Reprezentativno kolo sreće se okreće

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

“Vraćamo se u Zagreb koji je naš dom. Potrebna nam je pobjeda, kojom možemo osigurati puno toga uoči završnice kvalifikacija. Jučer sam preskočio trening, nisam vidio kako stadion izgleda sada kad je obnovljen, ali dečki su puni hvale. Izgled stadiona je manje bitan, najvažnije je da je Maksimir za nas uvijek bio pozitivan.”

Upravo je gotovo sudbinski da točno tri godine nakon ove izjave reprezentativnog kapetana Srne, koja je svojedobno izazvala dosta oprečne reakcije mdash; a koje su pojedini mediji željni bombastičnih naslova vješto plasirali kao izliku za svojevrsno potpaljivanje antagonizma u rukavicama mdash; dolazi do potpune promjene retorike. Je li nakon jučerašnje utakmice u Maksimiru igračima zaista prekipjelo igrati pred sablasno praznim tribinama, gdje se one tragikomične igre procjenjivanja, ionako mizerne, posjete dovode do krajnjih granica uz brojače kojima je to i jedina funkcija, u ovom trenutku možemo reći da i nije toliko bitno.

Ako je Srna onomad bio gorljivi branitelj tog sve izraženijeg mišljenja kako bi reprezentacija trebala nastupati isključivo na maksimirskom stadionu, nemamo mu realno što ni zamjeriti. Istina, u nedostatku nacionalnog stadiona i kraj mnogo zahvalnijih infrastrukturnih stadionskih alternativa van Zagreba nema baš pretjerano smisla zakapariti ekskluzivno pravo na jedan stadion. Srna je tu s jedne strane benigna ličnost; njegov stav treba svakako biti notiran, ali njegova uloga je tu jedino da skrene moguće tenzije s momčadi i nađe nekakvo kompromisno, često i nezgrapno rješenje da se situacija smiri. Ako pritom i lupeta mišljenja, pa je u jednom trenutku “oružar” maksimirskog stadiona, a u drugom kuvertira protestnu notu gdje reprezentativci žele pobjeći tamo gdje ih tobože žele, također se nemamo razloga pretjerano uznemiravati. Problem ne leži u Srni mdash; problem leži u onima koji usmjeravaju njega da se igra PR službe i diplomatskih odgovora nadajući se da će navijački puk po dobrom starom običaju popušiti populizam i zaboraviti sve za dva tjedna, kako bi se onda sami sa sobom mogli u miru dodavati mišljenjima i stavovima.

Problem dolazi kada oni koji potenciraju taj blagi stockholmski sindrom kod igrača, za koje zaista vjerujem da ih unatoč svemu i nije toliko briga gdje igraju, dođu do situacije gdje su, kao i u mnogim drugim situacijama, svoje mišljenje fokusirali isključivo na jednu jedinu opciju koja im je najviše odgovarala i za koju su mdash; u tom trenutku mdash; mislili kako je nepokolebljivo sigurna; čak i onda dok je još postojala nekakva natruha danas sasvim razorenog kulta reprezentacije. Tri godine nakon, stvari doživljavaju svoj vrhunac suprotan očekivanjima onih koji su od Maksimira radili hrvatski Wembley, da bi to vješto upakirali kao “mišljenje reprezentativaca”. U tom periodu su došli do toga da alternativa jednostavno mdash; nema. Split i Poljud, kao druga najveća opcija, još su na utakmici protiv Švicarske u ljeto 2012. pokazali da nemaju namjeru sudjelovati u podržavanju reprezentacije dok istovremeno traje otvoreni rat između Hajduka i HNSmdash;a. Rijeka i Pula, ma koliko se god pokušao glorificirati entuzijazam ta dva grada spram sporadičnih posjeta nogometnih liliputanaca od reprezentacija poput Cipra ili Katra te smiješnog folklora sa ogledom B momčadi reprezentacije i selekcije HNLmdash;a, također ne slute kao dobre opcije. Osijek doduše jedini održava konzistentnost po tom pitaju, ali se i u slučaju Gradskog vrta testira strpljenje lokalnih navijača, kojima se “bacaju kosti” na isti način kao i ostatku mdash; odigravanjem polurevijalnih utakmica sa neatraktivnim protivnicima.

Uzroci slabe posjećenosti na Maksimiru već su odavno poznati, a pitanje koje sad očito visi nije što je tome uzrok, nego kako riješiti novonastalu situaciju što bezbolnije. Problem je što u ovom slučaju sve nalikuje osobi koja je svjesno ignorirala simptome ozbiljne bolesti i čvrsto uvjeravala sebe u suprotno dok nije ispalo prekasno. Navijačka baza hrvatske odabrane vrste je ovdje pred još jednim od mnogih iskušenja mdash; da li prihvatiti vrlo vjerojatno po tko zna koji put opetovano lažnu pokoru vrhuške Saveza koja će, ako je zaista igračima prekipjelo, na sve moguće načine pokušati uvjeriti javnost da su ove kvalifikacije imali “najbolju namjeru” pošteno preraspodijeliti utakmice po gradovima; ili će još jednom podleći ispraznim obećanjima i uvjeriti sebe da su oni koji su do jučer mislili isključivo o projektu hrvatskog Wembleyja sada željeti da Bugarska igra “u našem Osijeku”, dok Italiju naprosto moramo dočekati na Poljudu kako bi valjda oživjeli duh kultne utakmice iz davne 1995.

Odgovor publike neće morati kuvertirati Srna ni bilo tko drugi od igrača. Glas tribina će reći je li hrvatski puk još jednom ispao krajnje naivan, ili će znati reći konačno dosta. Od Gradskog vrta do Aldo Drosine, pa sve do Poljuda.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter