Što smo vidjeli u najvećem derbiju hrvatskog nogometa?
Pa recimo jedan solidan nogomet. S jedne strane Hajduk s jasnom idejom gdje, kako i zašto napadati, s druge strane Dinamo koji je ostavio dojam nedorečenosti. Modri su nekako ponajviše inicirali tranzicijsku igru i napadanje kroz kontre. Na postavljenu obranu Dinamo niti pod novim trenerom Jurčevićem ne pokazuje neke značajnije razlike u odnosu na Cvitanovića. Sigurno da je potrebno određeno vrijeme da neke stvari tek sjednu na svoje mjesto, prema tome nećemo previše kritizirati novog Dinamovog trenera.
Dinamo zapravo već godinama za svoj budžet ima prilično skromnu kolektivnu taktičku konotaciju. Umjesto toga oslanjaju se na individualnu kvalitetu u zadnjoj trećini terena. Do problema dolazi u gradnji napada. Tu zapravo nema pravih sistemskih rješenja, niti se tome teži. Nema težnje prilazu i rješavanju protivničkog pritiska kroz kombinatornu igru po tlu, već se vrlo često daje duga lopta naprijed. Duga lopta nikada ne može značiti kontrolu i zapravo mora biti duga koliko je sigurna. Davno je to govorio Barba Luka Kaliterna.
Jedini stalni Dinamov plan, koji je naslijeđen od Cvitanovića, jest prebacivanje težišta igre. Benković je tu superioran i dok imaju njega mogu se pouzdati u takav način igre.
Jurčević je izašao u formaciji 4-2-3-1 s time da se kod organizacije napada na postavljenu obranu to mijenjalo u 4-3-3. Tada bi Ademi iskakao u desni half space dok bi Doumbia ostajao povučeniji kao dubinski “kreator” (što on ipak nije).
Po prikazanoj igri ne vidi se neki poseban plan Dinama. Igra je zapravo više koncipirana na načelu improvizacije. Jedan od uočenih pokušaja je bio s ubadanjem Doumbie iz drugog plana. Dinamova tri napadača su opterećivala Hajdukovu zadnju liniju, a tada bi Doumbia tražio ulazak između Borje Lopeza i Fomitschowa. Soudani se spušta nisko kako bi ga Fomitschow pratio i tu se otvarao kanal za ulaske iz drugog plana.
Druga stvar je opet bila vezana uz Doumbiju. Kada Dinamo nije imao rješenja u vidu kraktih dodavanja tada bi išao na preskakanje igre. U tom slučaju Tongo se dizao prema naprijed kako bi kupio druge lopte i dosta puta je na taj način stvarao probleme Hajduku. Ćorić bi se u tom slučaju spustio kako bi možebitno zbog pomutnje Hajdukovih igrača kroz preuzimanja eventualno ostao slobodan pa u tom slučaju Dinamo ne bi morao na preskakanje igre.
Treću stvar koju želim naglasiti su napadački korneri. Smatram da nije slučajno da je Dinamo zabio onaj drugi pogodak kada je Said promašio loptu. Zašto? Zato jer su Modri prije toga dosta puta pokušavali davati nisku loptu na “prvu stativu” koju je branio Said. Očito su analizirali neke stvari i došli do spoznaje da bi mogli isprovocirati Saidovu grešku, jer Ahmeda baš i ne krasi koncentracija u igri.
Ono što je ostalo još od Peteva i Cvitanovića jest plan maksimalnog opterećenja zadnje linije kako bi se što više puta došlo u situaciju 1 na 1 gdje bi Soudani, Hajrović ili Gavranović itekako profitirali. Dinamovi igrači su se u takvim situacijama konstantno pozicionirali iza leđa Hajdukovih igrača i zapravo se na bočnim ubačajima tražilo prebrojavanje na Soudanija, jer Hajduk mora lančano reagirati.
U jednom dijelu drugog poluvremena Dinamo je možda dao naznake kako bi za početak barem mogli osigurati mirniju prvu progresiju lopte, bez potrebe za traženjem dugih lopti. Doumbia se spušta nisko, praktički u Salidu Lavolpianu, bekovi su dovoljno nisko da odvuku Hajdukova krila dovoljno visoko. Time trojica sjajnih Dinamovih individualaca naprijed okupiraju kompletnu zadnju liniju Hajduka. Dvije “osmice” Dinama su visoko postavljene i nude mogućnost okomitosti ili prilaza na drugu loptu kod moguće duge lopte. Dinamo u prvoj progresiji ima dovoljno igrača da mirnije, kroz pas igru, započne napad. Imaju brojčanu superiornost i Hajduku je za presing potrebno iskakanje osmica Caktaša i Bašića skroz prema naprijed. To bi donijelo podizanje Radoševića, a to bi Dinamu donijelo prazan međuprostor u koji se onda mogu spuštati Gavranović ili Soudani.
Dinamo već dugo vremena bazira na igru na prilično bazičnim stvarima. Još uvijek ne postoji prava igra i pred Jurčevićem je velik posao. Ali isto tako, pitanje je i može li se s ovakvim kadrom uspjšeno igrati nešto bitno drugačije od ovoga što Dinamo pruža u zadnje vrijeme. Dinamu svakako nedostaje veznjak ritma, prirodnog prilaza i konstantnog traženja lopte. Vjerujem kako težnja za sistemskim rješenjima u igri individualnu kvalitetu diže na viši nivo jer se tada ona ističe iz kolektiva. A kolektiv je uvijek jači od individua. Problem je u tome što individuom treba znati upravljati. Ni Cvitanović, ni Petev sigurno nisu taktičke neznalice. Vjerujem kada bi teoretski raspravljali s njima da bi nas zapravo zapanjila količina znanja. Ali, u nogometu je psihologija od enormne važnosti i ukoliko to znanje ne znaš prenesti onda nastaje problem u praksi. I to je Jurčeviću trenutno najveći izazov. Kako Soudanija, Gavranovića, Hajrovića i ostalu individualističku ekipu staviti u službu kolektivne igre složenije od trenutnih rješenja koje Dinamo nudi, a koja su na razini konstantnog traženja Soudanija bez pravog izrađenog i izgrađenog procesa.
Što je ponudio Hajduk?
Za razliku od Dinama, Kopić je ponudio rješenja u igri. Hajduk je sve do prije par tjedana imao problema s prvom progresijom lopte, ali to se svakom utakmicom sve više poboljšava. Zapravo Kopić je u našem podcastu jasno kazao kako postepeno rade na svim dijelovima igre te da zbog toga gradnja napada nije na pravom nivou. Ipak, u zadnje vrijeme se to očito popravlja i zapravo je trenutno došlo do razine uvjerenja. Kada treniraš sve dijelove igre, jasno je da nećeš u jednom dijelu biti superioran nego ćeš u svakom dijelu napredovati korak po korak. To znači da u tom početku nikako ne može doći do uvjerenja igrača do te razine da forsiraju neki način jer su uvjereni da će to dobro izvesti. Protekom vremena došlo je do tog ključnog uvjerenja iz kojeg proizlazi i hrabrost. Strah je čovjekov najveći neprijatelj, kažu. U nogometu je to prilično točno. Međutim, kada si nešto dobro uvježbao tada dolazi do uvjerenja u provedbu, a posljedično i oslobođenja od tereta straha. Straha od greške.
Hajduk je tako dobar dio Kopićeve ere proveo u strahu od igre. Često bi se na protivnički presing lopta nabijala naprijed, što je sasvim razumljivo iz gore navedenih razloga. Međutim, kako je vrijeme prolazilo vježba je sve više odmicala, a uvjerenje naraslo do te razine da Hajduk sada inicira igru po tlu i izlaske prema naprijed kroz kombinatornu pas igru. To se vidi i u banalnim stvarima kao što su npr. slobodni udarci daleko od gola. Obično bi se tada išlo na dugu loptu naprijed. To je najlakše i najmanje rizično. Sada se, međutim, doda prvom do sebe i kroz posjed se nastavlja tražiti put do protivničkog gola. Vidljivo je to čak i kod izvođenja auta, gdje se prije uglavnom tražila duga lopta uz aut liniju, dok je danas prvenstvena misao kratko izvođenje i nastavak igre. Na protivnički presing se ne libi dati lopta u veznu liniju (za razliku od prošlog derbija kada je Hajdukova vezna linija bila na frapantno malenom broju dodira). Igrači se sve manje skrivaju, a sve više otkrivaju. Strah je sve manji, a uvjerenje sve veće. Čak i Radošević traži loptu pod pritiskom, daje prilaz i kod protivničkog pritiska je stalna opcija za prijenos lopte u trokutu s dvojicom stopera. Može se očekivati tehnička greška u obradi lopte, ali raduje sve veća želja za igrom i izlaskom naprijed kroz kratka dodavanja po tlu, što bi Hajduku s obzirom na budžet, kvalitetu i reputaciju u odnosu na većinu ostalih klubova HNL-a trebalo biti normalno.
Već dugo vremena gledamo Kopićevu intenciju. Međutim tek zadnjih par kola je to implementacijski na solidnoj razini.
Hajduk želi stvoriti dilemu za protivnika. Kako? Pozicioniranjem. Što to znači?
