Search
Close this search box.

TAKTIČKA ANALIZA: Kopićevo lutanje je zapravo bilo rezultat lutanja njegovih nadređenih (FOTO&VIDEO)

Foto: Robert Matić / hajduk.hr

Hajduk je ovo ljeto na pripremama igrao dosta dobar nogomet. Nogomet naslonjen na postulate pozicijske igre, odnosno generiranja i sakupljanja superiornosti iza svake linije pritiska. Igra je strogo dizajnirana i uokvirena, ali isto tako podložna kontroliranoj improvizaciji unutar zadanih okvira. Kognitivne sposobnosti su u takvim postavkama od iznimne važnosti, a svakako možemo reći kako Akademija i B momčad naslanjaju svoju filozofiju upravo na takve stvari. Stoga, nije ni čudno da su najbolje trenutke priprema zapravo odradili igrači koji odgovaraju takvom stilu igre, a dosta tih igrača je bilo upravo iz B momčadi. Igrači su bili, kako to Kopić voli reći – kodirani na zajedničke akcije. Nije to bila riječ o čistom pozicijskom nogometu, pogotovo ne po načelu „savršene pokrivenosti terena“, odnosno prepoznatljivog rasporeda igrača po zonama, ali s nekim adaptacijama igra je bila iznimno obećavajuća, te ono najvažnije ispunjena jasnim načelima i okvirima koji su bili nedodirljivi. Prilagodbe se rade u detaljima, nosive zidove se ne dira.

Hajduk je igrao protiv solidnih protivnika i igrao je dobro. Konstruktivno, proaktivno i procesom sadržajno. Nakon toga dolaze natjecateljske utakmice (koje nude neke specifičnosti u odnosu na pripremne utakmice) u kojima se ipak nazire niz poteškoća u provedbi jedne, sada već malo drugačije ideje. A kasnije i potpuno drugačije.

Ideje koja je vjerojatno adaptirana zbog toga što u prvom sastavu tada igraju neki igrači koji ne odgovaraju najboljim trenucima priprema, ali ipak su iz raznih razloga konstantan dio udarne postave. Neki zbog plaće, neki zbog reputacije, neki zbog pokušaja vraćanja forme, neki zbog vjere da „u njemu ipak ima nešto“ i slično. Zbog toga se (po)najbolji trenuci s priprema „moraju“ prilagoditi profilaciji igrača iz tih nekakvih „udarnih 11“.

U mom promišljanju to znači promašaj u kontekstu kluba kao što je Hajduk. A Hajduk je razvojni klub. Holistički pristup i kolektivni pokreti su po mom mišljenju prije individualizma. Prilagodiš igru Vlašiću, Vlašić ode – raspad. Prilagodiš igru Ohandzi i Ercegu, oni odu – raspad. Stalno iste greške umjesto da se prva momčad nasloni na rad akademije s obzirom da je tendencija dati priliku igračima iz iste. Suludo je razmišljati obratno, jer to bi značilo da se svakom promjenom trenera prve momčadi mijenja i prilagođava kompletna filozofija Akademije. Dakle, trener prve momčadi mora imat okvire i načela slična onima u Akademiji. Odnosno, sportski direktor i predsjednik moraju takvog naći.

Hajdukovi treneri stalno rade velike adaptacije na trenutni kadar igrača, a to im nužno oduzima kontinuitet sistema, jer će se najbolji igrači stalno prodavati, a oni će stalno morati raditi nove prilagodbe prema novim igračima. I to ne izgleda ništa loše dok ne dođemo do razine razmišljanja da prilagodba kolektiva na pojedinca znači i da se isti taj kolektiv svaki put nanovo mora prilagođavati igri koja je prilagođena igraču, odnosno pojedincu. Dakle, u tako postavljenom razmišljanju se ne prilagođava samo taj pojedinac, nego je upravo najveći problem u tome što se i svi ostali igrači prilagođavaju njemu. Svaki put će pojedinac biti drugačiji, a to znači svaki put nove prilagodbe čitavog kolektiva.

S druge strane imamo moguću situaciju da jednostavno imamo jasan načelni sustav, s prepoznatljivom kolektivnom uigranošću, stilom u koji pojedinac upada i on se prilagođava istom tom kolektivu s prilagodbama u detaljima mehanike (s obzirom na profil tj. karakteristike). Razumljivo je da na taj način ne prolazi ništa drugo doli jasna profilacija igrača kroz prijelazni rok i razvoj kroz akademiju, te da pojedini igrači van takvih postavki ne bi mogli postići pravi efekt u igri. Ali za to postoji sportski direktor koji, ukoliko želi ići ovim putem, indirektno mora rješavati stvari.

Nije li to bolje od situacije da na jednim pripremama krenemo s idejom da su svi igrači servis Ohandzi, Ercegu i Futacsu, pa već par mjeseci nakon toga, na netom završenim pripremama, stvaramo ponovno nove okvire u kojima sada vezni red iskače u prvi plan jer postaje centar igre, a ne servis prednjoj trojci. Mislim kako se zapravo tek ovim zadnjim pripremama Kopić približio sebi i svojoj ideji, da bi ipak par tjedana nakon toga krenuli opet na neku novu, reakcijsku i destruktivnu filozofiju s nejasnim izborima prvog sastava (bekovi na krilima itd.)
Prilagodba nečem nije loša, dapače nogomet je u dobrom dijelu upravo igra prilagodbe, ali prilagodbe u detaljima, a ne u načelima.

Kada pričam o adaptacijama, prvenstveno tu mislim na vezni red. Radošević, koji se ionako, htio to Kopić javno priznati ili ne, ne uklapa u viziju nogometa kojeg on gaji, nije niti bitan u ovom kontekstu jer je na kraju krajeva sada bivši. U jednom razgovoru za portal Telesport, Kopić je još u vrijeme treniranja Slaven Belupa rekao:

„Nogomet je u jednom dijelu igra intenziteta, duela i kontakta. U drugom je igra inteligencije u prostoru” „Ako tako promatramo nekadašnji Ajaxov sustav 4-3-3, ili kasnije ono što je kod Guardiole radio Sergio Busquets, onda je igrač na toj poziciji – kompjuter. Ja ne želim klasičnoga zadnjeg veznog igrača, nego igrača koji igra s još dvojicom u liniji i koji se također u danom trenutku može dići na terenu. Ako želiš biti taj koji diktira stvari, onda na ključnoj poziciji na terenu moraš imati igrača koji diktira stvari. Ako želiš biti defenzivan, braniti i razbijati suparničke napade, onda ćeš tu staviti takav tip igrača.”

Prodajom Radoševića najprije se probalo s Palaversom, kasnije Beširovićem, da bi na kraju tu poziciju prigrabio Stanko Jurić, igrač intenziteta, duela i kontakta. Stanko je drugačiji tip igrača od Radoševića. U postulatima pozicijskog napada se puno bolje snalazi, ali opet s tehničkim nedostacima i opet sasvim daleko od tog „kompjutera“ kojeg bi najbolje opisali profili igrača kao što su današnji Jorginho ili Busquets. Kopić je u ovom slučaju već napravio prilagodbu u načelu, a ne u detalju, jer ako najprije govoriš kako je za diktiranje igre potrebno imati igrača koji je to sposoban raditi, onda ćeš to i pokušati napraviti kroz prijelazni rok ili uzimanjem sličnog igrača iz akademije (meni prvi Nejašmić pada na pamet kao igrač koji ima većinu ovih karakteristika, iako kvalitetom trenutno sigurno nije na top nivou). Mnogi ne razumiju kada se priča o važnosti profila igrača u odnosu na ključne pozicije kod određenog stila igre. A zadnji vezni je ključan u konstruktivnim momčadima. Ne odnosi se to na dobre dodavače, kao što neki to krivo shvaćaju. Bitno je da zna dodati, ali puno bitnije je gdje i kako dodaje. Ipak, ta bitnost se prvenstveno odnosi na inteligenciju, kvalitetne kretnje, shvaćanje prostora i same igre, praćenje kretanja suigrača, važnosti položaja lopte, anticipacije igre i donošenju odluka u odnosu na sve. Na taj način igrač indirektno utječe na čitavu igru momčadi. To je naravno teorijski ideal dok je sasvim jasno da u praksi postoji raznih rupa, ali zbog toga postoji nešto što se zove težnja.

Kao što rekoh mnogi u tim pričama pričaju o uspješnosti dodavanja, ali ne radi se o tome, jer i Casemiro i Radošević imaju sasvim pristojan postotak uspješnih dodavanja. Najbitnije kod te pozicije je način na koji igrač igra – kako igra.  Jer, to direktno djeluje na čitavu momčad i čitavu utakmicu. Nemoguće je efektivno provesti proaktivnu igru ukoliko tu igra tip igrača kao Radošević. Ako bi bila ideja igrati po tim postulatima onda je jasno da čitava ideja iznad provalije visi na koncu i čitavi holistički pristup ideji pada u vodu. Drugačiji profil igrača – bitno se mijenjaju pravila igre.

Tek kada je voda došla do grla, probalo se, i to vrlo uspješno, s Hamzom na poziciji šestice. Hamza ima odličnu duel igru, ali prvenstveno u fazi napada nudi otpornost na pritisak. Ima primanje u poluokretu što mu omogućava iskorištavanje prostora koji nastaje zbog pozicioniranja neposredno iza prve linije, a nakon okreta dobija idealan pregled igre kroz pristojan odmak vremena u kojem će mu se protivnički igrač eventualno približiti.

Postoje tri okvirne mogućnosti pozicioniranja.

(Prije početka moram napomenuti da ćemo u svrhu boljeg razumijevanja plave igrače tretirati kao napadače jer napadaju, a crvene kao braniče, jer je to momčad koja se brani. Također u svakim od slučajeva plavi broj 2 je igrač sa loptom – dodavač)

Opcija 1 nudi nam situaciju da je napadač broj 1 pozicioniran malo iza prve linije (crveni 1 i 2).

Prednosti napadača broj 1 su sljedeće:

  • biti će pozicioniran dalje od sljedeće linije (braniči 3 i 4), a to znači kako će imati više prostora i vremena nakon što primi loptu i okrene se prema protivničkom golu
  • prethodna točka dovodi do potencijala dinamičke prednosti kod driblanja u odnosu na braniče 3 i 4
  • ukoliko jedan od braniča 3 ili 4 kod dodavanja lopte iskače u pritisak to otvara velike rupe iza njih
  • najvjerojatnije neće nitko iskakati, jer je napadač 1 predaleko

Opcija 2 nudi nam situaciju u kojoj je napadač broj 1 pozicioniran između dvije protivničke linije (crveni 1 i 2, te 3 i 4).

To otvara mogućnosti:

  • da igrač i dalje prima loptu prostorno dovoljno odvojen od braniča 3 i 4, ali razlika je u tome da će se sada bitno smanjiti mogućnost da ga braniči iz prve linije (1 i 2) vide, a ukoliko ga i vide, distanca i vremenska razlika je veća nego u prvoj situaciji gdje igrač stoji bliže prvoj liniji.
  • ipak, napadač 1 bliže je i braničima 3 i 4 i to sigurno predstavlja problem jer oni sada mogu iskakati na njega zbog manje udaljenosti
  • ali, isto tako prethodna točka daje iduću mogućnost, a to je da će braniči 3 ili 4 biti u puno većoj kušnji za iskakanje u pritisak jer iako je igrač pozicioniran bliže, i dalje je dovoljno daleko da za sobom povlači dilemu tko će iskakati i tko pokrivati

Opcija 3 nudi nam situaciju da je napadač broj 1 pozicioniran bliže braničima 3 i 4, a to za posljedicu ima:

  • potencijale u vidu iskorištavanja odlagajućeg dodavanja kroz pametna pozicioniranja suigrača (plavi 3) koja smanjuju mogućnost izolacije napadača 1 koji gleda licem prema svom golu. To napadu daje pentrirajući štih s obzirom da odlagajuća opcija (plavi 3) gleda licem prema protivničkom golu i ima dobar pregled igre.
  • tu do izražaja dolazi inteligencija u pozicioniranju napadača broj 3 u odnosu na braniča 2. Ukoliko mu se pozicionira iza leđa, onda postoje potencijali iskorištavanja prostora kroz dinamičku, samim time i vremensku prednost. Prije svega je tu prisutno i stvaranje kriznog momenta kod braniča koji ne može u isto vrijeme pratiti i loptu i protivnika. Također, pozicioniranje bi bilo idealno da je sa suprotne strane braniča u odnosu na pravac lopte. To znači, ukoliko napadač 2 dodaje loptu napadaču 1, a pravac lopte je sa unutarnje linije braniča 2, onda je idealno da odlagajuća opcija u vidu napadača 3 bude sa vanjske strane braniča 2.
    Lopta sa vanjske strane, napadač sa unutarnje i obratno. Zašto? Zato jer će se branič uvijek okretati u smjeru putovanja lopte. Ako je lopta dodana sa unutarnje strane braniča, onda će se branič okretati prema unutra, a to znači da sa vanjske strane (suprotno) ništa ne vidi, jer je tamo okrenuo leđa.
    Dakle, tu postoje ogromni potencijali za manipulaciju kroz pozicioniranje u sjeni.
  • također, postoji mogućnost da vješti napadač 1 koristi prostor koji se nudi iza leđa braniča 3 i 4., pošto je napadač 2 jako blizu braničima 3 i 4, to znači da kod njih stvara dilemu markiranja

Razlika između ove tri fundamentalne opcije jest u tome hoće li igrač tek doći u prostor ili će već biti pozicioniran. Opcija 1 nudi mogućnost dolaska u prostor, u opciji 2 je igrač već pozicioniran u prostoru, a opcija 3 nudi miks, jer je jedan igrač već pozicioniran, a drugi dolazi u prostor iz drugog plana što je zapravo jedan čitavi lažni potez gdje je međuprostor zapravo prazan kako bi se naknadno popunio. A to je daleko teže za branjenje od fiksiranosti, jer nudi ogromnu dozu nepredvidljivosti. Tu do izražaja dolazi priroda akcije i reakcije, a to znači da napadač uvijek prvi radi svoj potez, da bi obrambeni igrač mogao reagirati na njega. Dakle, u startu je napadač u prednosti.

Što se tiče odlagajućeg dodavanja, nije samo u opciji 3 to slučaj. U svakoj opciji se može koristiti takva postavka, međutim radi se o tome da je u trećoj opciji to praktički nužnost, jer u prve dvije opcije napadač broj 1 ima mogućnost individualnog rješavanja situacije i okreta licem prema golu, dok u trećoj opciji to baš i nije slučaj jer su braniči preblizu leđima napadača i skraćuje se vrijeme djelovanja koje napadač ima na raspolaganju, a pritisak u lošoj percepciji igre (okrenut leđima golu) je veći.

Hajduk u samoj gradnji napada preko zadnjeg veznog, koristi opciju 1:

Hamza je kao zadnji vezni stavljen u opciju broj 1. To je ujedno i najlogičnije, nešto slično što je fantastični Jorginho radio u Napoliju, a sada nastavlja u Chelseju.

Igrač se pozicionira blizu protivničke prve linije, a opet ne previše blizu kako toj liniji ne bi ušao u vidno polje koje kod čovjeka u horizontalnom pogledu ide od cca. 180 do 200 stupnjeva. Isto tako, bliže pozicioniranje prvoj liniji ima veliki benefit u vidu prostora koji se otvara iza. Jer, sljedeća linija će najčešće ostati dovoljno daleko da vremenska prednost kod obrade lopte ne dođe u pitanje. Jednostavno igrač je previše blizu prvoj liniji da bi sljedeća linija iskakala na njega. Kada bi netko od veznjaka iz druge linije iskakao na Hamzu, onda nastaje remećenje rasporeda koji posljedično dovodi do rupa u linijama. Rupe je potrebno zakrpati, a to za sobom povlači repozicioniranja kroz mikro ili makro prilagodbe što za sobom povlači složenost. A u složenosti se događa greška. Dakle, Hamza će većinom slobodno primati loptu i imati dovoljno prostora za mirno daljnje djelovanje zbog svog sjajnog primanja i okreta u jednom potezu (primanje u poluokretu) koje mu daje na brzini.

 

Treća opcija se kod Kopića uglavnom koristila s desne strane u zadnjoj trećini kod pokušaja iznimno vertikalne gradnje napada, najčešće preko stopera kao dodavača, Ivanovskog ili Jaira kao napadača, te Jradija kao odlagajuće opcije, dok se druga opcija gdje je igrač već pozicioniran manje koristila.

 

 

Hamza je trkački iznimno kapacitaran i daje potporu strukturi kroz half space (što je iznimno bitno), čak i kod prebačaja težišta igre sa jedne strane na skroz drugu stranu.

 

Hajduk je s njim puno dobio na toj poziciji. Prvenstveno visok stupanj želje za igrom. Vezni red je konačno postao centar zbivanja (za razliku od recimo prošlosezonskog derbija s Dinamom gdje su se veznim igračima dodavanja mjerila u brojevima koji su toliko maleni da ih nećemo spominjati, što je apsurdno za momčad koja teži igri i nadigravanju).

Početak sezone i niske osmice

Vratimo se na početak sezone. Hajduk je tako krenuo u novu sezonu s vrlo nisko postavljenim „osmicama“ u sustavu 4-3-3, dok na pripremama nije postojao dojam tendencije za takvim postavkama. Osmice su u pripremnom razdoblju postavljanje baš onako, recimo, optimalno. Niti previsoko, niti prenisko. Situacijski prilično dobro ukomponirano.

Niske osmice same po sebi navlače protivničku srednju liniju visoko, a posljedično se otvara velik prostor između protivničke zadnje i srednje linije (međuprostor).

Hajduk to nije znao iskoristiti lažnim potezom i ulascima u isti iz drugog plana, pa je Kopić probao s Tudorom u ulozi desnog polukrilnog napadača, što je po mom mišljenju bilo skroz pogrešno s obzirom na njegov profil i nemogućnost primanja lopte u poluokretu za što je nužna dobra vještina s loptom, te inteligentno pozicioniranje tijela u odnosu na položaj lopte.

Želja je bila da se zbog protivnikove orijentacije na čovjeka Tudora prebaci u ulogu nekakve hibridne polušpice koja će se ubadati prema unutra i spuštati prema međuprostoru gdje ga protivnički bek neće pratiti (jer normalno je da bek neće toliko ići u sredinu i potpuno remetiti raspored uske četvorke straga kakvu gaji Slavia). Tako bi Tudor trebao ostati sam u međuprostoru. Također, u gornjem videu ste mogli vidjeti da je jedan od uvjeta dolaska lopte do Tudora taj da centralni vezni radi lateralne kretnje i povlači suparničkog igrača za sobom, te time otvara liniju dodavanja prema Tudoru.

Međutim, zar nije on igrač koji može i mora odigrati ulogu konvencionalnijeg krila koji početni položaj ima u bočnoj zoni? Hajduku je često falila opcija u toj zoni, a to bi otvorilo mnoge mogućnosti u igri, jer bi se i protivnik morao drugačije postaviti.

 

Probalo se i zabadanjem oba krila u half space i tvorbom 4-3-2-1 sustava. Bekovi su tada dignuti visoko i zanimljivo je bilo pratiti njihovo strateško pozicioniranje iza leđa protivničkih krila, gdje bi kroz nekakvo dodavanje od mantinele lopta došla do njih, a to bi značilo dinamičku superiornost nad suparničkim krilom.

To se probalo s ipak puno kompatibilnijim profilom Saida za ovakvu ulogu, gdje bi taj međulinijski prostor bio zastupljen efektnije nego u slučaju saTudorom. Međutim, Gyurcso baš i nije profil igrača koji odgovara konstantnom pozicioniranju u half space-u. Po mom mišljenju je više igrač koji iz širine napada dubinu ili se kasnije zabada u half space.

Ipak, tu je bio problem adekvatnog spacinga, širine koje onda nužno moraju davati visoko postavljeni bekovi, a to ponovno povlači za sobom niske osmice i neadekvatanu strukturu i geometriju igre za pravu progresiju napada.

Protiv Slavije je jedna od ideja također bila vezana za stvaranje „ili – ili“ situacije za protivnika. Said se spušta, Juranović je visoko, Hamza iza daje balans i nalazi se u prostoru gdje ima dovoljno vremena i prostora za opasno dodavanje. Bek (Juranović) visokom postavkom:

  • ili izvlači protivničkog beka na sebe, a time i otvara velik kanal za ulazak Saida (dok napadač Ivanovski okupira stopere). Zašto velik kanal? Zato što Slavia igra s izuzetno usko postavljenom zadnjom linijom. Iskakanjem beka prema aut liniji se otvara velik prostor između njega i stopera
  • ili protivnički bek ne izlazi, a time Juranović ostaje sam na boku i ima priliku izvršiti centaršut na trojac Said, Gyurcso i Ivanovski

U tom mehanizmu ponovno aktivnu ulogu ima Hamza koji svojom kretnjom u sredinu odvlači protivničkog veznjaka za sobom. Time se provocira situacija koju Hajduk želi. A Hajduk želi da protivnički bez iskoči na Juranovića. Hajduk želi remetiti raspored protivniku kako bi ga što više stavljao u mentalna opterećenja odnosno konstantnu potrebu za repozicioniranjem. Isto tako, primijetit ćete da Said stalno prostor napada iza leđa beka i veznjaka i zapravo je stoper jedini koji može reagirati na njegove kretnje. Lopta je na boku kod Juranovića, a to znači da branič koji izlazi na njega potencijalno ostavlja cijelu stranu igrališta u svojoj sjeni, što daje mogućnost manipulativne kretnje iza njega, koju iskorištava gore spomenuti Said.

To znači da stoper mora iskakati na Saida, a to povlači za sobom još i još repozicioniranja.

Okvirna ideja bila je suziti napadački trio kako bi usko vezalo protivničku četvorku u zadnjoj liniji i tako otvoriti prostor za bekove, međutim događalo se da nakon tih dolazaka do bočnih zona nije postojala optimalna struktura i pogotovo prava geometrija za daljnju progresiju, niti kroz pozicioniranje igrača niti kroz strateške okupacije.

Apsolutno nije bilo igrača koji je na pravi način koristio međuprostor niti kroz upadanja u isti iz drugog plana, niti fiksiranjem pozicije. Iako, ne može se reći da se nisu tražila rješenja.

Izostajala je potpora kroz half space i nije bilo uvjeta za suradnju u igri.

 

Ako imaš osmice prenisko, a bekove previsoko, onda dobivaš otprilike donju sliku. A tu nema prave geometrije igre i nasušno nedostaje dobre okupacije strateški važnih prostora. A također i opasnosti po gol protivnika, jer ti ostaju tri igrača koja direktno mogu ugroziti gol (tri napadača).

Isto tako, logično je ako su bekovi visoko, onda se veznjaci moraju spustiti niže, ali tu dolazi problem. Veznjaci se spuštaju po loptu, a to znači da, bez obzira na svu moguću težnju za optimalnim pozicioniranjem i zauzimanjem položaja tijela, često će gledati licem prema svom golu. I raditi kretnju prema svom golu.

S druge strane, niži bek radi kretnju prema protivničkom golu i kod primanja lopte gleda prema protivničkom golu.

Iduća čudna stvar je bila situacijska flat postavka veznog tria, koji su se usput rečeno, vrlo često pozicionirali ispred protivnika što je protivniku dalo mogućnost da u istom trenutku gledaju i loptu i igrača kojeg markiraju. Voda niz mlin.

Protivnika se mora staviti u poziciju da što više do izražaja moraju doći njegove kognitivne sposobnosti. Do te mjere dok postane nemoguće pratiti više radnji odjednom, a pogotovo radnji koji se događaju u različitim smjerovima (npr. igrač pozicioniran iza leđa, a lopta se nalazi ispred).

Umjesto zauzimanja oblika 1-2 (kolektivno 2-3-2-3), odnosno stvaranja linija po raznim širinama i dubinama kako bi se prvenstveno dobilo na protočnosti i mogućnosti boljih opcija za nužnu cirkulaciju lopte u posjedu, često bi se događala situacija u kojoj bi igrač u bočnoj zoni bio izoliran zbog te ravne postavke trojice veznjaka. Njih bi praktički samo jedan protivnički igrač mogao čuvati po horizontali.

Ovo ispod je primjer bolje strukture gdje bek zauzimanjem optimalne zone daje opciju na lopti (nije previsoko), suprotni bek se diže više, veznjaci traže pozicijsku superiornost u međulinijskim prostorima.

Umjesto zauzimanja 1-2 oblika s jasnim situacijskim spuštanjima „osmica“ i optimalnijim pozicioniranjem bekova, mi smo gledali potpuno neskladna spuštanja istih, uz neskladna visoka dizanja bekova.

Tako bi Hajduk ostajao bez prave progresije kroz sredinu, a također zbog toga je zadnji vezni bio van koristi i izoliran od svoje prave funkcije u posjedovno orijentiranoj momčadi – kontrole. On zapravo nije mogao ništa kontrolirati, jer nije bio u fokusu igre. Gradnja se vršila uglavnom kroz osmice koje su često otimale šestici njegov posao, dok su ga pritom često i odsijecale iz igre zbog svojih uloga. Na taj način Hajduk bi imao nepovoljne brojčane omjere koji bi situacijski bili preizraženi, a to za sobom povlači manjak igrača naprijed.

Tek protiv Inter-Zaprešića (dijelom možda i Gorice) se odustalo od te ideje i konačno se Kopić vratio sebi. Zanimljivo, svi smo svjedoci da je Hajduk tada ipak nešto pokazao. Djelomično je prodisao.

Protiv Slaven Belupa se nastavila ta težnja i Kopić je konačno došao na svoje.

Postavlja se pitanje zašto je osim zadnje dvije utakmice „osmice“ držao konstantno toliko nisko?

Benefiti gradnje napada preko veznih igrača pozicioniranih nisko u half space-u su ogromni (što ću vjerojatno jednom u budućnosti obraditi), ali imam dojam da je Kopić otišao u ekstrem. Možda čak i više iz sigurnosnih razloga (balans).

Mijo Caktaš baš i nije igrač kojem odgovara ta uloga. S druge strane je istina da mu ne odgovara niti viša postavka u kojoj bi trebao igrati po postulatima pozicijskog nogometa, jer slabo razumije kretnje u tim zonama (ponajprije kretnje iza leđa koje bi vertikalnom dodavanju dale dimenziju penetracije). Hamza s druge strane nije čisti razigravač, ali je igrač na čija čista dodavanja možeš računati. Igrač je koji može stabilizirati i dati dimenziju određene kontrole zbivanja na terenu. Svojim načinom igre može diktirati puno događanja. Od onih strateških, pa do prostornih, vremenskih, dinamičkih itd. Hajdukova igra prema naprijed je s njim na „šestici“ prodisala.

Kod niskih osmica je nastajao velik problem prvenstveno u vidu Caktaša i njegovog nerazumijevanja uloge nesuvislog spuštanja kad treba i kad ne treba, ali prije svega i konstantnog nerazumijevanja nekih osnova, kao što je način pozicioniranja tijela kod primanja lopte.

 

Za razliku od njega mladi Palaversa je kroz rad u akademiji očito izučen za takve situacije.

Hamza je također po tom pitanju vrlo dobar.

 

 

 

 

Primijetite razliku između ovih iznad videa i onih što slijede. Pogledajte razliku kod procesa i posljedično stavljanja suigrača u povoljne ili nepovoljne položaje kod primanja dodavanja.

Mijo Caktaš nema neke super perceptualne, odnosno prije svega kognitivne sposobnosti, pa sam namjerno stavio manje horizontalno vidno polje.

Palaversa ima bolje, pa sam stavio 180 stupnjeva. Jasno vam je da obje slike prikazuju kako vertikalno pozicioniranje u odnosu na položaj lopte igraču koji prima istu ne nudi dobro vidno polje, odnosno često loptu prima okrenut licem prema svom golu, a veći i bitniji dio mu ostaje nevidljiv iza leđa, što znači mogućnost gubitka lopte zbog manjka percepcije i posljedičnog efektivnog pritiska protivnika.

 

 

Pretpostavljam da ste shvatili kako je riječ o prednostima koje pruža dijagonalno dodavanje, ali isto tako o najčešćem uzroku u vidu half space zona koje po prirodi pružaju dijagonalnost i optimalne su za iskorištavanje tih prednosti. Središnja zona je ona u kojoj je akumulacija pritiska najveća. Bočna zona je trigonometrijski gledano najdalje od gola i po prirodi igre nudi manjak opcija dodavanja zbog ograničenja igrališta (aut linija).

Dok half space nudi optimum. Dodavanja možeš vršiti u svim smjerovima, pritisak je manji, dilema kod protivnika po pitanju markiranja je veća, i ono najvažnije u ovom kontekstu – potencijal dijagonalnosti nakon primanja dijagonalnog dodavanja koje opet nudi prednosti u vidu optimalnog zauzimanja kuta kod primanja, te veličine vidnog polja.

Vidimo kako je bitan odnos između dodavača i primatelja. Treba biti pažljiv s dodavanjima ukoliko stojiš u istoj vertikalnoj liniji kao i primatelj, jer ga stavljaš u nepovoljan položaj.

Naravno da se teorija ne može uvijek poklopiti sa praksom, ali onda dolazi do prilagodbe na situaciju. Situacijska vježba kroz uspostavljanje podsvjesnih automatizama je vrlo važna. Ali ključno je razvijati kognitivne, perceptualne sposobnosti igrača. Oni moraju raditi unutar nekih zadanih okvira, ali isto tako u odnosu na iste sami pronalaziti rješenja u igri i izlaze iz raznih situacija, jer je nemoguće uvježbati sve situacije s utakmice. To je zapravo kontrolirana improvizacija koja je itekako dio pozicijske igre.

Normalno je kako ponekad situacija nalaže da nije potrebno čekati dijagonalno postavljanje, jer postoji faktor vremena i adekvatan prostor za okomicu i njeno primanje. Prije svega, postoji situacija kada je protivnik previše udaljen od tebe, pa možeš primati takvu loptu.

Između ostalog, tada na snagu stupaju te perceptualne sposobnosti koje su posljedica vježbe kognitivnih sposobnosti. Jasno je kroz mlade igrače u prvoj momčadi da se takve stvari vježbaju u akademiji i rezultati se vrlo jasno vide kroz proces igre. Takav pristup niče iz razmišljanja kako je igraču potrebno stvoriti preduvjete u vidu načela i jasnih pravila od kojih onda oni sami tijekom utakmice biraju ona najbolja u određenim situacijima.

 

Kada smo kod akademije, omladinske škole ili škole baluna, jasan je velik utjecaj iste u razvoju igrača. Osim gore spomenutih primjera Palaverse vidljivo je kod svakog igrača kako se praktički bolje, razumnije i smislenije kreću od većine prvotimaca, te se daleko bolje situacijski snalaze u igri.

