Kako u današnjem svijetu bogatom nikad nije dovoljno bogatstva, on uvijek traži načina kako zaraditi još više. Godišnja Deloitte Liga novca sjajan je pokazatelj kako je nogomet tijekom svoje moderne ere napredovao iz godine u godinu. Naravno, svi su postajali sve imućniji, grade se sjajni stadioni, igrači imaju fantastične ugovore. Samo što se kao i u svemu pojavljuje ogromna rupa između onog vrška bogatih i ostalih.
Usporedbom Lige novca, koja se počela voditi 1997/1998., vrlo brzo dođemo do realnih pokazatelja. Te godine na prvoj poziciji je bio Manchester United s prihodom od 87,9 milijuna eura, danas s tim prihodom ne bi bio među prvih 50! Napoli koji je danas na 30. mjestu ima prihod od 125,5 milijuna eura. Već 2001. godine ManU probija granicu od 200 milijuna (217,20), a 2006. zajedno s Real Madridom (351 milijuna) i onu od 300 milijuna (315,2). Ove godine smo već na 3 kluba s prihodima višim od 500 milijuna eura, i to bez transfera. Čak 17 engleskih klubova je među prvih 30, koji će iduće godine još više napredovati s obzirom na novi TV ugovor koji bi i onom najniže plasiranom premierligašu donio nevjerojatnih 100 milijuna eura u 3 godine.
I sada se klubovi bore na sve načine ne bi li plasirali svoje igrače u Englesku jer je to obećana zemlja za transfere. A kako i ne bi bila kad 17. klub na ovoj listi, WBA se nalazi na ukupno 29. mjestu u Europi po prihodima od 126,6 milijuna eura. Koliko je ovo neravnopravna “igra” jasno je i iz ukupnog broja klubova iz pojedinih država u prvih 30: Engleska 17, Italija 5, Španjolska 3, Njemačka 3, Francuska 1, Turska 1. Lako je primijetiti da nema portugalskih, ruskih, ukrajinskih, belgijskih, nizozemskih klubova koje smatramo da dolaze s bogatih tržišta. Turski je jedan, Galatasaray, koji će sada biti kažnjen izbacivanjem iz Europe jer je u toj trci za profitom katastrofalno radio došavši u minus od 164 milijuna eura.
Gdje nogomet ide? Pretvara se u ekskluzivnu englesku ligu uz poneku iznimku? Loš sportski rad u engleskim klubovima samo je trenutna prepreka da nema kompletne dominacije, ali toliko novca pristiže idućih godina da će se i te nesposobnost prevladati.
Rummenigge nije prvi, svako malo netko izvadi iz naftalina Europsku Super Ligu
Demokratsko uređenje Svijeta napravljeno da postoje socijalni partneri koji bi trebali odlučivati i dijeliti ovaj ogroman kolač kojeg zajednički stvaraju. Jednim dijelom on je vlasništvo nekog kluba, dijelom igrača, dijelom liga, dijelom saveza i svako se još preko svojih udruženja bori za komadić zajedničkog kolača. Tako je još 1998. godine (zanimljivo kad i Deloitte!) marketinška tvrtka iz Milana, Media Partners, okupila najjače klubove Europe s idejom da osnuju Super ligu. UEFA je to ugušila prijetnjom sankcija klubovima i igračima, ali su ujedno shvatili da se nogomet mijenja u tom pravcu te da moraju proširiti Ligu prvaka. I već u sezoni 1999/2000. Liga prvaka je proširena, a ukinut Kup kupova. Veliki klubovi su shvatili da imaju veliki utjecaj i 2000. godine formiraju skupinu G-14 (Real Madrid, Barcelona, Liverpool, ManU, Internazionale, Juventus, Milan, Marseille, PSG, Bayern, BorD, Ajax, PSV, Porto) koja se 2002. godine širi za još 4 kluba (Arsenal, Bayer L., Lyon, Valencia).
UEFA 2003/2004. Ligu prvaka smanjuje za jednu fazu grupnog natjecanja pa u proljeće umjesto formiranja skupina 16 klubova, igra se kup sistem na ispadanje. Nije se to svidjelo klubovima pa su i tada protestirali i dobili veći financijski kolač. Kasnije su se izborili i za kompenzaciju klubovima zbog sudjelovanja igrača na UEFA i FIFA državnim natjecanjima. U dogovoru s UEFA-om 2008. godine formira se novo udruženje ECA koje UEFA priznaje kao ravnopravnijeg partnera jer se ne sastoji samo od “elitista” već u radu sudjeluju klubovi iz svih država. U natjecanju Lige prvaka to dovodi do nove reorganizacije 2009/2010. jer pojavom sve više “elitnih” klubova manje države u grupnoj fazi ne bi imali svoje predstavnike. Usput, povećava se dio kolača klubovima potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju za 2012.-2018. godine.
Uskoro dolazimo opet do perioda “nerazumijevanja”, a radi se o novom ciklusu natjecanja 2018.-2021. u kojem se potpisuju sponzorski i TV ugovori, ali i određuje sistem natjecanja. Primjedbe na sadašnji sustav natjecanja imaju gotovo svi klubovi (ECA se dijeli u 4 podskupine (subdivision), 1-6 mjesto na UEFA listi, 7-15, 16-28, 26-53). Svi bi naravno htjeli biti još bogatiji, ali bi htjeli i izmijeniti sistem natjecanja pa tako kroz radne grupe predlažu nove sisteme natjecanja. Za sada postoji ideja da se i kvalifikacije Europa lige igraju putem grupne faze natjecanja ili da se unutar polu-dirigiranog ždrijeba osigura lakši prolaz klubovima iz slabije plasiranih država.
Rummenigge, predsjednik ECA-e, najnovijom izjavom kako je Europska super liga uvijek otvorena opcija, i to unutar ili van UEFA-e, bori se za veći financijski kolač klubovima. Ideja same Super lige je da je igraju klubovi iz samo 5 država (Engleska, Francuska, Španjolska, Njemačka i Italija) te da broji 20 klubova. Zbog Europske komisije otvorili bi mogućnost da se taj ekskluzivni klub 20 klubova može mijenjati, možda ispadanjem 1 ili 2 kluba. Druga opcija je reorganizacija sadašnje Lige prvaka. Možda kroz povratak dvije faze grupnog natjecanja Lige prvaka (više utakmica i veća zarada), ali i ukidanje povlastica manjim klubovima za plasman u skupine Lige prvaka koju bi vjerojatno izveli kroz kompenzaciju novcem u drugačijoj vrsti natjecanja. Bogati ne žele siromašne u eliti. Želja bogatih klubova je i ekspanzija u Aziju i SAD. Vrhunski europski klubovi već imaju podružnice širom Svijeta, gomilu navijača koji su i veliko tržište. Odigravanje nekoliko službenih utakmica u tim dijelovima Svijeta, po uzoru na NBA-e i NFL, zasigurno bi ojačalo pozicije tim klubovima i donijelo putem sponzora ogromnu zaradu. Naravno da Rummenigge to govori velikim dijelom i iz svoje pozicije jer je engleskim TV ugovorom narušen koliko-toliki balans koji je vladao među najvećim državama.
Pregovori su uvijek takvi, tražiš što je više moguće kako bi se našli negdje na sredini. Promjena će sigurno biti, ali se pretpostavlja ne toliko drastičnih kao odvajanje klubova u zasebnu ligu. Ipak, ne treba sumnjati da će vrhunski menadžeri koji sad vode klubove s ogromnim sponzorskim zaleđem iscijediti sve što mogu iz UEFA-e.
Renato Čupić
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
