TAKTIČKA ANALIZA: Magična dijagonala (FOTO&VIDEO)

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Temelj svakog magičnog trika jest iluzija. A osnova iluzije jest vješta psihofizička manipulacija gledateljstva. „Magija“ se zapravo događa kada gledatelji akumuliraju pažnju na nešto očito, standardno. A onda u pozadini…buuum!

Svi su oduševljeni. Kako? Pitaju se prisutni. Odgovor je jednostavan, a opet vrlo teško uočljiv – odvraćanje pažnje i zavaravanje! Iluzija je umjetnost, a iznenađenje na licima prisutnih dolazi kao posljedica uspješne umjetničke izvedbe.

Genijalni barba Luka Kaliterna davno je govorio aksiome koji će trajati zauvijek

“Uvik učini fintu, lažni potez!”
“On tebi fintu, ti njemu kontra fintu, i igrač bez baluna može varat.”

Iluzionistički način razmišljanja se u potpunosti može prenijeti i na nogometnu igru. Cilj je napraviti nešto standardno i vrlo očito, stvoriti distraktivni faktor kojim ćete privući pažnju protivnika na nešto nebitno, kako bi zapravo oslobodili prostor i dobili vrijeme za napraviti „ono pravo“ u pozadini, nešto što zbilja želite od prvog trenutka. Napravi lažni potez, kao što kaže veliki barba Luka, a šjor Špaco Poklepović to vjerno prenosi kao pionir njegova učenja.

Jer, faktor iznenađenja (kojeg nudi lažni potez) će tada biti na takvoj razini da protivnik neće stići reagirati na tako brzo stvorene bitno drugačije okolnosti u odnosu na one prvotne na koje ih je prethodno protivnička momčad lažno navodila.

Kada bi odmah direktno išli prema cilju to bi bilo predvidljivo. Zaobilaznim putem je puno teže za pratiti i shvatiti procese koji su prethodili krajnjem rezultatu. Zbog toga je postojanje distraktivnih faktora nužnost, jer vas oni u očima protivnika odvajaju od zbilje radnje. Na taj način ste sposobni odigrati ono što vam je u samom startu i bio cilj.

Stvarno je mnogo mogućnosti koje se u tom kontekstu pružaju u nogometnoj igri. Od onih individualnih, pa do kolektivnih. A mi ćemo obraditi jedan konkretan u režiji mađioničara Maurizija Sarrija i Rafaela Beniteza u vrijeme treniranja Napolija.

Jedan od vrlo čestih načina preko kojih je Napoli u zadnjih nekoliko godina dolazio u gol šanse jest dijagonalna lopta na Callejona koji kao desno „krilo“ napada prostor iza leđa protivničke obrane. Onaj tko gleda Serie A, ili je iz nekog razloga pratio Napoli, zna o čemu pričam. Nije uobičajeno vidjeti toliko napravljenih šansi i zabijenih golova nakon ovakvih dodavanja. Pogotovo nije uobičajeno ukoliko se nekoliko godina  uvijek prodaje trik na istoj bazi, bez da itko zbilja ima odgovor na njega.

Međutim, što se tu zbilja događalo i zašto je bilo tako uspješno?

Promjena paradigme: obrambena kompaknost kao oružje napadačkoj momčadi

Po Ariggu Sacchiju postoje 4 referentne točke u nogometu – lopta, prostor, suigrač, protivnik. I sve se odvija u odnosu na to.

Ako uzmemo u obzir da protivnik u fazi obrane teži što manjem prostoru između linija, konkretno nas u ovom slučaju zanima prostor između vezne linije i one obrambene, onda je jasno da te dvije linije moraju držati optimalne udaljenosti kako se ne bi stvorio veliki prostor između.

Dakle, jedna horizontalna linija prati drugu horizontalnu liniju kako bi se stvorila vertikalna kompaktnost. A čuvanje prostora između vezne i obrambene linije jest čuvanje najopasnijeg prostora u nogometnoj igri – međuprostora.

Isto to vrijedi i za horizontalu terena. Ako uzmemo u obzir da napadačka momčad radi overload jednog dijela terena, onda obrambena momčad reagira kolektivnim skupljanjem prema tom dijelu terena kako napadačka momčad ne bi imala povoljne brojčane omjere i mnoštvo opcija za progresivne kombinacije na malom prostoru. Dakle, obrambena momčad se skuplja po horizontali, jer svaka vertikalna linija mora pratiti vertikalnu liniju do sebe, inače bi se stvorili međulinijski prostori i veliki koridori za progresivna dodavanja. Zbijanjem vertikalnih linija nastaje horizontalna kompaktnost. Ona je veća ili manja, ovisi o orijentaciji momčad koja se brani, ali ona u velikoj većini momčadi postoji.

Postoje neke ideje ili reakcije (npr. zbog rigidnog markiranja čovjeka, a ne prostora) kako momčad djelomično može horizontalno držati skoro cijelu širinu terena za strateški bitne linije, bez velikog pomicanja u stranu lopte, ali ipak najčešće ne viđamo takav način branjenja, već gore spomenuto veće ili manje skupljanje svih linija prema zoni lopte.

Vezna linija često radi pritisak na loptu kako bi protivnička napadačka momčad imala što manje vremena za djelovanje kroz neki prostor i kako bi se smanjila mogućnost penetrirajućih i progresivnih odluka i dodavanja. Isto tako, ukoliko vezna linija iz obrambene momčadi ne teži pritisku na loptu onda napadačka momčad provociranjem pritiska može protivnika inicirati na iskakanja prema lopti. To je moguće raznim strateškim operacijama ili npr. uzimanjem okidača iz obrambenog presinga kako bi u fazi napada provocirali situaciju u kojoj će protivnik koji brani gol koristiti taj okidač kojeg mu napadačka momčad zapravo namjerno nudi. To su napadačke presing zamke.

Ukoliko si to sposoban uspješno raditi (a Sarri jest), ili protivnik sam po sebi želi raditi pritisak na loptu, onda imaš idealnu situaciju za moguće manipulacije kroz začetak napada na jednoj strani i završetak na drugoj. Ono što je Juanma Lillo naučavao svoje učenike, međuostalim i Pepa Guardiolu, a šjor Špaco Poklepović na našim prostorima davao poučke o sličnom konceptu kojeg je nazvao „cotavi napad“.

Opipavanje protivnika“ je izreka koju često možemo čuti kod gledanja TV prijenosa i slušanja raznih komentatora sa ovih prostora. Ipak, ne želeći nikoga povrijediti, sumnjam da zbilja znaju o čemu situacijski konkretno pričaju, već se to zapravo svodi na floskulu. No, ta uzrečica zapravo nije floskula, već nešto što je konkretna situacijska zbilja. A mi ćemo ćemo u sljedećem konkretnom primjeru vidjeti što to zapravo može značiti. Postoji mnogo toga što se može opipavati, od individua, do kolektivnih pokreta, i postoji mnogo načina za opipavanje.
Obradit ćemo konkretan, možda i najsloženiji  proces tog dijagonalnog dodavanja, ali vidjet ćete i razne druge interpretacije iste te baze.

 

Opipavanje

Napoli u početku utakmice opipava „puls“ protivničke momčadi. Oni žele vidjeti hoće li protivnik raditi pritisak na loptu sam po sebi ili ih moraju provocirati na te akcije nekim strateškim operacijama ili napadačkim presing zamkama.

Daljnje djelovanje na temelju uviđenog

Kada Napoli navede protivnika na pritisak onda postoje dvije moguće situacije

a) ukoliko protivnička zadnja linija ne prati kretnju svoje vezne linije, otvaraju se mogućnosti u međuprostoru kojeg mogu popunjavati igrači Napolija iz raznih pozicija i pravaca („osmice“, krila, napadač).

b) ukoliko zadnja linija prati kretnju linije ispred (veza) otvaraju se potencijali stvaranja dinamičke prednosti kod dubinske lopte iza leđa toj zadnjoj liniji. Odnosno, najjednostavnije rečeno, postoji potencijal sudaranja u kretnji Napolijeve napadačke linije i protivničke obrambene linije.

Kako pomicati protivničke linije?

Pomicanje prema strani (horizontalno pomicanje) se događa overloadom jedne strane, dok se pomicanje protivničkih linija prema naprijed (veritkalno pomicanje) provocira povratnim dodavanjem. I zapravo dolazimo do toga da Napoli, suprotno od standardnog, želi protivnikovu horizontalnu i vertikalnu kompaktnost kako bi jasnom idejom istu iskoristio.

Overload u svrhu početka napada na jednoj strani i završetka na drugoj

Napoli je, pogotovo kod Sarrija, često overloadao lijevu stranu. Jedan dio terena se potpuno prazni, jer Napoli radi overload lijeve strane, a protivnik na to reagira na način da skuplja pritisak prema toj strani, odnosno svaka vertikalna linija prati onu iduću, kako bi stvorili horizontalnu kompaktnost. Na taj način Callejon ostaje 1 na 1 sa protivničkim bekom, ali isto tako Napoliju se time otvaraju razne druge mogućnosti. Napad po jednoj strani i završetak na drugoj ima svoje benefite u vidu stvaranja prostora za kvalitativne superiornosti, mogućnosti kolektivne demarkacije, potencijala slijepe strane i stvaranja dinamičke prednosti. Ali, isto tako, ukoliko se slažemo sa Xavijem da je nogomet igra prostora i vremena, a slažemo se, onda je jasno kako na drugoj strani uvijek ima više prostora i vremena. I zbog toga je taj začetak napada na jednoj i završetak na drugoj također bitan.

Povratna lopta

Nakon što magnetiziraju protivnika prema jednoj strani, igrač iz bočne zone daje povratnu dijagonalnu loptu prema veznjaku ili stoperu u half space.

To je okidač za Callejona da se u isto vrijeme pozicionira u suprotnom half space-u iza leđa protivničkog beka i od tamo dobrim tajmingom traži dinamičku prednost baš u trenutku kada se protivnička linija diže prema naprijed. S obzirom da se protivnička zadnja linija zbog te povratne lopte diže prema naprijed, jasno je kako dubinska lopta upravo u tom trenutku dovodi do potencijala dinamičke prednosti kod kretnje Callejona, odnosno sudaranja u kretnji protivničke zadnje linije koja se kreće prema Napolijevom golu kako bi držala optimalne udaljenosti od svoje vezne linije i Callejona koji se kreće prema protivničkom golu. Odnosno, događaju se kretnje u suprotnim smjerovima.

Pozicioniranje Callejona

Callejon se pozicionira iza leđa protivničkog beka i time postaje nevidljiv svima na terenu. Ukoliko znamo da je lopta glavna referentna točka u nogometu, odnosno najveći magnet, jer u odnosu na nju dobivaš percepciju stanja na igralištu u točno određenom specifičnom trenutku, onda nam je valjda jasno i kako je ta ista lopta najjače moguće oružje kod manipulacije. Ukoliko je lopta pozicionirana u bočnoj zoni, a protivnik sasvim logično gleda u istu, onda je jasno kako je protivnik zapravo okrenut u jednu krajnost, odnosno jednu stranu igrališta i druga strana mu je u sjeni. E baš tu se stvaraju potencijali u pozicioniranju iza protivničkih leđa, odnosno u njihovoj sjeni. A Callejon kao krajnje dijagonalni igrač postaje nevidljiv svima na terenu.

Donja slika prikazuje hipotetski primjer u kojem svi protivnički igrači gledaju u glavnu točku igre – loptu.

