Dugo Rijeku ne pamtimo kao momčad koja je na terenu previše griješila. U onom prijašnjem razdoblju gledatelji na Kantridi morali su se prije dolaska na stadion dobro oboružati živčanim stanicama, nerijetko bi potom sudjelovali u kakvom preokretu, utakmici punoj tenzija koja za sobom jasno nosi i pokoju pogrešku. Momčad je od hrvatske samostalnosti uvijek bila jedan od konkurenata za vrh, iako bi se u povijesti zalomila i neka potpuno promašena sezona. Nogomet se ipak u novije vrijeme dijeli na eru prije i za vrijeme Matjaža Keka. Jer, mijenjali su se igrači (i to u ritmu putničkog terminala dvaput godišnje), mijenjalo se s njima i ozračje oko kluba i u medijima, ali mariborski je stručnjak uvijek svojim rukopisom crtao obrise momčadi koja je uz sebe imala prefiks borbene, srčane, jednom riječju mdash; šampionske!
Ipak, Kek je kao rijetko kada taktičku konstituciju igre svoje momčadi morao promijeniti doslovce preko noći. U dva uvodna dvoboja protiv Intera i Aberdeena nije išlo u standardnoj 4mdash;2mdash;3mdash;1 taktici, igrači nisu davali ono što se od njih traži i očekuje. Iako će se pogled na taktičku postavku u TVmdash;snimci u mnogome razlikovati od prijašnjih, na terenu je ipak viđeno nešto drugo. Rijeka se preslagivala, može se reći i promijenila tri varijacije svog izgleda protiv Slaven Belupa koji se svemu uspio othrvati i utakmicu završiti s bodom u džepu, prvim ove sezone. Neki su igrači danak platili sjedenjem na klupi, neki su stoga i debitirali, zajednički je nazivnik svega da se Rijeka vraća polako ali sigurno na ona mjesta s kojih je prošle sezone gledala razvoj događaja u nacionalnom prvenstvu.
Krenimo u taktičku analizu utakmice sa Slaven Belupom od one prethodne protiv Aberdeena, oglednog primjera kako se ne smije igrati u kupmdash;sistemu. Već je poznato da je Rijeka zapravo primila tri pogotka iz četiri gostujuća udarca na gol, od kojih je onaj preostali bio poništen zbog zaleđa. Već je poznato da su se Leovac i Tomečak natjecali u igri prigodnog naziva “Tko će manje?”, da je Vargić ponovno plivao, i tako dalje. Vrlo je odrješito Kek odrezao mogućnost da mu glavne vedete na terenu razmišljaju o transferima pa je Tomečaka zamijenio novopridošli Ristovski, a Vargića na vratima Simon Sluga, dijete Rijeke koje je obilaznim putem (primavere Juventusa i Verone, Pomorac, Lokomotiva) stiglo natrag u svoje jato. Nije u udarnoj jedanaestorici bilo niti Samardžića kojeg je odmijenio ove nedjelje dosta nesigurni Mitrović.
Ono glavno dogodilo se u prednjim linijama. Kek je na teren poslao dva napadača pa je Balaju,koji inače ne voli igrati s partnerom u vrhu napada, pridodao i Bezjaka, dvostrukog strijelca. Preko krila su visoko napadali Sharbini i Tomasov dok je Moises startao na poziciji centralnog veznjaka s nevidljivim i još manje prepoznatljivim Radoševićem. Kek je dakle krenuo u formaciji 4mdash;4mdash;2, u kojoj je Moises imao ulogu univerzalca. Trebao je destruirati napade gostiju, ali i kreirati akcije Rijeke iz onog dijela terena iz kojeg to Rijeka inače ne čini mdash; bliže svom nego protivničkom golu.
Sve je bilo u tom tonu samo prvih deset minuta igre, dok Rijeka nije primila prvi pogodak i ponovno pala u rezultatski zaostatak. Tada je Kek dao naredbu Sharbinijiu i Tomasovu da se ubacuju u sredinu te da na taj način otvaraju prostor nadalje vrlo nekonkretnim bekovima, Leovcu i Ristovskom. Igra je tada izgledala napadačkije, što je davali više prostora gostujućim krilima, Saviću i Marciušu da ubačajima za isturenog Ejupija prijete riječkim vratima. Istovremeno, Kek je shvatio da Balaj u vrhu napada mora biti sam zbog šireg prostora kojeg Balaj voli koristiti pa se Bezjak spustio u ravninu s krilima, s kojima je davao na gustoći u sredini. Tu je situaciju posebice koristio Tomasov koji je pokazao da njegova ljevica može biti itekako opasna.
Pošto je Rijeka primila pogodak gotovo čim se krenulo s centra u nastavku Kek nije mogao odmah jurnuti po preokret. To se dogodilo nešto kasnije kada je uvođenjem Jugovića prebacio Tomasova na lijevu stranu što je donijelo treći pogodak Rijeke u situaciji kad je Bezjak lijepo pogodio iz okreta. Umjesto nedovoljno spremnih Moisesa i Ristovskog Kek je vratio Bradarića i Tomečaka, s kojim je desna strana dodatno dobila na živosti. Šokmdash;terapija s ostavljanjem dosad istaknutih pojedinaca na klupi dala je očekivane rezultate. Na kraju je sve ipak završilo u duhu izreke “Tko će kome nego svoj svome”, kada je Sandi Križman pogodio za 3:3.
Mnogo je lakše bilo pročitati igru Slaven Belupa koji se prema potrebi iz 4mdash;2mdash;3mdash;1 transformirao u 4mdash;3mdash;3 kada su Ejupiju pomagali Savić s lijeve odnosno Marciuš s desne strane. U sredini terena gosti su čvrsto stajali s Gregurinom i Parackim, Brlek je pak igrao sponu između ofenzive i defenzive, ovisno o tome je li Slaven Belupo imao loptu u nogama ili se branio. Ponovno je, kao i protiv Aberdeena za Rijeku bio opasan svaki prelazak centra njenih protivnika. Slaven je uistinu bio opasan što je dodatno bilo naglašavano brzom tranzicijom u kojoj bi centralni vezisti Rijeke obično bili ‘na kašnjenju’. Nije stoga čudno da je Radoševićev nastup bio okarakteriziran s puno upitnika, nije bilo teško niti odabrati najslabiju Rijekinu kariku na terenu, bez obzira na neke Mitrovićeve greške i već poslovično standardnu Sharbinijevu bljedolikost.
Trener koprivničke momčadi inzistirao je na ofenzivnom pristupu svoje momčadi znajući da eventualnim porazom na Kantridi nema što izgubiti. Kopić je potpuno zasluženo napustio Kvarnerski zaljev s bodom u rukama, bilo bi nepravedno da je Rijeka uzela sva tri boda nakon predstave koja generalno ponovno nije izgledala uvjerljivo. Poželio je sreću Rijeci u europskom uzvratu, trebat će je puno kako bi se 0:3 pretvorilo u pozitivan ishod na sjeveroistoku Škotske.
Patrik Mršnik
