Utakmice dječjeg uzrasta postaju sve zanimljivije i posjećenije. Krije se na tim utakmicama uvijek nešto posebno i drugačije. Posebno kod onih najmlađih kategorija. Smijeh, podrška suigraču, poneka suza zbog izgubljenog susreta ili sitnija ozljeda, pa i ljutnja – sve se može vidjeti dok mali nogometaši(ce) ispisuju sportske stranice svog odrastanja. No osim pasioniranih ljubitelja nogometa, trenera i ponekog skauta, koji pokušava prije drugih prepoznati (još) neotkriveni talent, ovi su susreti specifični po još jednoj kategoriji posjetitelja.
Tribine su redovno popunjene i glasnom skupinom, koja glasno navija, tumači, daje savjete. Riječ je o roditeljima, koji se na sjedalicama pomoćnih igrališta nerijetko pretvaraju u kombinaciju trenera/navijača.
Nogomet je nepobitno doživio velike promjene, pa se promijenio i pristup djece sportu, a nadasve njihovih roditelja. Želja za uspjehom, rješavanje svih svojih (naših!) materijalnih potreba i problema s potpisom prvog profesionalnog ugovora u ranoj životnoj dobi čine sportsko odrastanje različitim od onog od prije dvadesetak godina kada profesionalni nogometaši nisu zarađivali ovako visoke iznose.
No jesu li egzistencijalna i ekonomska pitanja jedini razlozi zbog kojih roditelji sve više hodočaste turnirima i utakmicama mlađih uzrasta?
Ambicije roditelja postoje oduvijek, no u posljednje vrijeme one su sve vidljivije. Trenerove upute sve više znaju nadjačati glasovi očeva i majki, koji su postali veći stručnjaci od svih trenera, a podrška isključivo svome djetetu neupućenom promatraču stvara zabunu. Igra li se ovdje tenis ili kolektivni sport? Pogled prema treneru pa prema tati i mami na tribinama, a upute zbunjujuće. Trener govori jedno, roditelji drugo. Koga poslušati, kome vjerovati? Čiji autoritet je veći?
Roditelji su spremni od prijateljske utakmice napraviti finale Svjetskog prvenstva, a poteze svog djeteta i njegovih malenih suigrača nerijetko će popratiti i histerični uzvici. Nezadovoljstvo dodavanjem, jer je mogao sam zabiti gol, a da ne spominjemo tumačenje trenerove taktike. Znaju oni bolje i taktiku i trenažni proces, vođenje utakmice, ne libe se dati otvorenu kritiku. Nažalost, svjedoci smo i izravnog davanja najgoreg moguće primjera vlastitoj djeci, a to je rješavanje sukoba – nasiljem. I kod nas je bilo moguće vidjeti sukobe roditelja na tribinama, čak i fizičkog i to onih čija djeca igraju za isti klub. Poznato je da djeca više uče iz primjera nego iz savjeta, a što će naučiti o poštovanju prema drugome ako se roditelji tuku i vrijeđaju po tribinama? Osim povika na vlastito dijete i njegovog trenera, bez poštede nisu ni suci. Dijete na taj način razvija potpune krive vrijednosti – umjesto zabave i igre, trening postaje mučenje, a umjesto razvijanja momčadskog duha, solidarnosti i poštovanja protivnika – djeca već od rane dobi usvajaju vrijednosti da se jedino gazeći preko drugih može uspjeti. Sve to za sobom ostavlja traumu.
Prema jednom istraživanju u SAD-u više stotina sportaša je odgovaralo između ostalog na pitanje “Koja je vaša najgora uspomena dok ste trenirali kao dijete?”. Daleko najčešći odgovor na navedeno pitanje bio je “Vožnja kući s roditeljem/roditeljima!”. Vidljivo je dakle da i u ekonomski stabilnijim i snažnijim društvima i državama postoji problem odnosa roditelja prema djeci sportašima. Isto istraživanje navelo je i neke tipične znakove roditelja iz noćne more kao što su: različit odnos prema djetetu nakon pobjede ili poraza, potkopavanje trenerova autoriteta s tribine i življenje vlastitog sportskog sna kroz dijete. Sva ova tri čimbenika bila su vidljiva na tribinama malog provincijskog igrališta tisućama milja udaljenog od američkog sveučilišta na kojemu je rađeno istraživanje.
Naravno da nije riječ o svim roditeljima, ima i sasvim suprotnih primjera. No pojava “know it all” roditelja/trenera sve je češća. Klubovi su pod sve većim pritiskom njihove ambicije, no ono što je puno opasnije jest pritisak na djecu. Odnos prema onim najmlađima, kojima se šalju nejasne i suprotne poruke. Formula je to, koja sigurno neće donijeti uspjeh.
Edo Zdravković
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
