Ove se godine događa nešto čega se vjerojatno i stariji teško mogu sjetiti kada su zadnji put doživjeli: Osijek u sezonu ulazi s ambicijama – i to ne onim kao do sada za osiguravanje ostanka u neko razumno vrijeme pa da odahnemo prije samog kraja prvenstva, nego onim pravim, možda i europskim. Još uvijek je to nekako tiho i ispod glasa, ali… Ma, bolje ništa ne govoriti. Iz kluba službeno kažu da je ovo godina stabilizacije i postavljanja temelja za daljnji rast, pa ćemo ju tako i promatrati i ocjenjivati.
Al’ ne da nama vrag mira – nije par sati prošlo kako je Gabrijel Boban potpisao (kažu za najveću odštetu u zadnjih 15-ak godina, a to onda automatski, valjda, znači i u povijesti), već se netko sjetio na Facebooku napraviti događaj “Proslava naslova prvaka NK Osijek 2017.”. Ponijelo čovjeka, a, budite iskreni, nije mu ni za zamjeriti s obzirom kakve smo sve nogometne priče gledali ove godine. I ljudi su masovno klikali da dolaze. Čudo. Čudo da nismo svi već završili u onim barakama na Psihijatriji. Je l’ zajebancija ili ozbiljno? Sve ove godine se smijemo samo da ne bi plakali pa je ta granica već toliko tanka da čovjek ni ne zna. Možda će san trajati negdje do 3. kola, bio on ozbiljan ili ne, kako za koga, ali se prvi put NK Osijek spominje u tom kontekstu. Možda nekako…
A možda i ne. Isti taj Gabrijel Boban se ozlijedio, kažu ipak na kraće vrijeme, nekoliko dana pred večerašnje otvaranje prvenstva u Puli. Načeti su ozljedama i Borna Barišić koji neće igrati i koji se još uvijek, a treba to spominjati da se ne zaboravi, pravi blesav kao da se ona sramota nakon njegovog odlaska u Dinamo nikad nije dogodila. Možda i bolje, na kraju bi ispalo da je na prvi trening Dinama došao u Osijekovom dresu. Za Josipa Kneževića još ne znamo hoće li ili neće igrati, pa nam je, ako ne bude mogao, ekipa možda i lošija nego prošle sezone.
Ima tih klubova što kod svojih navijača probude ogromne nade, dovedu ih pred gotov čin, ma pred vrata raja samo da bi na najapsurdnije načine sve prosuli. E, Osijek nije jedan od tih. Osijek prati i čeka, da se slučajno ne počne nazirati bilo kakva naznaka optimizma pa ju odmah zgazi i vrati nas u realnost. A realnost je ta da je ova ekipa vrijedna Europe samo kad je u najjačem sastavu, kad igraju u sustavu koji im najbolje odgovara i kad su svi u odličnoj formi. Nekoliko ozljeda, nečija malo slabija izdanja i na prošlogodišnjoj smo razini, a nema potrebe prisjećati se na šta je to ličilo.
Ono što je bitnije od ovih kratkoročnih stvari je dugoročna stabilnost: ostajanje unutar razumnih i realnih okvira što se tiče odšteta i plaća te novi kamp i stadion. Kamp teško da može poći po zlu, ali stadion… Je, sentimentalno smo vezani za ovaj naš beton, istok i jugoistok, ali od većih stadiona u Hrvatskoj, pa i šire, naš je vjerojatno najružniji. Međutim, kako bi to novo čudo trebalo izgledati ako se uistinu izgradi? Hoće li stvarno biti konzumeristički svemirski brod na kojem će se tek usput igrati nogomet ili će ostati ono što i treba biti? Ima tu otvorenih pitanja; ponajprije, koliko će se navijačke želje uključiti u novi dizajn.
Možda će Kohorta, ili mi ostali, htjeti tribinu za stajanje, čega, već znate, ima i po Njemačkoj, a polako ulazi i u Veliku Britaniju jer je na Celtic Parku za narednu sezonu jedan dio stadiona pretvoren u stajanje i ako prođe taj test, pitanje je vremena kada će prijeći u Premiership, a zatim i u europska natjecanja. Možda će dečki koji rade grafite biti zainteresirani oslikati vanjski dio stadiona, zatim cijene ulaznica… I tako dalje, i tako dalje.U redu, stadion bi se trebao graditi privatnim novcem, ali to ne mijenja činjenicu da je on jedan veliki, monumentalni dio gradskog života i pejzaža na kojem bi se trebali naći i bogati i malo manje bogati, i stari i mladi. Ako je moto “Osijek navija za Osijek” iskren, to će tako morati biti, da ne bi na kraju svi zajedno sjedili na tribini u foteljama s ugrađenim Wi-Fijem kraj kojih te bude strah i naglo skrenuti pogled da ne napraviš kakvu štetu, a kamoli nešto više. Treba znati postići tu ravnotežu između želje za profitom s jedne i stvaranja javnog dobra i održavanja atmosfere s druge strane i nadajmo se da će tu biti dovoljno razuma.
Daleko smo i na krivu stranu otišli s ovom pričom, pa ćemo nazad na igrački kadar. Od bitnijih novih imena tu je još i Milovan Petrović, zadnji vezni iz Rabotničkog i povremeni makedonski reprezentativac. Nakon “generalke”, odnosno utakmice A protiv B sastava koja je bila otvorena za javnost, svi su ga hvalili i svrstavali među najbolje. Da je bolji od Kurtovića, je, ali ipak je protivnik bio daleko preslab za neke ozbiljne zaključke. Pričekat ćemo s ocjenom bar do polusezone. “Novi” su i Karlo Lulić (posudba) i Barišić koji se vratio nakon neuspješnog izleta u Dinamu, zatim taj nesretni Boban, a najnezapaženije je prošao stoper iz Šibenika Mateo Barać. Visok, siguran, izgledao je dosta dobro, ali se vjerojatno neće naigrati.
Na probi su kroz cijele pripreme bili i ukrajinski mladi veznjak Artem Favorov koji je prošle sezone imao fantastičnu statistiku (17 golova u 28 utakmica) i Marin Karamarko koji se, ako ćemo suditi po “generalki”, na desnom beku snalazi kao njegov prezimenjak u politici. Možda je do pozicije, treme, umora, ali nije zaslužio prolaznu ocjenu.
E, i na toj smo utakmici vidjeli Lesjakov gol iz slobodnjaka, prvi još od 2012., čini mi se, kada je Lukačević zabio protiv Intera. Bilježimo srpanj 2016. i čestitamo Zoranu.
Da zaključimo, jer nije još puno vremena ostalo do početka utakmice – ako ste već optimistični, budite umjereno optimistični. Bar još ove godine, pa se dogodine prepustite. Zadnjih je nekoliko sezona bilo toliko mučno da je u ovom novom blagostanju vrlo lako zanijeti se, ali ta nerealna očekivanja mogu samo rezultirati neizbježnim razočaranjem. Zato samo lagano, pa što bude – bude.
Matija Palijan
