TAKTIČKA ANALIZA: Branjenje kornera – vječita polemika igrača “na stativama”

Foto: Pixabay
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Kod branjenja kornera često možemo čuti rasprave o igračima na stativama. Vječita je to “dilema”. Pogotovo ako padne pogodak na neku od stativa.

“Eto vidiš, da je igrač bio na stativi, ne bi bio gol” – koliko puta smo to čuli? Nebrojeno mnogo. Pa na kraju krajeva to je i logično. Vjerojatno ne bi pao taj pogodak..

Ali. Uvijek taj – ali.

Što bi bilo kada bi gledali utakmicu i za svaku grešku rekli samo kontra stvar? Čemu to vodi? “Dokazivanju” da nije trebalo ovako, nego onako? Kada bi treneri imali kristalne kugle, vjerojatno bi je iskoristili. Pa Bože moj, kada bi znali da će primiti pogodak baš uz stativu, postavili bi igrača uz istu. Možda i dva. Tri, za svaki slučaj. Svakako je lakše nego imati težnju da se taj šut uopće ne dogodi.

Ipak, ovo bi trebala biti priča, ili bolje rečeno pokušaj (djelomičnog) objašnjenja zašto se igrači stavljaju, a zašto ne stavljaju na stativu. Ne brinite, nisu treneri (barem većina) glupi, totalne neznalice ili što već, ako ne stave igrača na stativu. Radi se o tome da postoje razlozi za to. I zapravo nitko ne može dokazati je li bolje jedno ili drugo. Može se samo raspravljati zašto netko stavlja, a netko ne stavlja igrača na stativu. U nogometu, kao i u svemu drugome je potreban kontekst i pravilna interpretacija, stoga bi bilo glupo zaključivati tako da kontriraš nekom procesu samo zato što u tom trenutku nije dao rezultat. Najzanimljivije od svega je da nitko ne zna bi li i ta “kontra” dala bolji rezultat. Apsolutno sve što se događa u igri ima svoje prednosti i nedostatke. Zbog toga je potrebno iščitavati kontekst kroz pravilnu interpretaciju procesa.

Isključivo gledanje konačnog nam ne nudi cijelu sliku, već je potrebno analizirati ono što je prethodilo rezultatu, odnosno analizirati ideju i misao.

Ipak, često se u nogometnim raspravama zanemaruje ono najbitnije – proces. I većinom se priča o onom krajnjem, bez interesa zašto se nešto radi. A to pitanje je zapravo ključno, jer daje drugačiju dimenziju onom krajnjem, u smislu prijašnjeg, ili možda nekog kasnijeg susretanja s istom ili sličnom situacijom. A ono najbitnije, time se vidi postoji li podloga u vidu potencijala za polučivanje rezultata, jer rezultat je uvijek zapravo samo posljedica.

Gledati proces je prvi korak, ali je još važnije vidjeti ga, razumjeti je li završni rezultat postignut zbog ili usprkos. Taj korak je naslonjen na dio koji se odnosi na shvaćanje koja je ideja iza onoga što vidimo, odnosno zašto se nešto implementira ili zašto postoji težnja tome. Tek nakon toga bi se mogla gledati svrha ideje u odnosu na viđeni i shvaćeni proces. A tek zatim se radi evaluacija i zaključak je li nešto dobro ili loše.

Prvenstveno kada pričamo o kornerima postoje tri koncepta branjenja. Zonsko branjenje, branjenje čovjeka i miks jednog i drugog. Ovi bazični koncepti mogu se interpretirati na različite načine. To ponajviše ovisi o stilu trenera, njegovom načinu razmišljanja, ponekad i razini natjecanja.

No, ne želim sada ulaziti u tumačenje ova tri koncepta, već se želim osvrnuti na jedan detalj unutar istih. A to je branjenje stative, odnosno postavljanje ili ne postavljanje igrača na stativu ili možda obje stative.

Zašto se to radi? Zbog čega uopće tražiti ovaj odgovor? Zato što je potrebno shvatiti postavke da bi ih znali evaluirati. Xavi je jednom zgodom rekao nešto što na naizgled nema veze s temom, ali zapravo itekako ima. Na konkretnom primjeru je objasnio zašto je potrebno pitati ispravna pitanja:

Tijekom treninga, neki igrači čak moraju trčati deset metara bez korisnog razloga. “Nakon dodavanja, moraš sprintati”. Ali gdje? Zašto? Trčanje je dobro, raditi to pametno je bolje.

Osobno uvijek imam volju, čak bih rekao znatiželju, za razumijevanjem što se događa na terenu. Zašto? Kako? Gdje? Ovo su pitanja koja ću se stalno pitati i nastavit ću to kada postanem trener.

Opservacija je evaluiranje situacije u svrhu boljeg odlučivanja.

Dakle, dogme je uvijek potrebno preispitivati. Ne treba niti jednu postavku shvaćati kao nešto nametnuto, već ih treba preispitivati kako bi ih shvatili, a zatim prihvatili ili odbacili. Zašto bi stavljali dva igrača na stativu? Zbog čega? Zato što se to tako radi? Jer je tako netko rekao? Pogotovo ako taj “netko” ima “pozadinu”.

Vrlo često ljudi pričaju s lažnim uvjerenjem. Ne znaju zašto, ali “znaju” da to tako mora biti.

Pa čak i ako ponude ispravan odgovor na tu svoju pretpostavku, mnoge uopće ne zanima ona druga, treća ili osma pretpostavka, analiza istih, a zatim donošenje odluke koja je možda najbolja.

U nogometu je teško pričati o nečem ispravnom ili najboljem. Možemo pričati u odnosu na svoja stajališta, ali ne i matematički. Nema te formule koja izračunava rezultat. Zbog toga je esencijalno imati ideju i uvjerenja koja si sposoban braniti i prenijeti na druge. Ali, da bi ih imao moraš pregledati i preispitati što više stvari i znati da je baš ta koju braniš najispravnija u odnosu na nekakav tvoj stil i filozofiju igre.

Poljubiti stative ili ne?

Igrač na stativi može obraniti gol, odnosno on smanjuje prostor kojeg golman mora braniti nakon udarca protivničkog napadača (igrača koji napada korner). Time se povećava mogućnost obrane, pogotovo ako znamo iz kakve blizine se događa udarac. Svakako je prednost za golmana ako iz takvih blizina mora braniti manji prostor. Naravno, kod blizine udarca treba uzeti u obzir i nemogućnost razmišljanja, već zapravo refleksnu reakciju igrača na stativama. I sreću kod putanje lopte naravno.

Ako momčad koja napada korner ima  razne uigrane akcije preko kojih pokušavaju ugroziti gol protivnika, onda je vrlo često vidljivo da jedan od igrača pokušava ometati golmana, odnosno raditi blok golmanu kod njegovog pokušaja izlaska na loptu. U slučaju da golman ne može doći do lopte, tada ima kakvu takvu zaštitu na golu u vidu igrača na stativama.

Golman kod kornera anticipira pad lopte i želi prevenirati šut na gol svojim izlaskom na loptu. Međutim, blok ga sprječava da taj izlazak bude odrađen do kraja, a pošto je već izašao, to znači da gol ostaje nebranjen. U takvim situacijama se može negirati visina i velika prednost koju golman ima nad igračem u vidu mogućnosti igranja s rukom.

Tako se golman nađe u nekakvom “međuprostoru” u kojem nije sposoban napraviti ništa što će utjecati na obranu gola – niti izlaskom uzeti loptu (jer ga u tome sprječava blok), niti obraniti gol nakon udarca. Pošto gol u tom slučaju ostaje prazan onda do izražaja može (ali i ne mora!) doći igrač ili još bolje igrači na stativama. Dakle, oni su nekakav “osigurač” kod golmanovih izlazaka na loptu.

