Demokracija, odnosno vladavina naroda u kojoj građani mogu birati i biti birani, bar što se većeg dijela Europe tiče, sustavna je praksa već više desetljeća. Kao i svaki sustav i ovaj ima manjkavosti, no jedno od najvećih dostignuća demokracije je mirna predaja vlasti. Što od toga imaju nogometni klubovi?
Demokracija je za razliku od “Zapadne Europe” i u našoj zemlji tek kratkog vijeka iako se mlađim generacijama čini kao da je oduvijek tu. Što se pak tiče nogometnih klubova, demokracija u Hrvatskoj postoji tek 3 godine i to u samo jednom klubu. Taj klub zove se Hajduk, no postoji i jaka inicijativa i da se GNK Dinamo demokratizira, za što je nedavno skupljeno gotovo 50.000 potpisa. Ostali prvoligaški klubovi uglavnom ne prizivaju članove da se aktivno uključe u biranje vodstva kluba, a još uvijek ne postoje ovako glasne i artikulirane inicijative kao što to u slučaju Dinama. Možemo samo zaključiti, nažalost.
Zašto je mogućnost izbora važna?
Suprotno od ideje da će jedan većinski vlasnik osigurati stabilnost kluba, ona može itekako doći i kroz izbore vodstva kluba svake četiri godine. Naime, ako se trenutno vodstvo nekog kluba pokaže nesposobnim, članovi to isto vodstvo mogu smijeniti na izborima, a oni koji su klub doveli u probleme, bilo financijske bilo organizacijske mdash; nemaju nikakvu polugu kojom bi sebe ostavili na vlasti i nastavili s dotadašnjim štetnim praksama. U slučaju jednog većinskog vlasnika, a bez utjecaja navijača na izbor vodstvo kluba, sve što navijačima preostaje je da se nadaju da će vlasnik pokazati dovoljno razuma da izabere novo vodstvo. No, iako se to u teoriji i može dogoditi, puno veći problem je primopredaja vlasništva mdash; naime, ako klub zapadne u ozbiljne financijske probleme, onda bi trebalo pronaći novog kupca. Osim što se cijeli proces može prilično odužiti (a za to vrijeme stari vlasnik i dalje imati po klub štetne prakse), taj novi vlasnik bi trebao preuzeti i nagomilane dugove starog, što smanjuje vrijednost kluba, ali i želju da se u njega investira.
Kad je riječ pak o situaciji kad navijači biraju vodstvo, takva se situacija može puno lakše i s manje problema riješiti. Podsjetimo, većinski dioničar bira vodstvo kluba, koje zapravo odgovara tom istom dioničaru (uz naravno činjenicu da odgovara i pred zakonom). Primjerice, u slučaju RNK Split, Slaven Žužul koji je predsjednik uprave, zapravo za svoje poslovanje odgovara samom sebi mdash; jer je ujedno i većinski dioničar. Ako stvari pođu onako kako se navijačima ne sviđa (ne moraju čak u pitanju bit ni loši financijski rezultati nego recimo loši sportski), koliko je realno očekivati da će Žužul dioničar smijeniti Žužula predsjednika uprave?
Razdvojiti model upravljanja od rezultata uprave
Obzirom da jedino Hajduk trenutačno ima model upravljanja u kojem članovi biraju vodstvo, dio domaćih medija kad su rezultati loši ili transferi promašeni, upravo način biranja vodstva ističe kao problem, a kao rješenje vide jednog vlasnika. To je otprilike kao da se ti isti zalažu da se ukinu demokratski izbori u gradu Splitu (ili nekom drugom gradu), a za gradonačelnika postavi apsolutistički vladar koji bi onda gradom upravljao po svom hiru i nahođenju. Koliko god dugo on to želi ili vidi korist u tome. Pritom bi se građanke i građani Splita mogli bi se samo nadati da je on ili ona razumna. Povijest nas uči da takav tip vladavine rijetko pronalazi razumne ljude, pogotovo na duži rok. Na to nisu imuni ni nogometni klubovi, što jasno pokazuje primjer nekoliko desetaka klubova iz najbogatijih liga i zemalja, čiji je “jedan vlasnik” klub doveo u tolike probleme da je primopredaja vlasti, umjesto mirnog rješavanja loših upravljača, rezultirala financijskim krahom i izbacivanjem u niže lige. Na kraju se te klubove opet spašavali navijači. U slučaju Hajduka i ostalih klubova gdje članovi biraju vodstvo, to se može lako riješiti jednostavnom smjenom na izborima mdash; dakle, ako je uprava kluba loša, ne čeka se stečaj, nego idući izbori. Ako je trenutno vodstvo loše i neorganizirano mdash; izabere se bolje i organiziranije. Stanovnici neke države mogu pogriješiti u izboru (čega su hrvatski građani i građanke više nego svjesni), ali to ne znači da će sami sebe lišiti prava da biraju i budu birani i uvesti mdash; apsolutnu monarhiju.
Test demokracije
Obzirom na zaista kratku praksu demokratskog upravljanja jednog nogometnog kluba, oni koji su nezadovoljni radom trenutačnog vodstva Hajduka zazivaju, ne smjenu uprave (što bi bilo logično), nego promjenu modela upravljanja klubom i promjenu vlasničke strukture. Je li tome tako zato jer i sami ne vjeruju u demokraciju, redakciji nogometplusa nije poznato, no takve tendencije pokazuju ili duboko nerazumijevanje samog modela upravljanja ili jednostavno mdash; manjak samopouzdanja u svoje sposobnosti, ali i sposobnost članova da pronađu bolju upravu od sadašnje. Jeli kod njih možda dojam da će ova uprava ostati vječno, jer nisu navikli na demokratsko upravljanje klubom, također ne znamo, ali svi članovi i članice Hajduka moći će već iduće godine, ako sve bude po planu mdash; izabrati novo vodstvo. Svi nezadovoljni sadašnjim stanjem, tako će dobiti priliku da izaberu nekog drugog. Da je klub u privatnom vlasništvu i da tavori na sedmom ili osmom mjestu mdash; ti isti bi bili (opravdano) nezadovoljni, ali tada naravno smijeniti ne bi mogli mdash; nikoga.
Demokracija je u praksi pokazala da ima niz manjkavost kad je riječ o demokraciji na državnoj razini, a pogotovo u velikim državama ili nadnacionalnim savezima poput Europske Unije. Tu bi je svakako trebalo doraditi. No, demokracija se pokazala kao izvrsnim modelom upravljanja upravo u manjim, lokalnim zajednicama u kojima su članovi te zajednice istinski zainteresirani za boljitak iste te na svakodnevnoj bazi prate događanja u njoj. Teško da postoji bolji primjer za to od navijača i članova nekog nogometnog kluba.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
