U predgrađu Gijona, najvećeg grada španjolske autonomne kneževine Asturije, svaki vikend s lokalnog nogometnog igrališta dopiru zvuci engleskih punk bendova osamdesetih, poput Cock Sparrera ili Buzzcocksa. Vjerojatno vam prvo na pamet pada Sporting, gdje je Mate Bilić ostavio petogodišnji trag, ali bili biste u krivu. Riječ je o UC Ceares, lokalnom klubu čiji je najveći uspjeh u gotovo sedamdesetogodišnjoj povijesti deveto mjesto u Terceri, što je četvrti razred španjolskog nogometa.
Ali za tisuću i petsto navijača koji svaki vikend popune kapacitet malenog Estadio La Cruz, rezultat je relativna stvar. Do prije pet sezona, Ceares je bio amaterski klub mdash; doduše duge, no relativno siromašne povijesti mdash; kojeg je nominalno na životu održavao vlasnik lokalnog lanca restorana. Dolaskom krize, vlasnici više nisu mogli odvajati za klub kojeg je u prosjeku pratilo tek pedesetak fanatičnih susjeda punih senzibiliteta za njihov kvartovski ponos i stvari su se preko noći našle pred zidom. Ususret sezoni 2011.mdash;2012., lokalne vlasti su predstavile dvije opcije za Ceares: spajanje s nekolicinom lokalnih amaterskih klubova i nastavak životarenja ili potpuno gašenje kluba. Za tih pedeset ljudi ništa od navedenog nije predstavljalo dovoljno dobro rješenje, te su se okupili i odlučili izaći s prijedlogom da navijači preuzmu klub po socios modelu mdash; jedan član, jedan glas. Uz pomoć lokalne ljevičarske autonomističke stranke “Bloque por Asturias” i njezinog predsjednika, Roberta Colunge (inače bivšeg igrača Cearesa), dogovoren je model po kojem su lokalne vlasti prihvatile novu, navijačku upravu kluba.
Ceares je te sezone nominalno izborio ulazak u Terceru, a prva je velika prepreka pred malobrojni navijački puk i novu upravu bila dovođenje u red financija i infrastrukture kako bi ishodili i formalnu dozvolu Saveza za sudjelovanje u profesionalnoj ligi. Pošto je Ceares kao kvart, ali i Gijon kao grad područje s izrazitom radničkom pozadinom, nije dugo trebalo da se mdash; uz intenzivnu promidžbu mdash; privuče interes lokalne zajednice. Estadio La Cruz su, baš kao i njihovi kolege iz Union Berlina, obnovili sami. Financijska sredstva se, osim putem članarina i ulaznica, prikupljaju i organizacijom roštilja te koncerata lokalnih alternativnih bendova, kao i održavanjem književnih večeri (!) u prostorijama puba koji je u sklopu samog stadiona. Sve je to rezultiralo popriličnim rastom članstva; od početnih pedeset članova su došli na više od 500 aktivnih članova, s uzlaznim trendom. Sedam mjeseci nakon preuzimanja, navijačka uprava je pozvala skeptike iz lokalne uprave na derbi lige protiv Caudala; vidjevši atmosferu na rasprodanom stadiončiću, šokirani su političari šutke prihvatili svoju procjenu kao potpuno pogrešnu.
Iznad jedine natkrivene tribine stoji veliki natpis “Esto ye La Cruz” (“Ovo je La Cruz”). Sličnost s Anfieldom nije slučajna; iako supkulturno ljudi okupljeni oko kluba gaje neskrivene kulturološke simpatije prema bliskom engleskom radničkom pokretu; od glazbe do ikonografije, sami naglašavaju kako su česte usporedbe s FC United of Manchester pogrešne. Naime, UC Ceares egzistira po horizontalnom vidu demokratskog odlučivanja, u kojem je svaki član jednako vrijedan po pitanju prava glasa. Svakih dva mjeseca imaju skupštinu na kojoj odlučuju doslovce o svemu: od boje i dizajna dresova, do preraspodjele poslova unutar samog kluba. “Ovo je klub u kojem su i predsjednik i čistač navijači te njihov glas jednako vrijedi” kaže Miguel Angel Lozano, tajnik kluba, dok daje izjavu odjeven u navijačku majicu sa popularnim ‘against modern football‘ natpisom na prsima. “Ovdje svi pijemo iz iste čaše.“
Danas je UC Ceares klub koji se bori za vrh II. Grupe Tercere. Ako ih rezultat pomazi u playoffu, možda krene i rezultatski uzlet. A onda možda i njihov trenutni slogan “Primeros en Corazon, Ultimos en Dinero” (“Prvi u strasti, posljednji po novcu”) doživi određene preinake. Makar je jasno kako će za Ceares identitet uvijek biti važniji od novca; baš kako i priliči pravim pankerima radničke klase.
Juraj Vrdoljak
