Svijetom je prije nekoliko tjedana odjeknula vijest da nizozemska nogometna legenda Johan Cruyff boluje od raka pluća. Neki će reći – očekivano, nikad nije ni krio da je strastveni pušač. S druge strane, medicina još nije toliko uznapredovala da možemo upirati prstom u ljude i sa sigurnošću govoriti koga bolest čeka (na kraju krajeva, koliko je ljudi koji su “sportski” živjeli oboljelo od iste bolesti!). Zaustavimo se na trenutak na ovoj sintagmi “sportski život”.
Što to točno znači? Više kvalitetnije tjelesne aktivnosti, bolja prehrana, dovoljno sna, jaka disciplina? Načelno da. Nenogometaš vjerojatno neće dobiti ukor pred isključenje ako za vrijeme jutarnje pauze pojede čips ili popuši cigaretu, a neki će nogometaši, ovisno o trenerovu shvaćanju discipline, zbog trenutka ljudske slabosti ostaviti crnu mrlju na karijeri. No činjenica je da i utopijski sportski život neizbježno prati stanje koje je okidač i plodno tlo za razvoj bolesti – stres.
Psihologinja Birgit Jackschath gotovo je proročki u svojoj “Psihologiji nogometa” uvrstila Cruyffa u skupinu renomiranih trenera koji pate od psihosomatskih poremećaja. Cruyffu je, naime, u 43. godini ugrađena srčana premosnica. Nije propustila istaknuti da su i cigarete zasigurno odmogle, no bazirala se na stanjima koja nastaju zbog fizičkog i psihičkog opterećenja nogometaša. Stres je definirala kao pritisak do kojega dolazi jer se neki događaj doživljava kao preveliko opterećenje, ili biva izazvan nekim trajnim opterećenjem.
Preuzela je i razradila Seyleov opći sindrom prilagodbe u kojemu se razlikuju tri faze:
1.faza : reakcija alarma
2.faza: stadij otpora
3.faza: stadij iscrpljenosti
Ako se ne ukloni uzrok stresa, dolazi do fizioloških procesa koji dovode do iscrpljenosti i naposljetku do oštećenja unutarnjih organa. Ljudsko tijelo izloženo stresu reagira slično kao i životinjsko – trenutačno raspolaže energijom koja mu je potrebna za napad ili bijeg. Ne treba zaboraviti da je i psihi, kao i nogama, potebno “zagrijavanje”. Igrač koji bi bez zagrijavanja ušao u igru vrlo vjerojatno bi se ozljedio. Ništa drugačije nije s trenerom koji psihički nepripremljen vodi utakmicu.
Postoje dvije vrste stresa: eustres i distres. Eustres je uvjetno rečeno “pozitivan” stres koji nastaje, primjerice, kad podignuta razina raspoloženja izaziva ugodu (za primjer daje koketiranje), no kod nogometaša je najčešće riječ o negativnom stresu, distresu, koji izaziva osjećaje straha i bespomoćnosti. Kao što se još u antici zlatna sredina isticala kao vrijedno načelo, tako i psiholozi i treneri sugeriraju da uzbuđenje bude na srednjoj razini. Kako do te srednje razine doći te kako je uopće moguće utjecati na razinu uzbuđenja ili stresa kod dvadesetak igrača na treningu, o tome, doduše, nema konkretnijih zapisa.
Jackschath ništa manju pozornost ne pridaje ni osjećaju bespomoćnosti za koji smatra da je najgori od svih osjećaja.
– Nogometni trener nalazi se u situaciji opasnijoj za zdravlje nego košarkaški ili hokejaški trener. Posljednja dvojica jesu, doduše, tijekom utakmice pod stalnim pritiskom, jer permanentnim obratima u igri i prekidima igre mogu, tj. moraju jako utjecati na igrače. No u pogledu emocionalnog opterećenja ipak su u odnosu na nogometne trenere u daleko boljoj poziciji: zbog mogućnosti da aktivno utječu na događanja na terenu, kod njih se znatno rjeđe pojavljuje opasan osjećaj bespomoćnosti koji, ako traje duže vrijeme, može postati i uzrokom bolesti.
Mnogi sportaši u borbi sa strahom i bespomoćnošću posežu za lijekovima, alkoholom ili cigaretama. Naravno, tako si mogu samo odmoći, iako oni vjeruju da se radi o samopomoći. Autorica ističe da su članovi obitelji dobar indikator stresa – ako oni ne mogu podnijeti sportašev tempo života, najčešće ni on sam to ne može.
Trener koji istovremeno treba biti nogometni znalac, vođa, organizator, pedagog, psiholog i prijatelj zasigurno nema jednostavan posao. Suočeni s problemima, i trener i nogometaš reagiraju kao i svaki drugi drugi homo sapiens, pitanje je samo tko se sa svojim stresom nosi bolje. Budući da je negativan tren današnjice porast psihosomatsih bolesti u sve mlađoj dobi, klubovi bi se trebali ozbiljno posvetiti i psihološkom aspektu igre, koji naposljetku utječe na zdravstveno stanje trenera i igrača. U državi u kojoj mnogi ne razlikuju psihologa i psihijatra te bilo kakav oblik pomoći tabuiziraju teško je učiniti iskorak, koliko god on bio opravdan. Nažalost, mnogi nas primjeri zdravstveno i psihički posrnulih sportaša moraju nagnati na to da stres ne uzimamo zdravo za gotovo. Jer nikad neće ostati samo na stresu.
Magdalena Mrčela
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