Što se događa kada golman krene, ali ne dolazi do lopte, te pritom ne postoje osigurači na stativama, vidjet ćete u videu ispod.

Naravno, igrači na stativi ne bi nudili garanciju da pogodak neće pasti, ali bi dali svojevrsnu zaštitu i potencijal, odnosno uopće mogućnost da ta lopta ne uđe u gol. Za razliku od toga, ako nema igrača na stativama, tada nema ni prevelike nade. Ako lopta ide prema golu – to je siguran pogodak. Osim ako se neki igrač slučajno nađe u tom trenutku na putanji lopte, ili nekim čudom stigne reagirati nekakvim suludim klizećim startom, bacanjem na glavu, ili što već.

Ako golman nije siguran u svoje izlaske, tada može negirati prednost koju ima nad napadačima u smislu prekida napada zbog laganog prekršaja u zračnom duelu. Golmani u takvim situacijama imaju veliku zaštitu sudaca i moguće je to koristiti kao oružje kod branjenja kornera. Međutim, ako golman nije odlučan izaći na tu loptu jer nema podršku igrača na stativama, onda taj potencijal ne postoji.

Moguće je striktno stavljati igrače na obje stative, igrača na prvu stativu, ali isto tako i samo na drugu stativu. U zadnjem slučaju (pokrivena druga stativa) golman obraća veću pažnju na prvu stativu i zonu ispred prve stative koja pruža najveći potencijal kod napadačkih kornera. Često se događa da momčadi koje napadaju korner rade akcije na prvu stativu, pa npr. napadač prebacuje loptu u suprotni kut (druga stativa), u tom slučaju nije loše imati igrača na drugoj stativi, zar ne?

Koliko puta ste čuli pitanje “gdje je igrač na stativi” nakon što padne gol na prvu stativu? Isti postupak tako možemo upotrijebiti i ako pogodak padne na drugu stativu. A što ako usprkos tome padne pogodak? Što ako su obje stative pokrivene, ali ipak padne pogodak baš uz jednu od tih?

Kada se krene u priču o tome, većina kao da zaboravlja da u sportu nema garancije za ništa. U konkretnoj situaciji kao da igrač na stativi automatski znači kako momčad neće primiti pogodak. A ako i primi nitko ne priča o tome kako je momčad loše branila korner, jer je napravljeno “sve kako treba biti”. Imaš par igrača na skoku, dva igrača na stativama, pao je gol na stativu, ali napravio si sve da to tako ne bude. Je li to baš tako? Je, ako ne gledamo proces. Svaki proces ima svojih pozitivnih i negativnih strana. Pa tako priča o igračima na stativi postaje ujedno i priča o želji za prevencijom udarca ili branjenju udarca.

Ako branite korner, što želite izbjeći? Gol ili udarac glavom uopće? Koja je težnja? Jer jasno je da niti u jednom, niti u drugom slučaju ne postoji garancija. Ali težnja u svemu mora postojati. I zašto birate baš to?

Razlika između aktivnog i pasivnog branjenja je upravo način na koji se želimo braniti. Igrači na stativama su krajnje opcije, zadnji zid prije postizanja pogotka, oni su tamo da zaustave loptu od prelaska gol crte. Oni nisu želja za prevencijom udarca, već želja za branjenjem već udarene lopte.

Međutim, zašto ne imati aktivno involvirane te igrače u prevenciju, odnosno proces kojim želimo uopće izbjeći tu posljednju stavku? Zašto ne uključiti sve raspoložive snage u prevenciju udarca? Zašto se udarac baš mora dogoditi?

Zašto igrač na stativi, kao i sve u igri, ne bi bio dio cost-benefit analize? Može li se reći da niža momčad, momčad lošije kvalitete skok igre treba taj dio nadoknaditi i kvantitetom? Je li onda pametno micati sa skoka te nasušno potrebne igrače da bi ih mogao staviti na stative?