>> TAKTIČKA CRTICA: Manipulacija loptom (VIDEO)

 

 

 

 

Palaversa je dobio najveću pažnju do sada pa ćemo logično izdvojiti najviše njegovih situacija, ali ima još mnogo zanimljivih mladića u B momčadi.
Palaversa dobro percipira situacije kada se dići visoko u međuprostor, a kada spustiti niže i dati opciju na lopti. Postajala je intencija za jednim mehanizmom gdje bi Palaversa otvarao prostor sebi, a nakon što ne bi dobio loptu, odvukao bi protivnika u sredinu te otvorio prostor za krilo.

 

 

Jedna od esencija kod individualnog dismarkinga jest lažno kretanje koje nasušno nedostaje u prvoj momčadi. U drugoj je to vrlo česta pojava.

 

 

Također, za stvoriti prostor na individualnoj razini je potrebna igračka inteligencija i razumijevanje da svojom kretnjom sam sebi otvori prostor. Prije svega, potrebno je ispipati igrača koji te markira. Ako se krećeš u stranu prati li te? Ako se krećeš prema svom golu, prati li te? Ako se krećeš unutra, prati li te?

Caktaš ima dosta loše odluke kod zauzimanja određene zone. Dosta puta bespotrebno zaklanja suigrača i liniju dodavanja prema njemu. Npr. donja slika prikazuje kako bi bilo puno bolje da se Caktaš pozicionirao malo više prema protivničkom golu. Time bi povukao protivničkog veznjaka za sobom, a Palaversa bi i dalje ostao opcija dodavanja u tom smjeru kojeg on trenutno zaklanja. Na ovaj način, Palaversa je u sjeni i Hajduk sam sebi stvara manjak igrača.

Na sljedećoj slici vidimo situaciju u kojoj Mijo nepotrebno ulazi u zonu u kojoj i sam stoper ima sasvim dovoljno prostora za primanje lopte i vođenje iste u prazninu ispred sebe. Mijo se morao pozicionirati više i zatvoriti trokut u sredini terena (ako se već ne pozicionira između linija). Time bi otvorio više kolektivnih mogućnosti u igri. Borja može voditi loptu dok ga netko ne napadne, a kada ga napadne, može odigrati na liniju pritiska. Jer, igrač koji napada protivnika s loptom uvijek iza sebe ostavlja prostor ili nekog drugog igrača. Ono što se često najmanje očekuje jest odigravanje upravo u tu zonu, jer se smatra da taj branič automatski tijelom blokira istu zonu i onemogućava dolazak lopte u nju. A dolazak lopte je moguć upravo iz razloga jer igrač iza leđa ima mogućnost manipulacije zbog nevidljivosti.

Sljedeća slika nam govori slično. Po mom mišljenju bi bilo bolje da je Caktaš na mjestu Gyurcsa. Time bi se ostvarivala jedna od glavnih ideja pozicijske igre, a to je generiranje pritiska između obrambenih linija, odnosno linija pritiska – kao što to kaže Juanma Lillo.

Na slici vidimo i još jedan problem koji sam već spomenuo. Krila su često previše bila fiksirana u half space-u umjesto da napadaju tu zonu, odnosno naknadno dolaze u istu, a to je imalo negativne posljedice po igru, jer su im se sudarale linije sa veznim igračima.

Dakle, u suštini, često puta je nedostajalo pomicanje linija. Veznjak je trebao ići više i time ostaviti stopera na lopti. Kad-tad bi na tog igrača morao iskakati protivnički branič, a to znači remećenje rasporeda. Umjesto toga bi gledali veznjaka niže, a stopera kao beskorisnog viška, odnosno u esenciji igre zapravo se stvara manjak. Uključivanje stopera u igru je ključ remećenja rasporeda.

Jedna od osnovnih nogometnih dogmi jest tjeranje protivnika na konstantnu prilagodbu zbog remećenja rasporeda. Osnovnim postavkama (stoperi na napadače, veznjaci na veznjake, napadači na stopere) se svi igrači međusobno preklapaju i samim time pokrivaju, a to znači da je potrebno iskakanje stopera u igru, optimalnije pozicioniranje bekova i pametno korištenje krila. Umjesto toga Hajduk bi često izolirao veznjake, visokom postavkom bekova odbio mogućnost horizontalne cirkulacije, a jedina opcija bi ostajala vertikalni pas na krilo koje je okrenuto licem prema svom golu i kreće se unatrag pod pritiskom na leđima.

Da bi se napravio višak potrebno je raditi rotacije koje posljedično dovode do dismarkinga. Svaka rošada tjera braniča van okvira uobičajenog. Težnja da se protivnika stalno stavlja u potrebu repozicioniranja i konstantnih prilagodbi dovodi do točke pucanja, odnosno do točke kada protivnički igrači više nisu sposobni reagirati na pravi način, što dovodi do velike mogućnosti greške. Pogotovo ukoliko se tu ubaci distrakcijski faktor gdje će im mentalno preopterećenje biti ogromno. I zato su rotacije potrebne, jer one tjeraju protivnika na kolektivne promjene i rošade unutar svog sistema, odnosno na promjene koje mora odraditi niz igrača odjednom, a tada je greška neminovna. Da bi je iskoristio moraš biti superioran, kao što to nalaže pozicijski nogomet. A kada sve to zbrojimo onda dolazimo do ključnog aspekta – konstantno ispitivanje kognitivnih sposobnosti protivnika.

 

Stalno remeti raspored protivniku i budi spreman da kroz skupljene superiornosti (pozicijska ili prostorna, kvalitativna, kvantitativna, vremenska, dinamička itd.) iskoristiš trenutak u kojem je protivniku nemoguće pravilno reagirati na više radnji odjednom.

Ponavljam jedan od ključnih faktora za stvaranje dileme kod repozicioniranja jest ulazak stopera u igru, što ćemo vidjeti i na idućem videu.

U kontekstu ovoga, sjetio sam se što je jedan mudar čovjek jednom napisao:

“Naime, koliko god remetio raspored protivniku, toliko ga poremetiš i svojoj ekipi. Čitav sustav treba prilagoditi, baždariti, a to zna biti složeno i iziskivati vrijeme. A ljudi uvijek traže liniju manjeg otpora. Daj odmah i sad manje, nego kasnije i onda više. Šteta. Šteta za igru.”

Krije li se međuostalim i ovdje odgovor na Kopićeva vrludanja?

Hoćemo li previše ocrniti Miju Caktaša? Nećemo, on mora preuzeti odgovornost!

Već sam rekao, Mijo ne razumije značenje kretnje iza leđa. On je na donjoj slici taman u vidnom polju protivničkih igrača jer se pozicionira ili u liniji između njih…

…ili ispred njih.

Na početku teksta opisali smo načine pozicioniranja igrača ukoliko želite faktor nepredvidljivosti. Caktaš se nalazi ispred dva igrača. Opcija broj 1 je lagano pozicioniranje iza čime bi dobio velik prostor za korištenje nakon primanja lopte. Opcija broja 2 je pozicioniranje otprilike u sredini između dvije protivničke linije. Dovoljno daleko od prve linije da ga nikako protivnička dvojka ne može vidjeti, te dovoljno daleko od iduće linije da mu ne naprave pritisak na leđa kod primanja lopte. U opciji broj 2 poželjno je da igrač bude vještiji tehničar i bolji u duelu, dok je u opciji broj 1 poželjno da igrač ima primanje u poluokretu kao npr. Hamza ili Jurić.

Na ovaj način kako se Caktaš pozicionira to mu nikako ne daje prednost u odnosu na čuvara, jer u takvoj situaciji da bi napravio prednost morao bi svog čuvara ili prijeći driblingom 1 na 1, ili dati neki dobar vertikalni pas, a niti jedno niti drugo on trenutno ne može. Neki poseban dribler nikada nije niti bio, a što se tiče dodavanja tu je u lošem stanju trenutno, iako je u “prvom mandatu” na Poljudu imao utjecaja na taj segment igre. Bit ćemo iskreni, Mijo nije kreator. Nikada nije bio, niti će biti, ali svakako je igrač na kojeg se možeš osloniti u opcijama s loptom kod kombinacija po tlu. Od trenutka kad se vratio u Hajduk to od njega nismo vidjeli. Vidjeli smo većinu loših stvari. Od pozicioniranja na primanje lopte, do odluke nakon toga.

 

 

Ono što je dodatno držalo veznjake malo više prema natrag jest činjenica i da su bekovi stalno visili „na korner zastavicama“. Ako bekovi idu visoko, netko mora držati balans.

Dalje, ako krila nemaju potrebnu profilaciju za efektivno ubadanje u half space (a niti Gyurcso, niti Tudor to nisu imali… tek Said je mogao odigrati takvu ulogu), pa uz to osmice stoje nisko, a centralni napadač se također ne spušta i ne daje potporu (barem ne dovoljno često) – nastaju problemi zbog neadekvatnog spacinga.

Po mom mišljenju je puno bolja opcija da načelno bekove držiš niže… ne previše nisko, ali niže. Jer oni uvijek mogu stići naprijed i tu će čak imati plus zbog mogućnost izrade dinamičke prednosti. A uvijek će davati nužno potrebnu opciju stoperu kako ne bi došlo do izolacije. Situacijski naravno da može otići visoko, ali osobno u svojim promišljanjima ne volim visoko fiksirane bekove.

Zbog toga što to dovodi upravo do ovakvih slika. Slabo se remeti raspored protivnika, a geometrija je loša zbog nužno niske postavke osmica.

Trokuti i rombovi u igru nisu nešto fensi, moderne izmišljotine ili tko zna što. Oni imaju ogroman značaj na linije dodavanja i mogućnosti suradnje kroz kombinacije.

U svemu tome, kroz svoja razmišljanja više preferiram trokut u kojem su linije poredane po prirodnom redoslijedu bek-vezni-krilo. Zašto? Zato jer vezni i krilo su vic i opasnost, a bek uvijek može stići naknadno. Na ovaj način em je trigonometrija u odnosu na protivničke linije bolja, em imaš veznjaka i krilo koji su po prirodi direktno opasniji po gol od beka. Bek u bočnoj zoni niže, centralni vezni (osmica) u half space-u više, krilo u bočnoj zoni ili half space-u najviša točka trokuta. Kada na to nadodamo zadnjeg veznog u potpori kroz half space onda dobivamo optimalan spacing i geometriju igre. Tada zapravo imamo okupaciju strateški važnih zona na optimalan način.