To znači da se igrači što više pokušavaju pozicionirati u tzv. poluprostore. To su zapravo prostori koji su najteži za branjenje iz razloga što prirodno pozicijski ne pripadaju niti jednom igraču, već je za njegovo branjenje potrebno iskakanje iz linija. A svako iskakanje iz linije sa sobom povlači rupu u toj istoj liniji. I upravo tu Hajduk želi konstantno stvarati dilemu za protivnika.
Centralni vezni, odnosno tzv. osmice se spuštaju nisko half space. Lateralnim postavljanjem će izazvati dvojbu kod protivničkog krila, jer tko će onda čuvati Hajdukovog beka?
Ali isto tako lateralnim postavljanjem Bašića se istom igraču osiguravalo vrijeme na lopti. A s obzirom da Bašić ima dobru dugu loptu i da je sposoban točno promijeniti stranu na slobodnog beka onda takvo postavljanje itekako ima smisla.
Dinamo igra 4-2-3-1 s prilično pozicijski orijentiranim zadnjim veznima. Hajduk je to iskoristio i rotacijom u veznom redu stvarao brojčanu superiornost. Umjesto trokutne postavke u 4-3-3, Kopić je Radoševića dignuo na vrh trokuta, a dvije osmice spustio nisko te igrao u formi 2+2, odnosno igrao s popularnim duplim šesticama. Hajduk je time osiguravao miran početak napada, jer je imao čest omjer 2vs1 (Caktaš – Bašić vs Ćorić).
Futacs i Said se spuštaju, Gyurcso napada dubinu. Hajdukov bek (Fomitschow) slobodan iz gore navedenih razloga.
Krila su postavljena u half space i često traže spuštanja prema lopti. S obzirom da se bek diže visoko, tu opet dolazi do dileme kod protivnika. Pratiti krilo i otvoriti prostor iza sebe za ulazak beka ili napadača…ili pak ostati u liniji, biti spreman za izlazak na bočnog igrača i pustiti krilo da neometan primi loptu?!
Također takvom uskom postavkom Hajduk s 3 napadača okupira zadnju liniju Dinama koja broji četiri igrača, a to znači igrač više za Hajduk u drugim linijama.
Zapravo Hajduk konstantno ima win-win situaciju, jer je suludo očekivati od Soudanija ili Hajrovića da će ispratiti Hajdukovog beka skroz do zadnje linije. Isto kao što nije realno očekivati da protivnički zadnji vezni pozicioniran suprotno od položaja lopte dođe na suprotnu stranu u pomoć.
Dinamovi zadnji vezni nisu skloni visokom iskakanju te je Doumbia stalno bio u dvojbi. Iskočiti u poluprostor prema Hajdukovom veznjaku i time prepustiti Hajroviću da striktnije markira Hajdukovog beka ili čuvati međuprostor?! Smije li Sosa izaći na Juranovića ukoliko je Said spreman napasti rupu iza njega?! Što ako se Said spusti, tko ga onda prati? Dinamo je odlučio da je u svim tim dilemama najbolje ostati na svom mjestu i to je stvaralo Hajdukovim bekovima mnoštvo prostora kojeg su dosta dobro iskorištavali.
Da se još malo vratimo na Radoševića. Kopić je odlučio iskoristiti njegovu rotaciju za iznenađenje protivnika. Popularni Zujo se zabadao iza leđa Dinamovog para veznjaka.
Lopta očekivano dolazi na bok i Radošević je odlična opcija za progresiju napada. Doumbia ga kasno vidi jer mu se Zujo ušuljao iza leđa i Juranoviću “samo” preostaje dodati točnu loptu. Said pritom odlično odvlači svog čuvara, dok Futacs i Gyurcso okupiraju ostatak zadnje linije i čekaju mogući prebačaj strane te traženje kvalitativne superiornosti.
Razina iznad je kada se to digne na kolektivnu manipulativnu razinu. Vidimo kako igrači Dinama gledaju u loptu. Lopta je na boku, a to znači da dijagonalna strana protivniku ostaje nevidljiva, odnosno ostaje im u sjeni. Radošević to sjajno koristi. Ovo je zapravo rješenje koje je još Carrillo uveo u igru Bijelih. A Kopić samo nadogradio i izvježbao.
Hajduk je često znao sa mnoštvom igrača napadati Dinamov gol…
Ali plan je kod bočnih ubačaja (a do njih je često dolazilo zbog tako koncipirane igre) bio opteretiti suprotnu stranu i raditi mismatch na beku…ili odraditi višak.
Hajduk je također pozicioniranjem iza leđa protivnika tjerao na lančanu reakciju. Ovdje vidimo kako je Benković u dilemi. Ostaviti Sosu na skoku sa Saidom ili zatvoriti Futacsa koji sjajno manipulira Rrahmanijem kretajući se u njegovoj “sjeni”.
Hajduk stalno vježba pozicioniranje u protivničkoj sjeni, odnosno postavljanje protivniku iza leđa. To se radi na kolektivnoj strateškoj razini te na individualnoj razini. Gyurcso je tu superioran.
Hajduk je radio i na prekidima. Kod jednog od tih Nižiću se sjajno napravio blok. Za malo je ostao prekratak.
Kad smo kod kvalitativne superiornosti, Hajduk ju je iznimno tražio preko Gyurcsa. Započni napad na jednoj strani da bi ga završio na drugoj strani. Odavno je poznat taj postulat kojeg i dan danas kao jedno od najubojitijih oružja koriste genijalci kao što su Guardiola, Sarri, Lillo i još mnoštvo drugih.
Hajduk je stvarao situacije u kojima se najčešće Said izvlačio, primio loptu u half space-u i odmah pogledom tražio Gyurcsa koji je nekoliko puta mirno i bez pritiska primio loptu, jer je Futacs okupirao protivničke igrače pozicionirane blizu svog sunarodnjaka.
Jedna od čestih situacija kada Hajduk želi stvoriti brojčanu superiornost…
…da bi iskoristio višak igrača za okretanje strane i izradu kvalitativne superiornosti.
Presing i čuvanje Soudanija
Hajduk je kod visokog presinga mogao imati problema sa Soudanijem, jer nije dobro prevenirao tu situaciju. Stalno se priča o dvoboju bek vs Soudani, ali nitko ne priča o prevenciji. Zašto bi uopće taj dvoboj bio ključan? Stvari postaviti na taj način znači da u startu gubiš. Jer u ligi ne postoji igrač koji će zaustaviti Soudanija 1 na 1. Postavlja se pitanje, zašto bi se uopće dovodilo u situaciju da Alžirac ostaje 1 na 1 s bilo kim? Man marking je lagan proces, ali uspjeh je težak jer ovisiš isključivo o individualističkom branjenju. Zonsko branjenje je težak process, koncepcijski zahtjevan za objašnjenje i implementaciju, ali kada se dobro napravi, uspješnost je zagarantirana.
Stvari se u startu nikako nisu trebale postavljati na način na koji su to postavili razni mainstream mediji. Može li Fomitschow zaustaviti Soudanija? – zapravo je to nebitno, jer svatko zna da ne može. Jedino pravo pitanje je bilo – može li Hajduk zaustaviti Soudanija, odnosno postaviti stvari na način da ga se izolira iz igre, da se preventivno djeluje, odsjecaju linije dodavanja prema njemu i igra usmjerava u drugu stranu.
Hajduk je to solidno radio, osim u trenuku kada bi Dinamo brzo promjenio stranu. Tada Hajduk nije imao dobru strukturu i otvarao bi ogromne koridore za dodavanje prema Alžircu u dresu Dinama. Caktaš bi najčešće stajao preblizu Ademiju, a Gyurcso u pokušaju držanja Stojanovića u sjeni također stajao predaleko od imaginarne linije dodavanja prema Soudaniju.
Ipak, kada bi usmjerili igru Dinama u jednom smjeru, tada bi se obično Modri odlučili za preskakanje igre. Futacs bi sjajno u sjeni držao drugog stopera. Gyurcso kontrolirao beka, isto kao i Said koji u toj situaciji kao suprotno krilo ima 3 opcije. Zatvoriti zamku na Doumbiji, iskakati na drugog stopera ukoliko lopta ipak dođe do njega, ili kontrolirati beka iza svojih leđa. Odnosno, svojim postavljenjem onemogućiti prebačaj strane.
Radošević je nekoliko puta iskakao na Doumbiju. Caktaš u tom trenutku preuzima Zujinog igrača. Doumbia je igrač slabo otporan na presing, pa je logično da baš Zujo iskače na njega.
Kopić se na kraju utakmice odlučio zaigrati nekakav 3-4-3 s rombom u sredini. Ili nekakav modulirani 3-1-3-3. Nije bilo uspjeha, ali Hajduk je generalno odigrao dobru utakmicu, imao je jasnu ideju, plan i vrlo dobru provedbu. Rezultat im ne ide na ruku, ali to je nogomet. Dinamo je gotovo (matematički) sigurno novi prvak Hrvatske, a Hajduku ovakva igra daje nadu u idućoj sezoni. “This time next year…” – rekli bi neki ironično. Ali ovaj put bi, uz nadogradnju i razvijanje trenutne igre, stvarno moglo biti tako.
A.K.
