Hrvati mi idu na jetra.
Kao prvo svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Tako je zborio pjesnik Boris Maruna, štoviše, domoljubni pjesnik koji je zbog političkog “disidentstva” veći dio života proveo u imigraciji. Fantastičan i suvremen opis koji stane u tri stiha. Kruže priče da je Napoleon izjavio: Kad bih imao 100 000 Hrvata, osvojio bih svijet. Ne znam gdje bi Bonaparte s tim Hrvatima, ali znam što bi mu se dogodilo na prvom raskrižju: sto bi ih se međusobno pobilo, a ostalih 99.900 bi promatralo. Od tih 99 900 pola bi fotografiralo obračun i stavljalo fotografije na društvene mreže, a druga bi polovica jela kokice i punih usta vikala: “Ja bih dao život za ovu zemlju, a vi je tu sramotite!”
Situacija se nije mnogo promijenila. Prošlo je tjedan dana od sraza Hrvatske i Češke na Europskom prvenstvu, samim time i tjedan dana od bengalki koje su bačene s hrvatskog dijela tribine. Kaos je već počeo jenjavati (hrvatstvo traje dokle ima kokica), ali uskoro je na površinu počela isplivavati i druga strana priče. Dok dio javnosti izgred na stadionu najoštrije osuđuje, dio povod vidi u kriminalnim radnjama i čelnim osobama unutar Hrvatskog nogometnog saveza. Da sraz ne bi ostalo na akterima “huligani vs. huligani u ložama”, pobrinuli su se i “sportski” novinari koji su promptno krenuli u linč “identificiranih” izgrednika na stadionu.
Ja nisam ni bio u Francuskoj
Da se domaće novinarstvo srozalo na vrlo niske grane, to i ptice na tim istim granama znaju. Dok čitatelji zgađeno komentiraju sveopće žutilo, neprovjerene informacije, nepismenost i nedosljednost, broj klikova ipak raste. Zasigurno je dostizao neslućene visine kad su novinari u svoje ruke uzeli policijsku akciju identificiranja izgrednika sa stadiona Geoffrey Guichard. Tipkovnice su se žarile, Paint je radio punom parom, a uskoro su se mogla pročitati imena i prezimena proskribiranih, neka cijelom svijetu budu na ruglo. Istovremeno je dio navijača ili barem pratitelja sitaucije upozoravao na to da su neki od prozvanih daleko od Francuske, na svojim radnim mjestima. Jučer je i jedna informativna emisija izvijestila o ljudima koji su prozvani i oklevetani bez razloga, ali ni to nije dovoljno da se velik dio novinara pospe pepelom i kaže: “Ispričavam se, nisam provjerio, bio sam kreten i sramotim svoju struku.” Kako i bi? U svijetu u kojem bi vlastitu majku zaokružio crvenom bojom i prodao za klik, teško je očekivati zdravorazumski demanti.
Desetak bengalki u terenu. I što sad?
Stvarno, i što sad? Zar rasplet situacije nije sasvim predvidljiv? Kamere su bilo posvuda, akteri su snimljeni, odgovarat će policiji i to je to. Hrvati se ljute što “Hrvatska” mora plaćati kazne zbog huligana koji je sramote u svijetu. Jao, nije li to tužno? Kao prvo, kaznu (koja gladnom narodu zvuči kao smak svijeta, ali u njihovu je svijetu simbolična) plaća Hrvatski nogometni savez, a ne Hrvatska. Hrvatska, doduše, plaća jeziv porez, a taj porez još jeziviji Sabor prosipa podobnima, od kojih neki sjede u svečanoj loži, ali o tome ćemo kasnije. Drugo, sad nas je desetak huligana osramotilo, kao? Sad zbog njih desetak neka kućanica u Estoniji misli da su svi Hrvati fantomi pirotehnike? Dajte, molim vas. Da se na fotografijama ne vidi kako je velik dio navijača odmah rukama i nogama skočio na frakciju s bengalkama, još bi čovjek i rekao. Ne trebaju nam huligani da bismo u očima svijeta izgledali kao primitivan narod. Pošaljite državne dužnosnike na iole ozbiljniji sastanak sa svjetskim političarima i crvenjet ćemo se sljedećih godinu dana. Vratimo se na bengalke. Citirat ću prijatelja koji je bio na tribinama, obiteljski čovjek, slab pirotehničar, nije očekivao izgrede, ali: “Tri kontrole, a na svakoj jedva da me malo prepipali. S cigaretama i upaljačem u ruci sam ušao na stadion. Prošao sam jače kontrole na Kamen Ingradu.” Prošao je jače kontrole na Kamen Ingradu, kaže. Inače, za one mlađe i manje upućene, utakmice s Kamen Ingradom rijetko su bile visokorizične, a pošteno je reći i da Velikoj dosad nisu prijetili teroristički napadi. Europsko je prvenstvo u Francuskoj, doduše, nešto rizičnija smotra. Od pustog pljuvanja po Torcidi i BBB-ima i uradaka u Paintu niste stigli razmisliti o propustima francuskog osiguranja. Na stadion je očito mogao ući bilo tko, s bilo kakvim oružjem. A na bengalke ste se napalili.
Što hrvatistanske zvijezde kažu na sve
“A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!” Poručuje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Lijepo je što vodi računa o navijačima. Vjerojatno je detektirala orjunaše i među Rusima, Mađarima, Poljacima i svim drugim navijačima koji su izazvali kakve nerede, a bilo ih je. Šteta što malo ne nagazi vladajuće koji su izglasali Zakon o sportu (koji je mogao spriječiti velik dio nereda i vratiti sport na zdrave temelje), a ne provode ga. Šteta što sa Zdravkom Mamićem, krvnikom hrvatskoga nogometa, kako su javljali mediji, a nitko nikad nije demantirao, slavi rođendan pa uruči otkaz ravnatelju SOA-e koji je, prisluškujući frenda, i nju snimio. Ništa narodne mudrosti, ništa “s kim si, takav si”! Šteta što pomoćnica ministra, Janica Kostelić, nije bila toliko agilna za izbijanje baklji iz ruku kad su “sjajni navijači u sjajnom dekoru” pohodili njene utrke na Sljemenu. Šteta što je zaboravila da je i među njenim navijačima bila izgrednika koji su protivničke skijašice gađali grudama. Baš šteta. Šteta je, donekle, i ta naša sloboda govora. Da govore samo oni koji se u problematiku razumiju, bilo bi manje štete. Ovako vam se dogodi da dvije voditeljice, dvije sisate pjevačice i nekoliko starleta svake dvije ili četiri godine prosipa nogometna znanja i dijeli moralne lekcije i sociološke studije o huliganizmu, a kad to sve u porođajnim mukama pročitate, shvatite da sve one dijele jedan mozak. Ali da, nastavimo lov na čudnovate orjunaše. Orjunaška mati, nemoj tugovati.
Zašto ova loža nema rešetke?
I kao šećer za kraj, ova slika iz lože. Svi dušobrižnici koji za nerede direktno prozivaju navijače dvaju najvećih hrvatskih klubova koji bengalkama, tobože, vode rat protiv “svojih” već dugo svjesno ignoriraju one koji su uništili hrvatski nogomet. Hrvatski nogomet nije samo reprezentacija koja će odigrati nekoliko izvrsnih utakmica na Europskom prvenstvu, pogotovo kad joj ždrijeb pokaže malo naklonosti. Hrvatski je nogomet svako dijete koje želi trenirati u zdravom klubu i svaki navijač koji želi navijati za taj klub. Kažu mudre glave: “Što se ne borite legalnim sredstvima?” Bore se. 18.000 potpisa protiv Mamića. 48.798 potpisa peticije Dinamovih navijača koji žele promjene u klubu. 40.000 ljudi u Torcidinu prosvjedu na Rivi. Optužnica Mamićima teška 260 milijuna kuna. (Ne)usvojene izmjene Zakona o sportu. Naš Hajduk kazneno prijavio ministra Šustara. Radi se, ljudi dragi. Ali teško je. Jer vi ne klikate takve članke. Prezauzeti ste heštegom CRO. Da se jednakom agilnošću nakačite na stranice vladajućih i pišete #narodjegladan #iskorijenitekriminalce #mamićsponsorsyou, možda bi taj hešteg nekog vraga i vrijedio. A o osumnjičenim kriminalcima, lopovima i prometnim ubojicama u loži ne treba trošiti riječi. Mnogi od vas pitaju: “Kad vam Mamić smeta, što niste (!) baklje bacili na njega?” Pa jednostavno je. Kad su Brut i Kasije nasmrt izboli tiranina Gaja Julija Cezara, nitko nije opravdao njihov čin jer je Cezar, eto, bio tiranin i apsolutni vladar svega (da ne bi slučajno ispalo da uspoređujem Zdravka Mamića s Cezarom, Cezar je ipak učinio mnogo dobra za Rim). Oni su ušli u povijest kao izdajnici, a Cezar kao žrtva. Tako bi i Mamić sutra. Šamarčić Ive Bege koji mu je doletio pokazao je koliko mediji imaju razumijevanja za otpor kriminalu. A držanje bijelog šala dok se ceriš u “repkinoj” loži dno je ljudskog dna. Takva bi slika imala opravdanje jedino da su se na loži stvorile rešetke, a Hajdukov šal im ostao suvenir i podsjetnik na to s kim su se počeli kačiti.
Domoljubna dužnost
Poanta ovog podugačkog teksta je da se mnogi zaista već godinama bore protiv kriminala u nogometu, ali većina to ne zna ili ne želi znati. Možemo pustiti svu silu ovakvih tekstova, ali uvijek će biti onih koji će samo pogledati naslov i krenuti s orjunaško-udbaško-protokomunističko-nehrvatskim sukobima jer dalje od toga ne vide. Teško je vidjeti daleko kad si oči (za)mažeš crveno-bijelim kvadratićima, kad gurneš glavu o patriotski pijesak i vičeš: “Mi Hrvati” dok ti se Vlada raspada, studenti u šatorima kampiraju da im isplate stipendije, bake kopaju po smeću, HZZ obustavlja stručno osposobljavanje, sugrađani odlaze u Irsku i Njemačku. Samo ti crtaj kvadratiće i lupaj #CRO pa će nevolje nestati. Samo ti plači za sudbinom igrača na terenu, kao da među njima nema sudionika u milijunskim aferama, pokajnika i izdajnika. Nemoj plakati za onima koji svoje igraju pošteno i šute jer ih je sram. Nemoj navijati za ljepotu nogometa i što bolju igru naše reprezentacije, navijaj za međunavijačke sukobe na mrežama. Čitaj žute medije i nastavi biti fejzbučki progonitelj deset bengalki, to je to. I za kraj, još malo Marune za takve:
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Ili veliki ‘Rvati, u mom slučaju.