Vidimo kako se Palaversa pozicionira iza leđa protivničke linije, te adaptira položaj tijela kako bi u primanju odmah ostvario prednost. Protivnički veznjak iz druge linije je daleko od njega (trigonometrija) i Palaversa ima dovoljno prostora za djelovanje. Krilo Gyurcso može ući prema unutra u half space, što će vjerojatno povući i protivničkog beka prema unutra, a bek Fomitschow raditi overlapping u stvoreni prostor i stvoriti tako dinamičku prednost nad suparničkim krilom. To je samo jedna od mogućnosti uz daleko bolju geometriju igre i okupaciju bitnih zona.

A jedna od drugih solucija je ona kojom se služio i Hajduk (osim zadnje dvije utakmice Kopića).

U toj soluciji, nema mogućnosti dolaska u međuprostor i krilo ostaje jedino koje direktno može ugroziti gol. Uz to, protivniku je trigonometrijski lakše braniti ovakav oblik. Centralni vezni (osmica) je praktički samo balans beku i krilu, te nikako ne može stići u potporu kroz međuprostor, niti ugroziti gol protivnika kroz šut ili ulazak u šansu. A u takvoj situaciji ne postoji niti dobra geometrija na relaciji sa zadnjim veznim. Kompletan spacing zahtjeva drugačiju profilaciju igrača. Potreban je napadač koji se spušta nisko i iskorištava međuprostor, potrebna je suprotna osmica koja će se zabadati u taj prazan međuprostor iza leđa protivničke linije itd.

Rotacije

Velik problem je ležao u tome da vezni trio nije radio nikakve rotacije. Ne samo oni, nego i cijela momčad, ali vezna linija pogotovo. Pozicijski nogomet ne znači fiksiranje pozicija svakom igraču. Dapače, on je duboko naslonjen na totalni nogomet, razlika je u tome da se na pozicijski nogomet među ostalim dodao segment okupacije određenih zona. Ponavljam, okupacije zona! Ne na način da svaki igrač konstantno drži svoju bez iskakanja iz istih, već se one nadopunjuju i popunjavaju raznim igračima u ovisnosti o položaju lopte. Pa imamo zbilja najjednostavniji primjer, ukoliko je lopta kod krilnog napadača i on se kreće s njom prema unutra, to znači da se svaki igrač mora postaviti u odnosu na tu situaciju. Pa je tako samo jedan od potencijala da bek radi overlap u bočnoj zoni, a osmica s te strane zatvara trokut i daje balans čitavom sustavu. Svi ostali igrači na terenu se također raspoređuju u odnosu na taj trenutni položaj lopte. Dakle, pozicijski nogomet oslikava jedan pristup u kojem svi igraju u svakom trenutku i nitko u svojoj suštini nije pasivan. To je holistički pristup procesu igre koji za posljedicu ima simultane izvedbe.

(P.S. Sjećate se kako su u generalki igrači imali doslovno iscrtan teren, odnosno teren podijeljen na zone? Nekako kao da se micanjem toga izgubila kvaliteta implementacije.)

Mikro ili makro rotacija radi pomutnju, oslobađa igrača, radi se dismarking i stvara se višak.

Pa čak i sama kretnja, bez rotacije ima efekta jer stvara aktivnost i pokret kod protivničkih igrača.

 

 

 

 

Tek u zadnje dvije utakmice protiv Intera i Slaven Belupa, s veznim triom Hamza, Palaversa, Jradi su se vidjeli pokušaji promjena mjesta i rotacija. Pogotovo na liniji veznjak – krilo tj. konkretno Jradi – Jairo.

 

U prvom videu ispod slike vidjet ćete reinkarnaciju ideje s Tudorom kao krilom koji se zabada unutra dok osmica lateralno razvlači protivnika kako bi se stvorila linija dodavanja za vertikalno dodavanje prema krilu, samo što sada Jairo može odraditi tu ulogu jer je takav profil igrača, a umjesto Hamzinog ili Caktaševog lateralnog kretanja sada to radi Jradi koji je pozicioniran više i daje Jairu mogućnost odlagajućeg dodavanja odnosno suradnje. To je pokušaj vrlo progresivnog, brzog i vertikalnog napada kroz gradnju preko stopera koji je dobar dodavač (Vučur ili Lopez).

Stoper s loptom u nogama je postavljen više u širinu u odnosu na centralnog veznjaka koji je više postavljen prema unutra (sredini igrališta). On za sobom povlači protivničkog veznjaka i na taj način se stvara prostor za vertikalno dodavanje između protivničkog centralnog veznog i krila.

 

 

 

 

Bekovi su posebna priča, pa se opet vraćamo na njih

Zašto bekovi koji su po profilaciji takvi da im vjerojatno odgovara kontakt s loptom i pružanje opcije za cirkulaciju u posjedu moraju biti konstantno toliko visoko, gdje često ne mogu tražiti niti dinamičku superiornost koju bi Juranović itekako znao iskoristiti (npr. uloga Walkera u Man. Citiy-u).

 

Kad smo kod Juranovića potrebno je spomenuti njegovu ulogu po kojoj situacijski postaje svojevrsni lažni bek, ali s bitnom razlikom u odnosu na ulogu pravog lažnog beka. Općenito Juranović igra jako dobro, ali imam potrebu spomenuti baš taj jedan zanimljivi dio. On se s loptom zabada u sredinu. I to najčešće na način da mu suigrači otvore prostor (osmica ide lateralno). Juranović na taj način ide u prostor koji mu je itekako poznat s obzirom da je prije igrao veznjaka. On je solidan dodavač i dinamičan igrač, te na taj način može napraviti progresiju. Dijagonalno kretanje ima svoje benefite u vidu izbjegavanja akumulacijske zone pritiska po vertikali. Horizontalno kretanje ne bi ponudilo progresiju. Vertikalno bi značilo zabadanje u zonu pritiska, a dijagonalna kretnja “uzima” najbolje od horizontalne i vertikalne kretnje, te anulira ono loše.

Tek u utakmici protiv Gorice se stječe dojam da su bekovi bili nešto niže i pružali mogućnosti koje nudi oblik 2-3 (dva stopera + zadnji + dva beka), ali ta utakmica baš i nije posebno za komentirati. Zašto su bekovi prije bili tako visoko? Ljudi puno puta imaju krivu percepciju značenja “napadački i ofenzivno”. Bekovi koji stoje toliko visoko ne znače automatski napadačku igru. Isto kao što broj napadača ne označava razinu ofenzivnosti, opasnosti ili stvaranja šansi.

Ali dobro, to je manje bitno, međutim zašto su kod Kopića bekovi bili tako pozicionirani? Pretpostavljam zato jer povlače protivnička krila, stvaraju krizne momente odluke kod protivnika zbog streteških prebrojavanja i nužnih repozicioniranja kod kojih se očekuje ona gore spomenuta “točka pucanja” u filozofiji remećenja rasporeda… zatim, daju širinu napadu kroz koju se stvara i dubina itd? Međutim, nižom postavkom isto tako bi možda prirodnom psihologijom igrača povlačili protivnička krila više prema svom golu, a to znači više prostora za igru prema golu protivnika i stvaranje situacije u kojoj ne napadaš konstantno postavljenu obranu sastavljenu od deset igrača duboko u svojoj polovici – u prijevodu, stvaraš svojim krilima prostor za igru.

 

Također, ako je bek u začetku akcije niže, onda vezni može ići više, a to znači optimalnu strukturu.

Nije li se i na gore navedene načine, prvenstveno malo niže postavljenim bekovima, pa možda i malo više pozicioniranim prema half space-u (nešto kao “light” verzija lažnih bekova) također mogla stabilizirati momčad, a ostati pri sličnim principima s priprema odnosno ostati na onom što vježbaš već dugo vremena?

Ili se to jedino radi postavljanjem stopera na beka, a beka na krila?

Je li zapravo Hajduk odigrao hajdučki što Kopić nakon utakmice protiv FCSB ističe? Tko zna. Možda ovaj kadar igrača i može samo na neko ludilo, duele, tempo i agresiju igrati. Možda to i jest DNA kluba koji su tražili, iako po meni nije, to je samo jedan od segmenata kojeg bi i amateri morali pružiti (uz sav respekt prema složenosti procesa duel igre), a od dobro plaćenih profesionalaca se očekuje ipak više.

Druga lopta je, kada smo već kod nje, ne samo u aktivnoj igri, nego i kod skoka označena je kao jako bitna i imam dojam da je tu Hajduk napravio napredak. Svakako, postojala je težnja određenoj strukturi koja bi povećala mogućnost uzimanja tih otpadaka. Donja slika prikazuje sljedeću situaciju. Stoper iskače u zračni duel, bekovi sužavaju i formiraju liniju od 3 iza gdje čuvaju leđa igraču na skoku, dok trojac veznjaka u brojčanoj nadmoći zauzima pozicije ispred kako bi možebitno pokupili tu drugu loptu. Jedan igrač je uvijek vrlo blizu zone gdje lopta pada kako bi po mogućnosti fizički ili mentalno ometao protivničkog skakača prije dolaska na skok. Dakle, Hajduk je proaktivan, želi preventivu, ali je spreman i za situacije nakon. Ne žele da protivnički napadač uopće dođe do skoka kako bi branič lagano pokupio loptu i vratio u posjed, a ako to ne prođe onda ćemo se osigurati da u svakom slučaju lopta bude naša.

Vratimo se na aktivnu igru. U svim navedenim problemima javlja se svojevrsna sterilnost i melankolija. Za razliku od tako prikazane igre, čak i djelomično implementirana pozicijska igra bi posjedu dala element oružja, što je ogromna razlika u odnosu na posjed koji svjesno ili nesvjesno postaje svrha sebi.

Hajduk je kvalitativno gledajući stvarao vrlo malo superiornosti koje su zapravo cilj pozicijskog nogometa.

Kvalitativna, kvantitativna, pozicijska ili prostorna, dinamička, vremenska, samo su neke od vida mogućih superiornosti i one posjedu daju progresivnu dimenziju. A kao posljedica dolazi dominacija unutar utakmice i kontrola događaja. Sve se to događa kroz proaktivni, cerebralni i konstruktivni pristup, proces je pomno baždaren i dizajniran. I ponavljam, djelomično provedena igra po takvim principima bi Hajduku dala dimenziju oružja. Oštrog noža, a ne tupe turpije.

Na početku je bilo mnogo problema sa razumijevanjem igre. Kako drugačije objasniti vertikalna dodavanja u nepovoljnom položaju? Koja je svrha utapanja suigrača leđima okrenutog prema golu, a da isti nije profil igrača kao npr. Vlašić ili da isti nema strateški postavljenu točku odlaganja. Gyurcso je tu najviše patio, a suigrači ga nisu štedjeli. Stalno su ga stavljali u ovakve situacije.

Uvijek dodaj u drugu liniju, rekao bi Juanma Lillo. Zapravo prvenstveno mislivši pri tome na potrebu razumijevanja dodavanja. Nećemo sada ulaziti u sve mogućnosti dodavanja, od okidača suigraču u kontekstu vrste dodavanja kako bi dobio signal stanja oko sebe, pa do manipulacija, ali shvatili ste u gornjem dijelu teksta koji je benefit dijagonalnog dodavanja. U prvoj fazi progresije, kada stoperi traže veznjake, vidjelo se kroz određeno vrijeme shvaćanje razlike između dijagonalnog i vertikalnog dodavanja. U idućim fazama je naravno sve teže kvalitetno težiti dijagonalnosti, pa tako i Hajdukovi igrači teško shvaćaju i zapravo još teže uspijevaju pronaći to dijagonalno dodavanje.

Prelazak na 4-2-3-1

Ukoliko pogledamo prelazak na 4231 kontra FCSB-a onda se postavlja pitanje je li tu profilacija bila adekvatna? Ako gledamo da je Caktaš premješten na isturenog veznjaka zar nije mogao onda odraditi i ulogu visoke osmice u pozicijskom napadu? Pa čak i znajući kako se loše snalazi u tome? Pogotovo ako uzmemo u obzir da se u 4-2-3-1 stalno, barem pokušavao, pozicionirati polulijevo u međuprostoru?! Od igrača koji se spušta nisko po loptu u ulogi centralnog veznjaka, došli smo na drugu krajnost –  da ga probamo na sekundarnom napadaču?

Na kraju je utakmicu u Bukureštu završio i na šestici da bi Kopić tada izjavio da je s Hamzom i Mijom na tim pozicijama dobio na stabilnosti posjeda. Zapravo se i tu vidi Kopićevo lutanje, jer očito ni sam nije znao što bi s Mijom. Malo će nam nisko stabilizirati posjed, pa ćemo ga malo staviti na sekundarnog napadača ili isturenog veznog, a zapravo Mijo svugdje pruža utakmice koji nisu nalik igraču iz prvog “mandata” i igraču s tolikim primanjima.

Osobno mi čak niti ta utakmica protiv FCSB nije bila niti malo dobra, uz svo poštovanje prema situaciji i problemima s lošim terenom, stanjem u svlačionici, transferima i slično. Zašto nije bila dobra? Jer je jedan od momenata kada se Kopić definitivno rastavio sam sa sobom. Iznevjerio je sebe i svoje ideje. Potpuno. Mnogi su nakon te utakmice govorili da je Hajduk odigrao dobro. Međutim, odigrati dobro za mene ne znači puko gledanje koliko si stvorio šansi ili koliko protivniku nisi dopustio. Mnogi zanemaruju i zaboravljaju najvažniju stvar u nogometu, a to je proces. Hajduk je zapravo vrlo dobro reagirao na protivnika i vidjelo se da se izrazito prilagodio njemu, jer su vrlo dobrom analizom anulirali igru gostiju. Međutim ne mogu prihvatiti da je Hajduku, koji ima ambicije nečega, pogotovo treneru koji se isticao proaktivnošću i stilom koji žeđa za dominacijom u konstrukciji, u prvom planu iskače razmišljanje o zaustavljanju protivnika i uglavnom misao o destrukciji. Pogotovo jer je riječ o protivniku koji je kvalitetom “tu negdje”. Fomitschow na krilu, Borja na beku su dali rezultata u destrukciji, ali Hajduk je bio osakaćen u konstrukciji i organizaciji igre prema naprijed. Smislenosti prvenstveno.

Fomitschow je niskom postavkom u srednjem bloku Hajduk tjerao na pasivan pristup i “čeku” sa situacijski postavljenih 5 igrača u zadnjoj liniji, ili u najbolju ruku krilima koji su vrlo vrlo blizu bekovima.

Prebačaj na potpuno konvencionalnu igru ne mora nužno biti nešto loše ako se prebacuješ sa sličnoga. Ali, ovaj prebačaj je kao da s Teslinih superautomobila prelaziš na Aston Martin s kraja 50-ih. I jedno i drugo je super, ali malo kome se sviđa i jedno i drugo. Potpuno je drugačije.

Netko je lud za modernim space shuttlovima, a netko za old timerima. Moraš odabrati, odnosno taj osjećaj pripadnosti jednom od njih nosiš u sebi. Pritom nikako ne mislim na godine automobila već na potpuno drugačiji mehanizam kojeg nose jedan odnosno drugi. Čak niti stil tu nije najbitniji. Jednostavno mehanizam pogona je potpuno drugačiji.

Otprilike takav prebačaj je napravio Kopić. S momčadi koja maksimalno želi koristiit benefite međulinijskih prostora i poluprostora, pa do momčadi koja ide na “pump ball into the box” preko bočnih zona i to na kraju djeluje kao jedini plan u igri s loptom, što je logički i statistički neefektivno oružje ako ga se koristi isključivo.

Koristiti bočne zone, a ne ponuditi skoro nikakve opcije igračima u tim zonama nije dobro, jer se ti igrači nađu izolirani, pa slijede sumanuti ubačaji u 16-erac s 30 ili 35 metara od gola. Ipak, srećom da takav pristup nije dugo potrajao. FCSB i Rijeka su bili Kopićevi prebačaji koje uvijek možemo pravdati okolnostima.

Iduća stvar koja mi nije sjela je utakmica protiv Rijeke. Desni half space često okupira ni manje ni više nego Šehić, koji po svojem profilu može sve, samo ne to. Ali eto, idemo na još jednu destruktivnu ideju s dva bočna igrača na krilima. To je utakmica u kojoj se definitivno potvrđuje prelazak iz konstruktivnog načina razmišljanja u onaj kojem je prvenstveno na pameti kako ne primiti gol. I donekle bih to shvatio da smo igrali protiv, što ja znam – Rijeke “na steroidima”, u najboljim danima sezone osvajanja naslova.

Čak i ovo ne bi bilo loše da se sezona nije počela a drugačijom mišlju. To je najveći problem. Da imamo trenera koji je općenito defanzivac i destruktivac, da je tako prošao pripreme s momčadi i da tako zamišlja nogomet, te stalno igra na taj način – onda u redu. Međutim, mi imamo apsurdnu situaciju. Jednostavno ne želim i ne mogu prihvatit alibije s negativnim okolnostima (koje su zbilja postojale) iz koje je prvo bilo na pameti kako uzeti pozitivan rezultat. Okolnosti, i pozitivne i negativne, su uvijek prisutne. I gdje je onda granica da se prestane s mišlju “ma samo još ovu utakmicu”? Kod trenera postoji labilnost, kako onda ne bi i kod igrača?

Trojac naprijed koji je započeo utakmicu protiv Rijeke je sramota za klub renomea Hajduka i nadam se da nikad više neću vidjeti napadački trolist Fomitschow – Ivanovski – Šehić. To je ambicioznost? Ili opet prilagodba? Prilagodba čemu? Uvijek prilagodba, samo ne onakva kakva bi u nogometu trebala biti. A trebala bi biti prilagodba detaljima. Kopić je među ostalim na jednoj od pressica kazao kako se ne želi previše odvojiti od onoga što se radilo na pripremama, međutim uspoređujući utakmice s priprema i nekih nakon njih, te “poznavajući” njegovo nogometno promišljanje, on je zapravo išao rušiti nosive zidove i zidati nove. Opet kažem, srećom ga je to ludilo brzo prestalo i protiv Intera i Slavena se polagano vraćao svojoj izvornoj ideji s priprema. Međutim, bilo je kasno.

Fomitschow nema baš nikakvih karakteristika čak niti klasičnog krila. Jednostavno nije navikao igrati tu poziciju, a nekoliko puta sam zaradio živčani slom zbog njegovih kretnji. Ne ponovilo se ikad više.

Prelazak na 4231 sa situacijskim 3412 i kod presinga 442, odnosno 4-1-3-2 – nije loša opcija. U 4-2-3-1 se može igrati sjajan nogomet koji u sebi ima sjajne mogućnosti međulinijskih kretnji, pa gledamo li tako primjere, Pochettinov Tottenham je često igrao u tom sustavu jedan od najboljih i najčišćih. Jedan od pionira “Juego de Posiciona” Juanma Lillo je praktički i izmislio 4-2-3-1 formaciju. Dakle, nije ovdje riječ o formaciji, ona je manje bitna.  Nebitna praktički.

Ali, ako pričamo o profilaciji u 433 i govorimo da profili ne odgovaraju željenoj strukturi i mehanici, pa prelazimo na 4231 onda valjda očekujemo adekvatniju varijantu za rješavanje prijašnjih problema možda kroz stavljanje krilnog veznjaka ili barem u ulogu krilnih veznjaka nekog od igrača, a ne stavljanje bekova na krila, stopera na beka i guranje Caktaša visoko naprijed, jer će eto, tu valjda sam od sebe više zabijati. Sada samo kroz raspored igrača pogledajte kolika je to promjena u odnosu na ono prije tj. ono s priprema?!

Posljedično se postavlja pitanje – gdje je poanta da odustaješ od sebe? Umjesto adaptacije u drugom sustavu, ako se već nije išlo na adaptaciju u istom, Hajduk radi promjenu paradigme i potpuno zaobilazi prethodne ciljane zone, tendenciju igre, odnosno briše taj problem na način da preko njega više ne želi igrati. Kopić je na jednoj pressici rekao kako žele bolje iskorištavati međulinijske prostore, a zapravo smo došli do toga da ih u par utakmica skoro nismo niti tražili.

Caktaš je postavljen na isturenog veznog zbog nečeg sasvim drugog – skoka i općenito veće mogućnosti dolaska pred gol protivnika. Caktaš je u međulinijskim zonama efektivno primio loptu svega par puta u par utakmica. Ideja je vjerovatno bila i iskoristiti defenzivu za ofenzivu.  Jer, ukoliko Caktaš u jednoj od klasičnih presing shema iskače na stopera to onda znači da u slučaju uzimanja lopte ostaje bliže golu i kao “gol igrač” dolazi u mogućnost da u kratkom vremenu napravi prijetnju, najčešće se pozicioniravši polu-lijevo gdje se postavlja ili između stopera i beka ili između stopera i zadnjeg veznog kako bi nakon eventualne uzete lopte iskorištavao najkraći put do gola.

Hajduk je u fazi srednjeg bloka koristio zonu sa pozicijskom orijentacijom i orijentacijom na liniju dodavanja, dok je u visokom presingu radio miks orijentacije na čovjeka i pozicijske orijentacije.

 

 

 

Kontrapresing je također bila bitna stavka u razmišljanjima Kopića kako bi se dobila defenzivna stabilnost, kako bi se lopta što prije vratila u posjed i kako bi se iskoristila moguća dinamička prednost kod tranzicijskog momenta protivnika (obrana znači sužavanje, napad širenje).

Ponekad bi se međutim događalo da u srednjem bloku vezna linija zauzima neadekvatan raspored. Raspored po različitim dubinama i širinama za sobom povlače kvalitetnije branjenje prostora, međutim zbog Hamzinog iskakanja naprijed smo znali gledati ravnu petorku u vezi.

Kod 4-2-3-1 se praktički nisu vidjele nikakve naznake organizacije igre kroz postulate pozicijskog napada. Čak više niti onog adaptiranog. Duple šestice se nisu spuštale po loptu kroz half space već su stajale uže i najčešće u istoj liniji čime bi često izolirale same sebe ili pod lošim kutem primale loptu. Nema rasporeda po različitim dubinama. Na isturenog veznjaka je spao zadatak davanja strukture bočnim zonama, što on nikako ne stiže (pogotovo kada se prebacuje težište igre). Sve to vodi zapravo ka jednom. Cilj je bio prvenstveno stabilizirati obranu, bilo postavljenu bilo tranzicijsku, uglavnom isključivo kroz raspored igrača koji određeni oblik formacije nudi, te kroz postavku određenog profila igrača na neku poziciju. U igri s loptom organizacijski problemi i oni strukturalni i dalje ostaju jasno izraženi, a igrači su prečesto izolirani (pogotovo na prebačaje strana i pri posjedovanju lopte u bočnim zonama). Igre kroz međuprostore gotovo da i nije bilo, a sistemska rješenja se nisu nazirala. Organizacija igre jednom riječju – loša!

Ono što je dodatno bilo loše je vremenska kontrola. Distance između igrača su često bile neadekvatne i prevelike što nikako ne ide u prilog kontrole vremena. Konstantno prevelike distance dovode do veće mogućnosti za bolje reakcije protivnika, jer duže putovanje lopte za sobom povlači duže vrijeme.

Manipulacija protivnikom je bila na niskoj razini, iako je postojalo nekih ideja. Jedna od njih je ona s dugom loptom stopera. Zapravo, ta ideja je bila izuzetno dobra.

 

Puno puta se događala situacija bez kretanja u sjeni suparničkih igrača. To donekle mogu i razumjeti, jer zapravo dvije “osmice” bi u tom segmentu trebale biti superiorne, a realno niti Hamza, a pogotovo Caktaš to nisu. Caktaš izuzetno slabo razumije takva kretanja… za razliku od recimo Stanka Jurića koji je ponajbolji Hajdukov igrač po pitanju shvaćanja pozicijskog napada i općenito seta kretnji nužnog za uspostavljanje takvog stila igre, odnosno uspostavljanja što je moguće više opcija u igri. Ipak, niti on kod Kopića većinu vremena nije igrao ono u što je profiliran kroz B momčad, a profiliran je upravo za osmicu koja se situacijski diže visoko u half space i daje odličnu strukturu napadu, te kroz ispravno pozicioniranje tijela lagano rješava vertikalna dodavanja ili kroz primanja i okret u jednom potezu ili kroz kratke kombinacije. Pa se postavlja pitanje koja je svrha onda B momčadi? Ne bi li trener A momčadi trebao preuzeti ne samo igrače, nego i principe B momčadi? A ne suhoparno prebacivati individualce i opet ih prilagođavati nečem drugom?

Hajduk je u novoj sezoni pod Kopićem uglavnom zabijao iz prekida i tu se također vidljivo radilo na uigravanju određenih shema.

Juranovićevi izbačaji nakon izlaska lopte izvan granica igrališta su dobro oružje. Ubačaji iz auta su u nogometu još uvijek skoro netaknut ogroman strateški potencijal. Najbanalniji i prvenstveno zato jer mnogi iste brane na način da se čitava momčad skupi na tu stranu igrališta, horizontalna i lokalna kompaktnost je visoka, odnosno akumulacija pritiska je na jednoj strani, pa druga strana igrališta ostaje nebranjena.

 

Isto tako moram napomenuti da mi nije jasan pristup Kopića po kojem ima već šablonizirane situacije tijekom utakmice. Kad rezultatski zaostaje ubacuje dodatnog napadača, a kad u jačim utakmicama u gostima ima povoljan rezultat onda ide na zatvaranje s petorkom iza. Kao da povećanje broja napadača donosi šanse i opasnost (iako zapravo u tim utakmicama imamo problema s efektivnim približavanjem golu). A nije da se takav pristup nije ponavljao. Čim se lovi rezultat Kopićeva reakcija je uvođenje još jednog špica i prelazak na 4-4-2 ili 4-2-4. A u gostima kod povoljnog rezultata i pritiska domaćina se prelazi na sustav s 5 iza. Kao da ima univerzalnu formulu za svaku utakmicu. Ovo s uvođenjem dodatnog stopera mi nije nikako jasno. To je predavanje reakciji. Ne razmišlja se proaktivno u vidu otupljenja pritiska protivnika, već se pomiruje s pritiskom i stavlja sve na pleća zadnjoj liniji koja onda te lopte mora čistiti. I zapravo još više povećava pritisak.

Znali su se dogoditi black outi u užoj obrani. Npr. Inter je zabio gol nakon vrlo loše postavke zadnje linije. Umjesto lančane reakcije, nakon što Juranović iskače na krilo, Vučur mora ići na mjesto Juranovića, Mikulić na mjesto Vučura, a Fomitschow na mjesto Mikulića. Jednostavna lančana reakcija u zadnjoj liniji. Umjesto toga, Inter radi rotacijski trokut na boku gdje bek kroz half space prolazi između Vučura i Juranovića te nakon ubačaja s boka dolazi do pogotka. Pomicanje prema lopti je nužno za kvalitetno zauzimanje prostora oko lopte kako bi se stavio pritisak na istu i kako bi u tom najvažnijem prostoru lokalna kompaktnost onemogućila protivnika u laganoj progresiji u zoni lopte.

Novi igrači

Od novih igrača Jairo se pokazao kao potencijalno vrhunski igrač u HNL okvirima. Jako puno opasnosti stvara po protivnički gol. Protiv Slavena dvije najveće opasnosti nakon njegovih dodavanja i pogodak, protiv Rudeša asistencija za gol.

Igrač je koji vrlo lagano driblingom stvara višak, ima vic i potez. Na malom prostoru je iznimno snalažljiv i vješt, a na velikom brz kao metak. Ima dodavanje, ima težnju za suradnjom, shvaća kretnje kroz međuprostor i Hajduk je njime dobio potencijalno top pojačanje. Pravo, istinsko pojačanje.

Također, Jairo ima težnju u igri da se povremeno spušta u pomoć veznoj liniji, što stvara romb u sredini i potencijalnu brojčanu nadmoć, te uz to nužno remećenje rasporeda protivnika.

Jradi sa druge strane je pokazao u par navrata kako na malom prostoru može napraviti poneki potez da se napravi višak, ali ono puno važnije, pokazao je dobru smisao za suradnju sa Jairom, shvaćanje kretnji u fazi napada… međutim, premali utjecaj na igru ima za sada. A to bi kao centralni veznjak morao pružiti. Mislim kako je po profilu prirodno da se pozicionira više, te da kroz half space traži pozicijsku superiornost i prostor za ulaske iz drugog plana s obzirom da ima naviku zabijanja golova. Upravo tako ga je postavio i Kopić. Osim u tekstu spomenute suradnje sa Jairom, konstantno je težio traženju kanala (prostor između beka i stopera), nakon što Jairo okupira beka, a Ivanovski stopera.

 

 

Posavec  je po mom mišljenju također pojačanje. U današnjem nogometu nije bitno samo da je vratar dobar branič svojih vrata, već i da aktivno sudjeluje u igri, jer vratar koji dobro barata loptom i ima mirnoću je sposoban ponuditi enorman broj opcija u igri.

Od ostalih igrača mi je teško bilo koga suvislo spomenuti. Beširović se odmah ozlijedio, Ivanovski nije onakav kakvim ga se predstavlja (loš), ali nije niti top igrač.

Mikulić ima vrlina, ima i dosta mana. Odličnu dijagonalu daje. Popuna za budućnost.

Vučur također između. Dobar dodavač, sporiji igrač, ali jak u duelu. Bio bi kompatibilniji u paru s bržim stoperom, iako taj pojam postaje pomalo i mitski.

Sve u svemu, Kopić je odradio dobre pripreme, nakon toga slijedi period lutanja, da bi u zadnje dvije utakmice protiv Intera i Slaven Belupa ponovno pronašao pravi put. Hajduk je te dvije utakmice odigrao dobro. Ipak, tada je već bilo kasno, a danas je tu novi trener gospodin Vulić čiji rad ćemo analizirati već nakon par utakmica, ali isključivo u smjeru iskorištavanja pogodnosti koje mu nudi razvoj igrača kroz akademiju. Kopić je u dobrom dijelu bio kompatibilan s njima i iskorištavao je njihov rad na način da bi aktivno koristio stvari koje su igrači razvili kroz akademiju.

Proces izbora trenera

Hajduk bi trenere prve momčadi trebao birati upravo u kontekstu svoje akademije. Prema tome, u budućnosti ne bi smjeli postojati nejasni profili trenera, već oni koji će biti naslonjeni na rad akademije, jer će, pretpostavimo, priljev igrača iz iste biti velik. Inače mislim kako Oreščanin ima velike kvalitete i kako je neminovni trener A momčadi u (bliskoj) budućnosti, ali nisam bio za to da ga “utope” u ovako lošu situaciju. Dakle, općenito mislim da kod izbora trenera ne bi nikako smio postojati izbor vezan uz “trener koji će prilagoditi igru igračima”. To sam slušao i kod kolega, ali i još češće u javnosti, gdje ljudi krivo interpretiraju i mistificiraju taj izraz koji se zapravo odnosi na već spomenutu prilagodbu detaljima, a ne načelima. Prilagodba igračima stalno donosi nove prilagodbe, a to odnosi za sobom vrijeme uigravanja. Jasan sustav u kojeg se ubacuje jasno profiliran igrač je ipak nešto drugo, ali tu dolazimo i do skaut službe koja bi u takvoj situaciji morala biti dobro posložena, te se na kraju opet vraćamo na rad akademije. Ako bi većina igrača bila iz Hajdukove škole, onda bi se nudila mogućnost iskorištavanja takve situacije da se iskoristi rad iste za holistički pristup u čitavom klubu kao povezanom lancu.

Je li profil Vulića kompatibilan sa Akademijom?

Pitanje koje se nameće samo od sebe, a koje je možda i najbitnije u cijeloj priči jest sljedeće. Ako mladi igrači dolaze iz Akademije obučeni kroz postulate pozicijskog nogometa, a u prvoj momčadi ih čeka nešto sasvim deseto, koji je onda cilj svega? Obuka u kontekstu jednog specifičnog stila ne znači da oni ne znaju ili neće znati igrati nešto drugo, ali ne bi li se trebalo to iskoristi u smjeru stvaranja nekakve kolektivne prepoznatljivosti i prije svega brže adaptacije mladih igrača na seniorski nogomet. Ne bi li se trebali uzeti benefiti istoga te stvoriti mehanizme koji odgovaraju razvoju tih igrača? Ne u formaciji, jer to nije bitno, već u samom stilu?!

Vulić je potpuno promašio sa svojom izjavom da B momčad mora biti servis A momčadi. To u razvojnom klubu ne stoji, jer je podložno milijun različitih interpretacija kroz promjene trenera ili promjene stila trenera. Ne može rad akademije ovisiti o svakom idućem treneru prve momčadi. Ne shvaćam zašto su čelni ljudi kluba toliko olako i ekstra paušalno ušli u razgovore s kandidatima za trenera. Strahota je da ne postoji baš nikakav plan o program, nikakva vizija kako bi nešto trebalo izgledati. Jer ako stvarno u razvojnom klubu kao što je Hajduk akademija mora biti servis prvoj momčadi onda možda ne razumijem funkcioniranje nogometa. Pa zar niti takve banalnosti nisu mogli usuglasiti s trenerom? Ostavit ćemo po strani njegovu ciničnu konstataciju o školi baluna i akademiji.

Ali, pobogu, u Hajdukovom sportskom sektoru usko vezanom uz prvu momčad strateški, organizacijski i planski je totalni kaos i stihija.

Hajduk je s Kopićem napravio dobar posao gledajući njegovu profilaciju i put kojim klub želi ići kroz razvoj igrača iz svoje škole. Kopić ima profilaciju i filozofiju nogometa sličnu onoj iz akademije, iako to nije pokazao u svojoj punoj slici, a nije pokazao jer je radio stvari koje u normalnoj situaciji ne bi pomislio raditi. Dakle, situacija nije bila normalna. Niti je kadar igrača adekvatno pojačan, niti je teren bio dostojan prve lige, niti je bilo lagano raditi bez predsjednika, niti igrači nekim svojim glupostima nisu išli na mlin sveukupnoj atmosferi… i još mnogo toga.

Nekako mi se čini da se malo pogubio između prenapuhanih i nerealnih (s obzirom na kadar igraca) ambicija kluba i guranja mladih. A zapravo se sve to događa zbog nepostojanja jasno postavljenih ciljeva od strane njegovih nadređenih, što je i sam predsjednik, gospodin Huljaj, a zatim i sportski direktor zapravo priznao. Trenutno ne postoji točno definirani cilj. Ili ih možda ima, ali ih mi iz nekog razloga ne znamo? Znate li vi koji su točno ciljevi Hajduka ove sezone? Jeste ih znali na početku sezone? Je li to itko konkretno rekao osim okvirnog “trebamo se boriti za trofeje”, što danas ispada smiješno i potpuno promašeno? Znamo li koji je cilj po pitanju običnog minimuma plasmana na ljestvici? Da ne pričamo o broju profiliranih igrača? Sportski direktor kaže 6-7 mladih igrača iduće sezone?! Na temelju čega? Vulić je u prvom svom susretu izbacio i onog jednog jedinog koji je igrao.

U svemu tome trener je glavni pedro jer ukoliko postaviš rezultatske imperative koje kadar igrača i ulaganja u istoga ne prate, normalno je da se trener nađe u međuprostoru u kojem niti sam ne zna da li gurati mlade ili taj teret prenijeti na starije igrace, pa možda u ovom trenutku i malo kvalitetnije. Pa se dodatno pogubi u toj stisci i počne forsirati neke ideje koje bi mu donijele taj rezultatski mir, a zapravo mu ne donesu.

Na kraju jedino ostaje dojam da Hajduk u prvoj momcadi nema točno definirane i jasne vizije već se sve trenutno odvija po principu od danas do sutra. Svatko realan vidi da s ovim kadrom ne možeš napraviti ništa vrijedno spomena, osim na nekakvo ludilo. Histerija (dobrim dijelom opravdana, a još većim maliciozna) na tribinama, na forumima, na društvenim mrežama, u kafićima, među hajdučkim i nehajdučkim pukom će sigurno splasnuti ovim Huljajevim populističkim postavljanjem Vulića kojeg široke mase čekaju s osmjehom na ustima jer je on pravi hajdukovac i prije 15 godina osvajač prvenstva s hajdučkom dicom. Što naravno nema nikakve veze sa trenutnom situacijom.

Jednostavno, nema jasnih ciljeva. Svatko na svom poslu najbolje odrađuje jasno tražene stvari, a ukoliko istih nema od strane nadređenih, onda je jasno da ćeš i ti bauljati iz dana u dan, ne znajući zapravo što se od tebe očekuje i u skladu s time što ćeš raditi?! Da bi razvio mlade i u isti trenutak tražio rezultat bilo je potrebno pojačati kadar igrača na početku sezone, kada ti slijede najvažnije utakmice, a ne najprije dovoditi prinove, pa onda pojačanja. Za to je bilo potrebno ažurno djelovati. Na ovaj način nitko zapravo ne zna ništa osim pukog preživljanja od danas do sutra i traženja slamke spasa u nekakvim rezultatima, kojih gle čuda – nema. I tu onda ostaje dojam koji je i sportski direktor, gospodin Bjelanović, ostavio na istoj toj press konferenciji rekavši praktički kako niti sami ne znaju žele li dovesti još jednog veznjaka ili tu gurati Jurića, Palaversu i Nejašmića. I to deset dana prije kraja prijelaznog roka?!

Dakle, ponavljam, trenutno nema jasnih ciljeva i jasne vizije. Na kraju su se valjda ipak usuglasili da neće dovesti još jednog veznjaka, ali je bilo prepirki oko napadača. Kojeg opet – nisu doveli. Da ima jasnog plana kojeg bi kroz program rada ispunio, ne bi se dogodilo da deset dana prije kraja prijelaznog roka mi još uvijek zapravo nismo bili sigurni želimo li otvoriti prostor za minutažu mlađim igračima ili želimo dovesti još jednog ili dva pojačanja. Naravno, tu je uvijek opravdanje da se moralo prodavati i rješavati ugovora da bi se dovodilo. Tko je ikome branio riješiti se određenih ugovora na početku roka?

Iduća stvar koja mi je upala u oko jest razmišljanje Kopića kako on igrača ne gleda kroz primanja i kako nije njegova domena da razmišlja o tome. On je u pravu. Zašto bi razmišljao o tome je li Caktaš zaslužuje igrati u odnosu na svoja primanja? To niti jedan trener neće raditi, ali za takve stvari među ostalim postoji sportski direktor. Direktor! Direktor sportskog segmenta. Je li shvaćate važnost te riječi? Pa pobogu on je tu da indirektno riješi takve situacije. To bi bilo npr. kroz razgovor s trenerom i direktivom koju će isti dobiti od svog nadređenog (primjer – dovest ćemo Jradija, Caktaša slobodno sjedni na klupu, a ja ću se potruditi naći bilo kakvu ponudu za njega… ili jednostavno ako ti je toliki problem Caktaš, zatvori mu sigurno mjesto u prvih 11 dovođenjem boljeg igrača od njega… zar ti to netko brani? Ah da, pa kako će igrač s toliko plaćom sjediti na klupi?).

Ako sportski direktor nije sposoban takvo što ispunjavati onda se mora preispitati njegova uloga. Jer upravo je on taj koji kroji sportski segment kluba. On je taj koji treneru omogućuje ili ne omogućuje određene stvari. Naravno da on ne smije direktno utjecati na trenerovu autonomiju izbora, ali indirektno može krojiti stvari. Tu je sada i pitanje kakvi iznosi za sve te prekobrojne igrače zadovoljavaju čelnike kluba. Ali, ukoliko su prekobrojni, a ti nisi na rubu stečaja, zar nije dugoročna korist riješit ih se za doslovce bilo kakve iznose, pa i pod cijenu raskida ugovora na svoju štetu? Hajduk sada ima tri lijeva beka, a Bradarić koji je prerastao B momčad je treća opcija?! Gdje je tu logika?

Ne znamo koji je jasni smjer kojim želimo ići. Svima njima je jasno da za rezultate treba dovesti pojačanja, a sa druge strane postoji želja razvijati mlade na čija mjesta se upravo i trebaju pikirati ta pojačanja. Ili su se pikirala. Kako se tu postaviti to je davno trebalo biti određeno. Dakle, nema jasne određenosti i zauzimanja jasnog i decidarnog stave te kvalitetnog odrađivanja istoga. Ipak, vjerujem da će ga s vremenom valjda biti, ali ono bitno što želim reći jeste da u takvoj situaciji “lutanja” nije ništa čudno da i trener ima toliko dvojbi po pitanju igre.

Tako da, trenerova “lutanja” su posljedica “lutanja” njegovih odgovornih koji su na kraju iz vedra neba odlučili da je baš gospodin Vulić taj. Želim mu svu sreću, ali iza tog izbora ne stoji nikakav proces. To je samo nastavak lutanja.

A.K.

Pročitajte još:

>> Trener+


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter