TAKTIČKA ANALIZA: Francuska je zlatna, Hrvatska srebrna, međutim što se zapravo krije iza finala ovog SP-a?

Foto: Wikimedia
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

U kontekstu same igre u finalu Svjetskog prvenstva koje je odigrano na stadionu Lužnjiki u Moskvi, Hrvatska protiv Francuske nije zaslužila poraz.

Tricolori su nudili samo par dogovorenih stvari, a ostatak je Dechamps prepustio kvaliteti igrača, nešto slično kao Zidane u trenerskoj ulozi u Realu. I rezultat je zapravo isti. Takav pristup ima učinka u kup natjecanjima, kao što su Liga prvaka ili Svjetsko prvenstvo, gdje reaktivnost ima nekakvu logičku „prednost“, a individualizam i čista improvizacija isplivaju na površinu zbog superiornog talenta. Površina je na kraju blistava zbog izuzetnog rezultata, ali gledajući igru Francuzi su bili jedno od najvećih razočarenja ovog SP-a. Barem meni.

Konkretno, u finalu su imali plan koji je bio naslonjen i na prijašnje utakmice.

Duga lopta, osvajanje druge lopte, pozicioniranje Pogbe u prazne prostore iz kojih će nakon primitka lopte upošljavati Mbappea koji napada dubinu u half space-u jer je to najoptimalnija zona za ugroziti gol u tranzicijskom napadu.

 

 

Sve glavno je bilo koncipirano na osovinu Pogba – Mbappe. Čak i izvođenje auta koje je na ovom SP-u ponudilo samo dio strateških potencijala i mogućnosti. Francuzi bi se kod svakog auta izuzetno zbili prema aut liniji, a Pogba bi se pozicionirao dublje, ali prema sredini odnosno slobodnom prostoru. Tu bi se gađao Giroud koji bi prebacivao loptu u prazan prostor prema Pogbi, a zatim bi on gađao Mbappea koji već juri kao brzi vlak u half space-u.

Francuzi su pokušavali izbjegavati igru od noge do noge što pokazuje i konstantna struktura koju su zauzimali.

Pokušaji presinga bili su jako loši i zapravo su više sličili na individualne pokušaje pritiska koji bi bili lagano izigrani.

 

Griezmann je nekoliko puta potrošio veliku količinu energiju u punom trku napadajući zadnju liniju Hrvatske, bez ikakve pomoći suigrača. Kao da se uopće o tome nisu dogovorili i kako je Deschamps jučer skupio momčad i doslovno im rekao „izvolite, igrajte kako želite“. Puno puta se događao potpuni nesklad u radnjama i osim sumanutog traženja Mbappea, te prihvatljive duboke ili srednje zone nisu ponudili gotovo ništa drugo. I ta zona je bila prilično krhko postavljena, jer da nije bilo igrača kao Matuidi ili Kante koji ponekad mogu pokrivati ogromne prostore, bilo bi velikih problema. Često smo ih gledali u liniji sa 5 iza, gdje bi Matuidni obavljao velik dio posla i pokazao iznimne trkačke kapacitete, a Francuska dokazala želju za reaktivnošću i pasivnošću.

 

Francuska je igrala sa minimalnim rizikom što se vidjelo i kod vertikalne kompaknosti. Kod pritiska Griezmanna na zadnju liniju Hrvatske, udaljenost između njega i zadnje linije Francuske je znala biti i preko 50 metara gdje bi zadnja linija stajala duboko u svojoj polovici, iako bi kod nekakvog presinga morala stajati puno više.

 

Ipak, bilo je trenutaka kada bi Francuzi dobro stajali na terenu. Kada bi Hrvatska duže vrijeme napadala preko jedne strane tada bi došli u brojčanu inferiornost prema aut liniji. Zadnja linija Francuske stoji usko, a Mbappe ometa drugu stranu i onemogućuje mirne, brze i točne prebačaje.

Ali bilo je i onih evidentno loših.

Jedan jedini put na utakmici Francuzi su sa loptom odigrali nešto što daje naznake mehanizma koji bi možda mogao biti dio trenerove upute jest trenutak kada bi kroz igru na trećeg i izvlačenje Vrsaljka mogli napadati „džep“ koji se otvara iza njega, nakon čega slijedi centaršut na Girouda.

 

Ako ništa drugo vidjelo se da Francuzi žarko žele osvajati druge lopte, jer bi obavezno tražili brojčanu nadmoć u zoni oko duge lopte, gdje bi onda nakon osvajanja iste iskorištavali protivnički trenutak prilagodbe, jer momčad kod drugih lopti mora biti spremna na dvije solucije. Prva je ta da lopta bude njihova, što znači da oni započinju napad, a druga je ta da lopta ode u protivničke noge, pa to znači da se oni brane.

Primijetit ćete da oko skakača Francuzi tvore oblik koji im omogućuje uzimanje druge lopte u svim smjerovima. Lijevo, desno, naprijed, natrag se nalaze igrači koji su pozicionirani par metara od mjesta skoka.

 

Prvi pogodak na utakmici djelo je možebitne sudačke greške, ali i čiste individualne majstorije Varanea koji je stvorio iluziju dodavanja u jednom smjeru prije nego je dodao u drugom, što je za posljedicu imalo Brozovićevo kašnjenje u duel sa Griezmannom nakon čega je sviran poprilično dvojbeni, a vjerojatno i nepostojeći prekršaj.

 

Hrvatska je sa druge strane odigrala jednu od boljih kolektivnih igara na turniru.

Pozicijski napad, iako ne idealan, bio je temelj u igri sa loptom. S obzirom da je riječ o reprezentaciji i malo vremena za uigravanje bilo je to izvrsnih 90 minuta adaptirane interpretacije pozicijskog nogometa koji se odvija kroz jako puno „zakona“ u koje sada nećemo ulaziti, ali oni najčešće spominjani su „savršena pokrivenost terena, odnosno postojanje opcija po raznim dubinama i širinama, te geometrija igre (rombovi, trokuti).

Vrsaljka smo češće nego ikada mogli vidjeti kako se situacijski zabada u sredinu, točnije u half space, dok je Hrvatska stalno tražila povoljne brojčane omjere, mogućnost stvaranja kvalitativnih superiornosti te pokušaje superiorne pozicioniranosti igrača. Konekcije bi bile takve da se na svaki prebačaj strane (a bilo ih je dosta) stalno stvarala struktura koja nije izolirala suigrača.

Hrvatska je, za razliku od Francuske, pokušavala biti proaktivna i imala jasnu ideju, međutim rekao sam već da to nije bila igra „za udžbenike“, jer je sasvim razumljivo imala svojih mana u prezentaciji.

Iako iza povučenijih veznjaka sigurno stoji neka ideja, vjerojatno ona sa stvaranjem međulinijskih prostora, boljeg branjenja tranzicije, specifične strategije naspram protivnika i slično, Hrvatska je ipak često imala nepovoljne brojčane omjere što je izravno za posljedicu imalo lošiju strukturu u idućim fazama.

Ipak, bilo je daleko više onih odličnih stvari. Hrvatska je stalnom okupacijom half space-a protivničke bekove tjerala u ludilo, odnosno tjerala ih u krizne trenutke i dileme kada u kratkom vremenu moraju donijeti odluku što napraviti sa slobodnim igračima.

Dio ideje, barem mi se čini, bilo stvaranje prostora iza leđa Hernandeza, nakon čijeg iskorištavanja je, pretpostavljam, trebalo doći do centaršuta na drugu stranu gdje bi Perišić koristio svoje skakačke mogućnosti i radio mismatch nad drugim bekom.

 

 

 

 

Hrvatska je često koristila zidna dodavanja odnosno mantinele kako bi loptu prebacila na bok i iskoristila brojčanu nadmoć uz činjenicu da se igrač pri dodavanju od mantinele pozicionirao u slijepoj strani protivničkog igrača i tako iskorištavao benefite koje takva postavka nudi.

 

Ivan Rakitić je odigrao sjajnu ulogu u iskorištavanju half space-a, a iako naoko jednostavno, njegovo postavljanje, priprema i adaptacija položaja tijela u toj zoni kod traženja prve progresije je bilo fantastično.

 

Hrvatska je iz half space-a često pokušavala tražiti dijagonale u suprotnu bočnu zonu ili suprotni half space, što ima ogromne benefite. Za kvalitetnu implementaciju je nužno odigrati „rezanu loptu“ kakvu Rakitić ima.

 

 

Druga stvar koju je Rakitić mogao raditi jest jednostavno voditi loptu u prazan kanal koji se stvarao zbog nepoklapanja formi ovih dviju momčadi.

Hrvatska je ujedno time Francuskoj remetila raspored, jer prirodno pozicijski se njihovih zonskih 4-4-2 nikako nije poklapalo sa Rakitićevim konstantnim niskim spuštanjem i korištenjem ogromnih benefita koje nudi half space. Zbog toga su morali koristiti iskakanja Pogbe, a to bi otvaralo ogromne prostore njemu iza leđa. Naravno, Dalić je postavio stvari na način da se forme što manje poklapaju, odnosno da što više remeti postavke Francuza. Strinićem je vezao Mbappea, širokom postavkom krila vezivao je francuske bekove itd.

 

 

Marcelo Brozović također je odigrao fantastičnu utakmicu i po tko zna koji put pokazao inteligenciju u igru. Marcelo je trkački nevjerojatno kapacitarni igrač koji pozicijskom napadu daje turbo injekciju, jer je sposoban stvarati konekcije i kod loše strukture, a potpora bočnim zonama kroz half space, kako suigrač ne bi bio izoliran, je konstantna. Uz to, on zbilja sjajno prepoznaje situacije u igri, te zbog toga često nezapaženo izvlači suigrače, a samim time nastavlja tok igre.

 

 

 

Često smo mogli vidjeti Mandžukića i Rebića u rotaciji i sa promjenjenim pozicijama. Kada Hrvatska napada po lijevoj strani, Rebić ide u sredinu i napada dubinu iza leđa protivničke obrane, čime može postići dinamičku superiornost, te u najmanju ruku kod protivničke zadnje linije stvoriti opterećenje zbog razdvojenih glavnih točki pozornosti (lopta – igrač), dok Mandžukić u tom trenutku daje širinu na desnom krilu.

U drugom dijelu Dalić odlično prepoznaje da bi u međuprostoru mogao raditi probleme Francuzima i uvodi Kramarića koji svoju ulogu odrađuje jako dobro. Francuzi su često nudili ogroman krater između zadnje i srednje linije, a Hrvatska je premalo iskorištavala situacije koje je sama možda svjesno, a možda i nesvjesno stvarala. A stvarala je zapravo savršene situacije koje su morale biti bolje iskorištene. Niskom postavkom mamili bi protivnika na pritisak, a zatim su trebali puno bolje djelovati, a možda i drugačijom profilacijom napadača (Kramarić umjesto Mandžukića) iskoristiti prostor koji se nudio. Spuštanjem napadača ili su mogli utilizirati lažni potez, gdje ne postoji igrač koji stalno okupira međuprostor, ali postoje igrači koji će ga konstantno napadati iz drugog plana (centralni veznjaci, krila, centralni napadač). To je zapravo moglo biti savršeno oružje, jer ulaske iz drugog plana je daleko teže braniti nego stalnu okupaciju. Međuprostor je jako težak za branjenje, ali kada se na to nadoda nešto neizravno i nevidljivo (ti određuješ tempiranje ulaska iz drugog plana) onda branjenje postaje gotovo nemoguća misija. Naravno, ako se kvalitetno odradi „ubadanje“ u stvoreni prostor.

Francuski stoperi stoje usko, Mandžukić između njih i ne dozvoljava im da bez postojanja kriznog trenutka u donošenju odluke lagano iskaču na igrača u međuprostoru.

 

Obrembeno je Hrvatska također odigrala dobar susret. Miks srednjeg i visokog presinga, te srednjeg zonskog bloka su bili dobro isplanirani.

 

 

Hrvatska je Pavarda i Kantea označila kao glavne mete u specifičnom presingu. Dodavanje u njihove zone su bili okidači za presing i pokušaje izolacije istih, oduzimanja linija dodavanja i zaključno pokušaj krađe lopte.

Hrvatska je dobrim dijelom zaustavila sjajnog Mbappea. Bilo je 2 načina za to.

  1. individualno (prednji igrač zatvara liniju dodavanja u sredinu i ograničava stopera na logični potez, a to je davanje lopte Mbappeu… međutim mladi Francuz prima loptu okrenut licem od gola i ne vidi Strinića koji tempira kretanje na način da stigne u duel točno u trenutku kada Mbappe prima loptu)

  1. kolektivno (lokalna kompaktnost i potpora)

Hrvatska bi često Mbappeu ostavljala jedinu opciju – povratni pas na Pavarda na kojeg se zatim vrši pritisak sa oduzimanjem linija dodavanja.

Reaktivnost u prvom planu

Nekakav vrlo površni rezime cjelokupnog SP-a se svodi na ogromnu dozu reaktivnosti, što je iz nekoliko razloga razumljivo. Riječ je u kup/ turnir natjecanju, riječ je o reprezentacijama koje imaju malo vremena provedenog zajedno, riječ je uglavnom o selekcijama čiji igrači dolaze iz raznoraznih liga, nogometnih kultura i stilova i teško se u tom trenutku opredijeliti za nešto prepoznatljivo. Ipak, postoji određen broj reprezentacija koje lakše mogu temeljiti svoju igru. Npr. Njemačka ima sve svoje igrače u istoj ligi koja ima neke svoje prepoznatljivosti koje trener zatim može uzeti kao nešto kompatabilno sa kadrom kojeg je selektirao i slične stvari iskorištavati u reprezentaciji, odnosno igru temeljiti na sličnim stvarima. Kod Španjolske je slična situacija. Zatim, južnoameričke reprezentacije povijesno imaju temelje u pozicijskoj igri, te iako svi ti igrači dolaze uglavnom iz europskih klubova, ipak su prošli kroz fundamente ovog stila igre, koji je masovno raširen u tim zemljama, prije nego su došli do Europe. I zapravo takve reprezentacije mogu i moraju težiti proaktivnošću. Pa većina njih i jest. Ipak, mislim da je sve u svemu bilo previše momčadi koje su samo čekale na suparničku grešku kako bi na nju mogle reagirati. To je moj dojam, uz svo poštovanje prema rezultatu i svjesnosti da manjim rizikom teorijski imaš veće šanse za bolji rezultat. Pomalo se pokušava progurati teza kao da dobra igra i težnja ka nadigravanju automatski znači i izostanak rezultata, što je potpuna glupost, ali i tema za neke druge tekstove.

Jedan od najznačajnijih segmenata je bio i prekid. Od izvođenja auta koji imaju neograničene, a još uvijek skoro nedirnute strateške potencijale, pa do kornera, sve do slobodnih udaraca…t u se itekako tražilo rješenja koja bi mogla dovesti do opasnosti po protivnički gol. Zanimljivo obrana kornera se u velikoj mjeri odvijala pogađate – reakcijski. U prijevodu markiranje čovjeka je, opet donekle razumljivo, bilo ispred zonskog markiranja. Međutim ono što mi je ostalo upečatljivo i pomalo nejasno jest da je većina reprezentacija protiv Engleske kornere branila man to man markingom, što mi je osobno nelogično, čak i uz pretpostavku neuigranosti zone. Hrvatska je protiv Francuske pokazala kako se raspršujući vlakić može zaustaviti. Nažalost, ovdje je došlo do jedanaesterca, ali to ne utječe na činjenicu kako bi zona puno lakše neutralizirala takve akcije.

 

Tako je bilo i u ovom finalu. Hrvatska je nekoliko puta neuspješno pokušava izraditi uvježbane akcije kod kornera, no kod slobodnog udarca je bilo uspješno.

 

Uglavnom, finale je još jednom pokazalo da su momčadi apsolutno superiorne individualnom kvalitetom u mogućnosti pobjeđivati i stvarati povijesne rezultate skoro bez ikakve taktike i traženja rješenja u igri, osim prepuštanja igračima da odrade posao onako kako oni to umiju.

A.K.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter