Najveća pobjeda Hajduka nije pobjeda u europskoj utakmici, nije to čak ni prekrasan pogodak Andrije Balića, nije to čak ni mlada i poletna momčad kao zalog za bolju budućnost. Najveća pobjeda Hajduka je pobjeda ideje.
Ideja koje prelazi granice remek djela Borisa Magaša, koja je prepoznata i izvan ljetnikovca Dioklecijana, koja ide dalje od Klisa, sve do Like, Slavonije.. Iloka. Ideja, tako jednostavna, a za hrvatske prilike tako radikalna mdash; da se može i pošteno, ili bar poštenije. Da se može partnerski, da navijači mogu izabrati Nadzorni odbor koji će zaista nadzirati da klub ide u pravom smjeru, ideja da mogu odabrati Upravu koja neće sebi trpati lovu u džepove, ideja da se može odabrati trener koji nije izlizan i prožvakan ili koji nije tu da gura igrače od kojih menadžeri ili on sam imaju koristi u vidu provizije od prodaje. Za hrvatske prilike, ta je ideja, nažalost, prilično subverzivna. Avangardna.
Domaći zazivači napretka svoje ideje nude plošno i prazno, svodeći stvar na dvije moguće opcije. Jedna je zazivanje nekog splitskog, osječkog ili kojeg drugog “Mamića”, čovjeka koji će lupati šakom u stol, a onda svojim vezama, poznanstvom, utjecajem ili prijetnjama mdash; riješiti stvar mdash; jer, tako se to radi u ozbiljnom svijetu. Druga opcija je neki “Mišković”, dar s neba, strani investitor, deus ex machina, čovjek koji će doći i jednim potpisom na ček izbrisati sve loše nataloženo godinama. U oba slučaja javnost je marginalizirana, izvlašćena, gurnuta na marginu pukog “uzmi ili ostavi” osjećaja. Izvan te dvije polovice tog začaranog kruga, za dobar dio medija, ali i javnosti, nažalost, pogleda nema. Alternativa ne postoji.
E pa, varate se. Jedna druga ideja provedena je jučer u djelo, a da nije plod naše mašte pokazuje i dobar dio zakletih Dinamovaca, koje je do jučer hvatala jeza od ekstaze Poljuda, a danas s otvorenim simpatijama gledaju Hajduk i vesele se pobjedama. Ne zato jer su postali “tovari”. Godinama su navijali kontra vlastitog kluba nadajući se da će europski i domaći porazi ukazati na svu slabost onih koji govore da bez “mamićizma” budućnosti nema, no čovjek se od negativnosti umori. Bez alternative koje pokazuje da je stvar moguća teško je voditi bitke. A, jučer je Hajduk pokazao da je “ideja” moguća ne samo na simboličnoj razini, nego i onoj operativnoj.
I nije poraz od Istre poraz ideje, prava opasnost za ideju je panično postavljanje Harija Vukasa (svaka čast dotičnom) nakon što se već u polusezoni promijenilo par trenera, bez glave i repa. Tako i neki “Svaguša” može voditi klub. Lako se istrpi i poraz i loša utakmica, no ideju zato treba čuvati i ojačavati. Ideju, tako jednostavnu i logičnu, a za hrvatske prilike, tako prkosnu, kao simbol otpora, treba paziti. Jer, ima jedna duga cesta….
Veljko Tomić