Ovisi li to i o golmanu? Ako imaš golmana s kvalitetnim i sigurnim izlascima na loptu, što ćeš odlučiti? Kako u tom slučaju braniti korner i maksimizirati kolektivni efekt branjenja istoga? Što ako imaš golmana “crtaša”? Kako se postaviti po pitanju brojčanih omjera? Kako u odnosu na zonsko branjenje ili “man marking” branjenje? Što ako želiš da ti u zonskoj obrani protivnički igrač dolazi na skok u deficitu 2vs1? Tada igrač na stativi i zona s 4 igrača na petercu povećava koridore između. Je li pametno tog igrača sa stative staviti na peterac da se maksimalno smanje koridori

Konkretnih pitanja je još zbilja mnogo, a prije donošenja konačne odluke na njih je svakako potrebno odgovoriti.

Nekom treneru u njegovoj ideji nešto će biti prihvatljivo, a nekom neće. Ali tu opet dolazimo do pitanja zašto. Zašto bi igrač na stativi bio jedino najbolje rješenje? Rekli smo već kako sve ima svoje prednosti i nedostatke, pa tako i igrač na stativi uz svoje prednosti za sobom povlači i neke negativnosti.

Glavni princip branjenja jest imati najmanje 3 igrača više od protivnika. Zašto baš 3? Zato što ako napadačka momčad krene u izvođenje “kratkog kornera” dva igrača moraju iskakati na ta dva protivnička igrača. A to znači da na skoku ostaje 1 igrač više u odnosu na protivnika, što je esencija svake obrane. Bila to obrana kornera, nekog drugog prekida ili obrana u aktivnoj igri.

Imati igrača na svakoj stativi znači da negdje drugdje fale ta dva igrača. Dva igrača koje možeš iskoristiti u neke druge svrhe, možda za kontra napad? Ako nemaš igrača spremnog za kontru ili igrača koji stoji “na centru” čekajući kontru, jednostavno pozivaš pritisak protivnika. Pozivaš ga da sa što većim brojem igrača napadne taj korner.

Ostavi stative slobodne i dobivaš dva igrača koji ti mogu poslužiti za kontru, ili možda za pokrivanje najopasnijih prostora kod branjenja kornera čime reduciraš šanse da protivnik uopće dođe do skoka i povećavaš šanse da se izrodi neka opasna kontra.

Nedostatak kod postavke defenzivnog kornera s igračima na obje stative jest manji broj igrača na skoku i mala mogućnost da se napravi brza kontra. U današnjem nogometu, kada su momčadi sve organiziranije, igra se na sve manjem prostoru, igra je sve brža, igrači su sve spremniji, teško je doći do gola protivnika. Zato se svaka situacija mora maksimalno iskoristiti u tu svrhu. Defenzivni korner ti odmah nudi mogućnost kontra napada na nepostavljenu obranu. A s igračima na stativi, imaš jednog igrača manje za taj slučaj.

Iz napadačkog pogleda, postoji prilično pametno rješenje da se pokvari defenzivna forma i postavka igrača na stativi. Kratko izvođenje! Efekt je takav je izvlači protivnička 2 igrača iz defenzivne forme, od čega jedan najčešće sa stative, što može lagano prouzročiti dezorganizaciju u branjenju. Na kraju krajeva, tada imaš 2 igrača manje u 16 metara..

Kada bi branili korner s igračima na obje stative, tada bi jedan igrač sa stative umjesto branjenja mogao izaći u zatvaranje izvođenja “kratkog kornera” i time bi se drastično smanjio broj igrača u zoni skoka, jer bi bilo svega sedam igrača na skoku (dva izlaze u zatvaranje kratkog kornera, a jedan je na stativi). Međutim, postavlja se pitanje, koja je svrha igrača na stativi ako ga kratki korner svaki put izvuče s iste te stative?

Što ako oba igrača ostaju na stativama, ima li to logike? Ima li logike da dva igrača iz zone skoka izlaze u zatvaranje kratkog kornera, a posljedično na skoku ostaje svega 6 igrača? Sami procijenite. Sa 6 igrača se povećava prostor za branjenje. Odnosno, iz perspektive napadača prostor za napadanje.

To znači veći prostor za protivnika, a prostor kod traženja pogotka ubačajem iz kornera je vrlo ograničen. Prema tome, svaki slobodan centimetar je dragocjen. Iako, treba spomenuti i da postoje treneri koji namjerno traže i provociraju što veću gužvu i napučenost kod skoka. Ali to je neka druga tema.

A što se događa ako možda želite ostaviti igrača visoko naprijed (tu ne pričamo o trećoj liniji u zonskoj obrani, nego baš o visokim izlascima igrača – „do centra“) kako bi okupirali veći broj protivničkih igrača izvan zone skoka, te u slučaju potencijalnog kontra napada imali realne mogućnosti ugroziti gol protivnika s optimalne udaljenosti?

Ako želite braniti stative, onda ste prilično ranjivi i kvantitetom i kvalitetom opcija. Svakako bi trebalo dobro odvagnuti što bi za vas imalo više prednosti u odnosu na karakteristike igrača. Zamislite da u toj situaciji protivnik odigra „kratki korner“. Koliko igrača bi se našlo na tom skoku i koliki prostor bi morali braniti? Isplati li se rizik? S jedne strane imaš taj rizik, s druge strane puno manji broj protivničkih igrača bi išao na skok, a usput bi imao realno dobre šanse za napraviti brzu kontru.

Isto tako, teško je kod drugih lopti ili raznih akcija koje sadrže dva ili više dodavanja aktivirati protivnika u zaleđe, jer igrač na stativi maksimalno povećava aktivan prostor za igru s obzirom na to da stoji na gol crti. Dakle, mogućnost zaleđa je vrlo malena.

Kada se lopta odbije izvan 16 metara, igrači sa stativa će uvijek kasniti u izlaske, a to opet znači nemogućnost efektivnog držanja linije koja bi omogućavala upadanje protivnika u zaleđe.

Postoji naravno i opcija gdje se stvara kompromis. Ako netko ne želi ukinuti mogućnost aktivacije zaleđa onda stavi igrača npr. – u zonu ispred stative.

Sada dolazimo do opcije branjenja kornera bez igrača na stativi. Koje su prednosti? Mogućnost aktivacije napadača u zaleđe, a to automatski znači manji repertoar akcija protivnika. Druga prednost bi možda bila mogućnost branjenja kornera s više igrača na skoku, što daje veće mogućnosti golmanu. I krajnje, mogućnost stavljanja igrača u prostore izvan 16 metara zbog kontra napada, a da pritom ostane dovoljno igrača na skoku. Time se automatski veže veći broj protivničkih igrača izvan zone skoka. Ili u prijevodu, protivnik napada korner s manje igrača.

Svaki proces ima svojih pozitivnih i negativnih strana. Ne postoji onaj idealni. Na svaki proces možemo postaviti pitanje koje će otkriti negativnu stranu istoga.

Ipak.

Esencija je imati uvjerenje u svoju ideju. Ali, ne ono bez podloge, već baš suprotno. Objektivno uvjerenje sa znanjem što ti ono pruža. Nogomet je u dobrom dijelu igra uvjerenja. Moraš imati uvjerenje u ideju koju želiš implementirati. I to uvjerenje je zapravo stavka koja na neki način pobija negativnosti nekog procesa. Uvjerenje da pozitivne strane procesa prevladavaju nad onim negativnim. Uvjerenje da je to što radiš ispravno i dobro, te da će kad tad polučiti rezultat.

Genijalni Cesar Luis Menotti je esenciju nogometa sažeo u jednoj rečenici.

“Držim da je momčad iznad svega ideja, a više od ideje je obaveza, a više od obaveze je čisto uvjerenje koje trener mora prenijeti svojim igračima u obrani ideje“

A.K.

Pročitajte još:


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter