Veliki povratak na rasprodanu Kantridu, makar samo u prijateljskoj utakmici protiv Maribora, među navijačima Rijeke izazvao je vulkan emocija i sjećanja jer ipak je na kraju dana riječ o povratku svom domu nakon skoro četiri godine.
Utakmica pod stijenama Kantride, međutim, ponovno je otvorila i vječno pitanje – hoće li se ikad Rijeka u svoj pravi dom vratiti za stalno? Konkretan odgovor dao je Damir Mišković u radijskoj emisiji simboličnog imena „Pod stijenama Kantride”.
Novaca u HNK Rijeka za stadion nema – jasno je gazda Rijeke poručio navijačima, no u čemu je zapravo problem s Kantridom i povratkom Rijeke pod najdraže stijene?
Od 2012. godine i ulaska kapitala Social Sporta talijanskog tajkuna Gabrielea Volpija, a posredstvom Damira Miškovića, krenula je priča stvaranja velikoga kluba čiji će rezultati u HNL-u i Europi ostati upisani kao najveći u klupskoj povijesti. Kao temelj pokretač stvaranja dugoročnog nogometnog giganta, 2013. krenula je priča i o izgradnji nove infrastrukture, poglavito „nove Kantride”, supermodernog stadiona za 14 tisuća ljudi koji bi bio kruna nove „Miškove” Rijeke. Tadašnja Kantrida muku je mučila zbog travnjaka koji je teško mogao izdržati sezonu bez da izgleda poput Poljuda nakon Ultre.
Upravo zbog novog stadiona odlučilo se u sklopu nogometnog kampa na Rujevici sagraditi privremeni stadion koji je tako i predstaljen, kao privremeni dom dok se nova Kantrida ne dovrši. Relativno brzo taj nogometni kamp, u sklopu kojeg se nalazi i novi stadion, je i dovršen, a cijena izgradnje iznosila je oko 20 milijuna eura. Međutim, od pompozno najavljenog novog stadiona na kraju se dana tresao Kvarner, a rodilo se – niš’. Danas Rijeka ima novi stadion po mjeri za osam tisuća ljudi i novi nogometni kamp, no što će biti s Kantridom?
Gradsko zemljište na kojem se nalazi legendarni stadion Grad Rijeka dao je u 50-godišnju koncesiju tvrtki Stadion Kantrida d.o.o. koja je prvotno bila u stopostotnom vlasništvu Social Sporta, a danas je u vlasništvu Teanna Limited (tvrtke čije su vlasnice kćeri Damira Miškovića i tvrtke koja je preuzela vlasnički udio NK Rijeka od Social Sporta).
>> Teanna Ltd nakon HNK Rijeke preuzela i tvrtku Stadion Kantrida
Svih ovih godina opravdanje za nemogućnost početka radova svelo se na brundanje protiv sporog birokrastkog aparata lokalne vlasti oko izmjena generalnog urbanističkog plana (GUP). GUP se trebao mijenjati i prilagođavati zbog potreba zadovoljenja projekta nove Kantride koja je uz stadion uključivala i turističko – stambene sadržaje, što bi ustvari označilo početak razvijanja buduće „riječke rivijere” u komercijalnom razvoju grada od Kantride do Preluka.
Međutim, u radijskoj emisiji u kojoj je gostovao Damir Mišković, gost je bio i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji je jasno rekao da je sve ovo vrijeme na temelju dane koncesije tvrtki Stadion Kantrida d.o.o. – stadion Kantrida mogao i može biti građen jer promjena GUP-a nije vezana uz gradnju stadiona.
Nadalje, povlačenjem Social Sporta i (navodnim) zahlađenjem odnosa između Volpija i Miškovića, krenula je potraga za drugim investitorom kojeg naravno nema, a i s velikom sigurnošću ga neće biti. Naime, Mišković kao gazda ne želi povratak na Kantridu ako se tu ne kapitalizira i okrene ozbiljan novac na zemljištu i valorizira geografska pozicija Kantride i njen ekonomski potencijal.
Nakon svega posljednjih pet godina imamo pat poziciju u Rijeci. S jedne strane, svi žele povratak na Kantridu jer im se godinama obećavalo kako je Rujevica privremeno rješenje. S druge strane, Rujevica s kapacitetom od osam tisuća ljudi i troškom ulaganja predstavljala bi suludo bačen novac od strane vlasnika Damira Miškovića ako bi se klub vratilo na Kantridu, a da to ne uključuje novu pravnu il fizičku osobu koja bi bila spremna uložiti pedeset milijuna eura preko Stadion Kantrida d.o.o. za izgradnju novog stadiona s pratećim komercijalnim sadržajima, a koja bi istovremeno povratila Damiru Miškoviću uložen novac.
Damir Mišković ponavlja da već dvije godine neuspješno traži investitora; nadajmo se da ta potraga nije na razini vapaja za novcem kao u slučaju „Opatijske inicijative”. Suštinsko pitanje koje ima ekonomsko-emotivne implikacije za NK Rijeku i njene navijače glasi – zašto se nije mogla adaptirati Kantrida?
Najveći problem Kantride bio je loš travnjak i nastanak plivališta nakon malo jače jesenske kiše, no zar su to nerješivi problemi zbog kojih se treba iseliti sa stadiona? Zar na Rujevici kiša ne pada jednako kao i na Kantridi? Nije li se moglo za višestruko manje novaca (od onih utrošenih u Rujevicu) srediti travnjak, adaptirati ulaze/izlaze sa stadiona, srediti sanitarne čvorove, reflektore… ukratko rečeno, ušminkati Kantridu koja je među stadionskom infrastrukturom zaista posebna i nadaleko poznata u svijetu?
Ostaje dojam da je prvotni plan ipak bio prvenstveno nabrzaka kapitalizirati zemljište na Kantridi koje danas zjapi neiskorišteno i nerentabilno, kako za sportske, tako i za komercijalne potrebe. Novac koji je otišao za kamp/stadion na Rujevici mogao je biti višestruko iskorišten za dotjerivanje Kantride, stadion koji je bio dom generacijama navijača.
Danas u Rijeci imamo dva stadiona; jedan na koji navijači žele ići, ali ne mogu i drugi na koji su morali biti privremeno preseljeni, a prema svim trenutnim pokazateljima na njemu ostaju zauvijek. Ostaje jedino za vidjeti što će na kraju dana biti sa zemljištem na kojem je trebala biti napravljena nova Kandtrida te hoće li doći do oštrijih reakcija prema gazdi kluba zbog Kantride ili će se odnosi „peglati” nekom prijateljskom utakmicom svakih nekoliko godina?