Lopta se nalazi u bočnoj zoni i krilo (Callejon) pozicionirano na suprotnom (dijagonalnom) kraju igrališta se nalazi svim protivničkim igračima u sjeni. Ili barem onima koji mogu reagirati na njega. Npr. moguće je da će crvena dvojka, odnosno protivnički desni bek, moći vidjeti Callejona zbog mogućnosti perifernog vida čovjeka (iako je Callejon prilično daleko, pa je pitanje koliko je taj vid „maglovit“ u krajnjem kutu tog vidnog polja). Ali, uzmimo situaciju da će taj protivnički bek vidjeti Callejona čisto i bistro – postavlja se pitanje kakvog će on imati utjecaja na suprotnu stranu igrališta? Nikakvu. Bitno je da Callejona ne vide strateški ključni protivnički igrači, a to su prvenstveno lijevi bek (crvena trojka), stoperi (crvena petica i crvena četvorka), te eventualno krilo (crvena sedmica) i veznjak (crvena osmica). To što je Callejon pozicioniran u sjeni kompletne protivničke momčadi je samo plus za neke dodatne strateške okvire u kontekstu suradnje sa ostalim igračima.

Razdvajanje referentnih točaka

Ali, jednako bitno jest i činjenica da se protivnički branič ne može koncentrirati i na loptu i na Callejona u isto vrijeme, zbog toga jer se španjolac pozicionira iza njegovih leđa. Na taj način se braniča stavlja u tešku, praktički beznadnu poziciju. Razdvajaju mu se gore spomenute Sacchijeve referentne točke protivnički igrač i lopta. Ukoliko pogledom „preko ramena“ i poprati protivničkog napadača, moguće je da će u tom vremenu izgubiti frekvenciju percepcije igre i položaja napadača tj. simultanost izvedbe. Moguće je da se baš u trenutku dok skenira „preko ramena“ upućuje ta dijagonalna lopta, a to znači da će se okretom prema lopti izgubiti „kompas“, odnosno percepcija događanja na terenu. U tom trenutku izvedba kasni, reakcija je nemoguća i Callejon nezaustavljivo ide prema golu. Veliku prednost Callejonu daje činjenica da on kao napadač uvijek prvi bira trenutak početka kretnje, a branič uvijek reagira na to. To znači da već u startu branič kasni za Callejonom. A još više kasni kada ga se mentalno opterećuje na gore spomenut način (razdvajanjem točaka).

Što omogućava Callejonu da se tako pozicionira?

Tjeranje protivnika da se brani kompaktno po horizontali (zbog overloada lijeve strane) omogućava Callejonu da se pozicionira iza leđa beku, jer bek kao dio vertikalne linije sužava prema stoperima i time omogućuje Callejonu pozicioniranje u njegovoj sjeni. Ali, isto tako to skupljanje protivničkih linija po horizontali omogućava Callejonu da se pozicionira otprilike u half space, što je jako bitno, a objasnit ćemo poslije i zašto. Također, protivnički bek kao dio horizontalne linije sužava prema veznjacima i time, već smo spomenuli, daje mogućnost Callejonu  da napravi dinamičku prednost.

Kada napadačka momčad (Napoli) ne bi provocirala protivnika na kompaktne pomake prema lopti, tada se protivničke linije ne bi trebale pomicati, a to znači da Callejon, ukoliko želi da ga protivnik ne vidi, ne bi mogao napadati gol iz half space-a, nego možda iz bočne zone. A bočna zona je najdalje od gola.

Posljedično se postavlja pitanje – zašto baš half space kao referentna zona?

Zašto je dodavač dubinske lopte baš pozicioniran u half space? I zašto je krilo koje napada prostor iza leđa obrambene linije pozicionirano u drugi half space?

Lopta iz half space-a u half space ima velike čari. Vrlo objektivne. Ukoliko bi loptu davali iz bočne zone, ona je po prirodi najudaljenija od gola i putovanje je duže, odnosno preskače se dvije zone (half space i centralna zona), što daje mogućnost reakcije protivnika u vidu pravilnog pozicioniranja i zauzimanja strukture na zonu pada lopte.

Ako bi loptu davali iz centralne zone, priroda putovanja lopte bi bila previše vertikalna (prema golu), jer se zone nalaze odmah jedna do druge, a to golmanu daje mogućnost da skupi loptu. I ono još bitnije, Callejon situacijski više ne bi svaki put bio iza leđa protivničkim igračima koji su za njegovo djelovanje bitni. Odnosno, Callejon se sada, zbog smanjenja dijagonalnosti, može nalaziti u vidnom polju protivničkog beka. Iz središnje zone je dakle, veća mogućnost da branič vidi napadača, dok je iz half space-a dijagonalnost veća pa je i manja mogućnost da branič kontinuirano u vidnom polju ima napadača Napolija.

Ukoliko taj protivnički bek ima razvijene perceptivno kognitivne sposobnosti, a automatski i razvijen periferni vid onda je teško stvarati odvojenosti u Sacchijevim referentnim točkama. Protivnik je tada sposoban pratiti više objekata odjednom u najširim dijelovima svog vidnog polja, brže procesuirati informacije, duže održavati fokus, posljedično i ranije predviđati protivnika, također se pojačava pažnja u kritičnim situacijama gdje se bliži trenutak konačne odluke. Dakle, to nisu niti malo idealni uvjeti za održati uspješnost dijagonalnog dodavanja u ovom kontekstu u kojem ga je Napoli imao. A imao je iznimnu uspješnost.

Ukoliko bi iz centralne zone davali dijagonalnu loptu, onda bi zbog prirode kuta te zone lopta često otišla previše u stranu, odnosno previše od gola. Morate znati da zbog udaljenosti bi takva lopta trebala biti idealno tempirana i poslana sa idealnom mekoćom. Centralna zona se nalazi odmah do half space-a i nema prave dijagonalnosti i poklapanja lopte prema golu. Svako jače dodavanje bi se tada vršilo od gola. Half space kao referentna točka odakle se vrši dodavanje nudi mogućnost da se ispuni dijagonalnost prema golu, te zbog tog boljeg kuta dodavanja, ali i veće udaljenosti, ta lopta može imati veće amplitude u vidu kvalitete. Dakle, iz središnje zone kut  za dijagonalnost je loš i udaljenost premalena. Takva lopta bi trebala biti super precizna. Isto tako, lopta previše u sredinu znači da ju golman može pokupiti. Stoga možemo zaključiti kako je kut putovanja lopte optimalan ukoliko se preskače jedna zona, jer se dobiva na dijagonalnosti i duljini. Duljina je između ostalog posljedica dijagonalnosti i to je iznimno bitna stavka jer ona daje mogućnost da lopta bude dodana sa većom snagom čime bi brže doputovala od točke A do točke B, a to znači i manju mogućnost reakcije protivnika.

Naravno, ovo ne treba uzimati rigidno, jer situacija tokom utakmice može davati razne mogućnosti, ali jasno je zašto postoji nekakva načelna težnja baš za loptom iz half space-a u half space.

To su bili primjeri davanja davanja lopti prema half space-u iz bočne i centralne zone. A zašto se ona ne bi davala u druge zone?

Zašto se ne bi lopta davala iz half space-a ili središnje zone u bočnu zonu?

Opet dolazimo do toga da se u prvom slučaju, odnosno kod davanja lopte iz half space-a u bočnu zonu, preskaču dvije zone i velike su udaljenosti. Putovanje lopte je duže i protivnik može reagirati.

Uz to, ukoliko želimo napasti gol, onda je bočna zona po prirodi najdalje od gola. Također, dolazak lopte u bočne zone znači da tek moraš napadati one zone gdje je akumulacija igrača najveća zbog gol orijentacije nogometa. Što se više mičeš od bočnih zona, to si bliže krajnjem cilju bez potrebe prolaska kroz prethodne razine. Direktno stižeš na cilj.

Davanje lopte iz središnje zone u bočnu je uvijek teže. Središnja zona je najteža na terenu zbog toga jer je tamo uvijek najveća akumulacija pritiska i vrijeme na lopti je najkraće. Isto tako, opet imamo situaciju da je dolaskom lopte u bočnu zonu igrač pozicioniran u najudaljenijoj zoni od gola.

Sa druge strane, lopte iz half space-a ili bočne zone u centralnu zonu najčešće znači primanje iste od gola ili mogućnost reakcije golmana zbog toga jer je centralna zona ispred njega. I još bitnije, više nisi izvan vidnog polja protivničkih igrača, odnosno u njihovoj sjeni, već ideš u njihov vidokrug.

Još teže bi bilo davati čisto vertikalnu loptu iz iste zone u istu zonu, npr. iz centralne zone u centralnu zonu. Tako si možete stvarati puno situacija, ali uvijek ćete načelno doći do odgovora kako je teorijski najbolja lopta iz half space-a u half space. S time da opet ponavljam, to nije ništa apsolutno, već pruža kontekst. Ne možemo i ne smijemo ovakve stvari uzimati doslovno, to je samo klasifikacija bazičnih teoretskih stvari s naglaskom na težnju, ali isto tako s naglaskom da se takve stvari neće uvijek događati na utakmici.

Dakle, lopta iz half space-a u half space bi teoretski bila najbolja. Loptu daješ iz zone gdje ti je kut postavljanja, pregled igre i kut dodavanja dobar. Half space ti daje mogućnost da nisi postavljen u centralnoj zoni u kojoj je najveći pritisak, a također nisi postavljen niti u bočnoj zoni gdje si ograničen opcijama dodavanja i gdje najlakše ostaneš izoliran zbog granica nogometnog terena. Ostvaruješ prave vrijednosti dijagonalnosti u svim aspektima. Također, lopta u suprotni half space znači loptu koja prelazi jednu zonu i ima optimalnu duljinu putovanja, ali isto tako ta lopta zbog svoje dijagonalnosti ne ide direktno prema golu, već ju napadač u suprotnom half space-u kupi u smjeru gola. Napadač u suprotnom half space-u je dakle, pozicioniran u zoni koja mu pruža mogućnost primanja lopte prema golu, a ne od gola, kao što bi to mogao biti slučaj da se lopta dodaje iz half space-a u centralnu zonu. Isto tako half space je zona koja je, uz centralnu, najbliža golu. Half space napadaču nudi da se pozicionira izvan vidokruga obrambene linije (pogotovo ako vaša momčad strateški dodatno navlači protivnika u jednu stranu), za razliku od centralne zone gdje je pritisak veći i više igrača vas vidi.

Dijagonalno dodavanje je po prirodi teže za braniti nego horizontalno ili vertikalno. Ukoliko lopta putuje 20 – 30 metara onda je lakše zatvoriti liniju dodavanja pravocrtne putanje lopte, nego one ekspanzivne (dijagonalnost). Zašto? Zato što je lakše zatvoriti koridore kod moguće niže putanje lopte. Kod vertikalne ili horizontalne putanje lopte nije potrebno puno mijenjati kolektivni oblik momčadi. Jednostavno se momčad pomiče u jednom smjeru. Dok dijagonalna putanja tjera protivnika da se kreće i vertikalno i horizontalno i tu nastaje potencijal promjene mikro ili makro strukture protivnika. Zapravo dijagonalna lopta, u slučaju ispravnog pozicioniranja primatelja, tjera protivnika na dijagonalnu kretnju. Horizontalno ili vertikalno dodavanje tjera protivnika u smjeru lopte, što znači da se mijenja samo smjer ili visina. Dok dijagonalno dodavanje tjera protivnika u smjeru lopte, odnosno mijenja se smjer i visina.
Dijagonalno dodavanje se vrši i vertikalno i horizontalno i zbog toga možemo reći da ono „siječe“ horizontalu i vertikalu. Zbog toga dijagonalna lopta može biti efikasnija i teža je za braniti.

Dijagonalna lopta ide prema primatelju lopte i zato može biti jača, automatski su i mogućnosti primanja puno bolje, jer je daleko lakše primiti dugu loptu veće jačine, nego one „balone“. Jednostavno u tom trenutku nije potrebna nikakva snaga kod primanja, već se primanje i odlaganje vrši samo pravilnom postavkom noge, bez udaranja lopte. Dok je kod „balona“ obrnut slučaj. Naravno, i dijagonalna lopta zbog svojeg miksa vertikalnosti i horizontalnosti također u jednom dijelu „bježi“ od igrača, ali ne u tolikom koliko to možemo reći za čisto vertikalno. Dijagonalno dodavanje zapravo igraču daje mogućnost „poklapanja“ lopte prema golu zbog sudaranja linije kretnje lopte i linije kretnje igrača.

Dok ona vertikalna bježi od igrača koji ju mora stizati i zapravo često nema mogućnost primanja i smirivanja iste u smjeru u kojem on to želi. Uzmite za vrlo čest primjer kako vertikalna dubinska lopta igrača kojem je upućena lopta stavlja u poziciju da mu lopta dolazi iza leđa.

 

Isto tako, dijagonalno dodavanje pruža primatelju dobar kut pregleda igrališta. Vertikalno dodavanje često primatelja lopte stavlja u negativan položaj kod primanja lopte, jer istu prima okrenut licem prema vlastitom golu (ako ne pričamo o dodavanju u dubinu). Horizontalnim dodavanjem se to pobija, ali se njime ne vrši direktan progres. Horizontalno dodavanje nema prirodu direktnog napretka na terenu, iako je jasno kako su takva dodavanja itekako potrebna i poželjna zbog metodičnog pristupa nogometu, možda prebačaja težišta igre ili promjene strane, odgađanja okomitog dodavanja zbog toga što se nisu ispunili uvjeti za isto ili možda razvlačenja protivnika kako bi se stvorili vertikalni koridori (širina daje dubinu).

Dijagonalno dodavanje uzima ono najbolje iz vertikalnog i horizontalnog, a pobija one negativne strane. Dijagonalno dodavanje donosi napredak na terenu (vertikala), te pruža dobar kut pregleda kod primatelja, jer je ujedno i horizontalno. Pobija loš kut kojeg vrlo moguće daje čisto vertikalno dodavanje, te posljedično smanjuje mogućnost vrlo česte pojave kod takve situacije, a to je da primatelj lopte nije u stanju odigrati loptu direktno naprijed, već ta lopta najčešće ide prema natrag (potreba link up igre). Također, dijagonalno dodavanje pobija neprogresivno horizontalno dodavanje.

Dijagonalno dodavanje može biti brže i jače, jer je linija veća od horizontalne ili vertikalne sa istog polazišta.

Također, dijagonalno dodavanje situacijski vrlo često protivničke igrače puno više „okreće“, nego npr. ono horizontalno. Odnosno, protivnički igrač često se mora okrenuti za 180 stupnjeva čime se stvara potencijal dinamičke superiornosti za napadačku momčad.

a) dijagonalno

b) horizontalno

Sada shvaćate razliku između vertikalnog dubinskog dodavanja i onog dijagonalnog? Samim time, jasno je zašto Napoli traži takvo dodavanje, a ne čisto vertikalno dubinsko dodavanje.

Balun dodaj prema praznom korneru rekao bi barba Luka Kaliterna, velikan svjetskog nogometa, čiji aksiomi zrače mudrošću, intelektualnošću, filozofijom, logikom i dan danas su temelji nogometa. Stupovi koji se nikada neće srušiti. Gore spomenuta izreka ima više mogućih značenja i u strateškom i taktičkom i konceptualnom smislu, ali jedno od njih može se shvatiti i kao potreba za dijagonalnim dodavanjem kroz koncept “cotavog napada”.

Opet ponavljam i postao sam već i sebi naporan. Sve ovo napisano nije nešto rigidno i jedino ispravno, stavljanje u pravi kontekst je nužan, ali težnja za shvaćanjem dovodi do velike razlike tokom utakmice. Ukoliko imate na umu da od 20 mogućih situacija za dubinskim dodavanjem, njih 20 neće moći biti ono dijagonalno, ali možda hoće njih 15, a posljedično svega 5 će biti onih vertikalnih (jer se tako tada stvorila situacija na koju se momčad prilagodila) onda je to očita težnja. Ali, ako je omjer konstantno obrnut onda ne postoji težnja tome i to se ne shvaća kao nešto bitno.

Ovi gore koraci su težnja, intencija za idealom.

Međutim, ukoliko shvaćamo da je nogomet igra u kojoj ne može postojati doslovce ista interpretacija nečega (zbog svih mogućih vanjskih i unutarnjih utjecaja), onda je na temelju toga jasno kako igrači moraju ponuđena rješenja od strane trenera shvaćati situacijski. Svaka situacija je doslovno drugačija i tu do izražaja dolaze kognitivne sposobnosti igrača koji moraju prepoznati sličnosti u rješenjima koja su im prethodno ponuđena od strane trenera i na temelju njih sami prilagoditi i pronaći rješenje konkretne specifične situacije. Trener daje nekoliko načelnih rješenja, a igrač izabire onaj koji mu odgovara u konkretnoj situaciji i dodatno improvizira u odnosu na istu. Ali to je kontrolirana improvizacija, što je potpuno drugačije od čiste improvizacije, inertivnog djelovanja, djelovanja bez podloge i jasnih načelnih pravila, odnosno potpuno slobodnog djelovanja i čiste improvizacije, intuicije i refleksa. To je nesvjesno.

Igraču ne smijete oduzeti slobodu djelovanja, ali ono mora biti kontrolirano i svjesno. Čovjek ima sposobnosti razmišljati i to treba iskoristiti, jer ga to razlikuje od životinjskih nagona.

Prema tome, jasno vam je da su gore spomenuti koraci korišteni u zavisnosti o situaciji, pa će tako i u videu ispod biti raznih drugih situacija u kojima je korištena ista baza, odnosno bazirano je na iste principe koji su samo interpretacijski prilagođeni stanju na terenu.

Tako npr. često možete vidjeti da Napolijev igrač (najčešće Insigne) driblingom provocira pritisak protivnika na sebe, a kada se branič pomakne prema njemu, automatski slijedi reakcija cijele zadnje linije koja se također diže naprijed, jer želi držati liniju zbog zaleđa koje omogućuje skraćivanje aktivnog polja igre. Na taj način ponovno se može pronaći taj „međutrenutak“  kada se protivnički braniči i suigrač napadač sudaraju u kretnjama te se ponovno stvara dinamička prednost. Uglavnom, težnja je raznim procesima navući protivnika na izvlačenje, a u tom trenutku iskoristiti potencijal različitih smjerova kretnji.

Sve to skupa kad zbrojimo dobijemo rezultat procesa koji naizgled izgleda vrlo banalno i jednostavno. Dijagonalna dubinska lopta na Callejona. U čemu je tu fora? Što je tu teško? Međutim, iza toga stoji izuzetno konstruktivna misao, razrađena u toliko detalja da jednom ovako naizgled jednostavnom krajnjem proizvodu daje potpuno drugačije konotacije.

 

Također, nakon ovoga možete shvatiti zbog čega je pitanje zašto najbitnije u nogometu. Gledati, uočiti nešto što je očito, što je standardno, nije toliko teško. Vidjeti, shvatiti, znati što stoji iza toga je esencija. Jer, krajnji rezultat nam ne govori ništa o procesu. Mislim kako konstatacija jednog poljskog trenera, te jednog legendarnog igrača Barcelone može objasniti zašto je shvaćanje procesa u igri bitno, ali isto tako se može prenijeti i van same specifičnosti igre na terenu u sveobuhvatna nogometna razmišljanja i način na koji uopće treba razmišljati.

„Moramo razdvojiti aspekte gledati u nešto, i vidjeti nešto. Mnogo trenera je sretno kada njihovi igrači „skeniraju“ radnje preko ramena,  ali ne smijemo zaboraviti da je mnogo važnije vidjeti, prepoznati i analizirati što napraviti u relaciji sa onim što se gledalo“ – Slawek Morawski

„Ne možemo igrati nogomet ukoliko ne razumijemo sve što se događa na terenu. To ide dublje od samog kontakta između noge i lopte. Svako pitanje otvara nove perspektive.“ –Xavi Hernandez

A.K.

Pročitajte još:

>> Trener+


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter