rekli smo – cilj je stvoriti slobodnu opciju u prostoru s dovoljno vremena za kvalitetno djelovanje.

Braniči u toj situaciji trebaju usuglasiti stav. Žele li pratiti svog “originalnog” protivnika ili pozicijski čekati nadolazećeg igrača. Ako branič prati originalnog protivnika, drugi branič mora se brzo kretati u odnosu na akciju prvog braniča. To znači da već možda debelo kasni igračem kojeg čuva. Alternacija je da čekaju zamjenu igrača na svojim pozicijama gdje onda dolazi do preuzimanja, ali ako je branič treniran u smjeru orijentacije na čovjeka onda to ide kontra navika takvog igrača koji je treniran da prati svaki pokret.

U ovom konkretnom primjeru plavi bek (branič) je očekivao da će crveni veznjak (napadač) doći njemu, međutim veznjak zapravo izrađuje kvantitativnu prednost 2vs1 naspram plavog veznjaka. To možemo nazvati lažnom implikacijom rotacije.


Problem je u tome što je tajming u ovakvim akcijama ključan. Jedan igrač krene prerano ili prekasno i sve propada. Teorijski izgleda primamljivo, a na sličicama jednostavno, međutim vrijeme u kojem se sve to događa je nevjerojatno kratko, a prostor vrlo ograničen. Zbog toga samo kompletni igrači to mogu odrađivati. Oni koji imaju stvarni talent. A što je talent? Mnogima po inerciji na pamet pada igrač vješt s loptom, tehnički nadaren. Međutim, to nije talent. To je samo dio potreban da bi se zaokružila cjelina.

Talent je sposobnost kontrole onoga što radiš i onoga što drugi rade. Ograničavati nogometnu igru na dodir lopte i noge bi bilo krivo. Jer, nogomet je mnogo više od toga. Nogomet je prvenstveno igra traženja prostora i vremena. A jedan od načina kojim se mogu pronaći ta dva najvažnija faktora igre su – rotacije!

A.K.

Pročitajte još:

>> Trener+


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter