Zvijezda: Bio je ovo turnir koji je donio konačno priznanje portugalskom velemajstoru s Madeire. Ronaldo je s reprezentacijom došao na krov Europe kada to nitko nije očekivao. Upravo onako kako su na domaćem terenu sada već daleke 2004. godine izgubili od Grčke, sada su uzeli naslov od Francuza, a momak s otoka na Atlantiku je obilježio turnir. Plakao je jučer kada je zbog ozljede morao napustiti teren, a skakao i bodrio suigrače u nastavku pokazavši i drugu stranu nekad egoističnog lica. Turnir prepun selfija i medijskih akrobacija započeo je u stilu razmažene zvijezde napadom na Islanđane zbog njihovog stila igre, nastavio promašenim kaznenim udarcem protiv Austrije i više-manje nevidljivim nastupom protiv Hrvatske. Na kraju je dočekao slavlje, podigao je pehar, a ne sumnjamo da će na kraju godine i najveća individualna nagrada u svijetu nogometa doći na adresu CR7.
Navijači: Dvije su navijačke priče ravnopravno okupirale naslovnice svjetskih medija. Ne, nisu to bili “teroristički napadi” bakljama za koje dio domaćih medija uporno pogrešno okrivljuje sve probleme domaćeg sporta. Sa sjevera irskog otoka došla je raspjevana ekipa u zelenim dresovima i njihovim Will Grig’s on fire hitom oduševila je Europu. Još udaljeniji, još i bolji su bili momci i cure u plavom. S otoka leda i vatre došli su tiho i ušli u legendu. Jedinstvo navijača i ekipe, dobar plasman njihove ekipe i huk kojeg su uveli u modu. Možemo li za maleni, a veliki Island reći išta osim: Bravo!
Treneri: U zasluženu je mirovinu otišao veliki gospodin Del Bosque, a Španjolska je definitivno potvrdila silazak s najveće scene. Low je ispao od Francuza nakon što je uveo 3-5-2 sustav upravo protiv Talijana. Ipak najveći je pljesak zaslužio Fernando Manuel Fernandes da Costa Santos, portugalski izbornik, koji je iskombinirao momčad za najveći uspjeh portugalskog nogometa ikad. Inženjer elektrotehnike uspio je, od realno ne najbolje momčadi, stvoriti ekipu koja će doći do kraja. Zasluženo ili ne, tko to uopće smije reći? Treba svakako spomenuti i čovjeka sa juga Italije, Antonija Contea, koji je znalački vodio svoje igrače kroz turnir. Trener, koji je najbolji igrač svoje ekipe, motivator i taktičar, odlazi na otok, u Chelsea. Nama ostaje razmišljanje koliko je uopće trener važan u modernom nogometu? Mislite li još uvijek da se igrači mogu sami voditi?
Najbolji momenti: Nećemo birati najbolji gol jer ljepota je u očima promatrača, ali sa Eura ćemo pamtiti fantastičnu minijaturu Hal Robson-Kanua protiv Belgije i uspjeh Walesa, sjetit ćemo se Griezmannovih pogodaka i islandskog ubacivanja lopte iz auta te njihovog prolaska. Fantastičan gol je zabio i Portugal u finalu, Eder je u produžecima probušio Llorisa. Ipak na turniru kojeg je obilježila oprezna igra, produžeci i jedanaesterci ne možemo ne spomenuti susret Italije i Njemačke i promašaj Zaze. Čovjek koji je ušao pola minute prije isteka produžetka, samo da bi izveo kazneni udarac, plesao je i plesao, a onda loptu poslao visoko preko gola.
Razočaranja: Možda treba početi s Rusijom, koja u osvit domaćinstva sljedećeg SP-a izgleda užasno, negledljivo i raštimano, daleko od stare slave nestalog SSSR-a čiju tradiciju baštini. Što bi onda trebalo reći za Engleze, čija su ispadanja i razočaranja pridonijela uvijek britkoj satiri na Otoku. Ili je to možda Hrvatska, u grupi fantastična, igrački nikad jača ekipa pala je u prvom sudaru knock-out faze. Inženjer je posramio servisera. Podbacila je i Turska, čiji će Ozan Tufan morati u budućnosti opreznije birati frizure.
Nije ovo bio najbolji Euro ikad, naprotiv. Nogomet kojeg smo gledali bio je reaktivan i na momente uistinu dosadan, bez rizika i nadigravanja. No ponudio nam je i neke drugačije priče. Ako ništa dašak svježine sa dalekog Atlantika…
Edo Zdravković
