Kao i ona protiv Osijeka u završnici prošle sezone, tako je i ova utakmica protiv Evertona nešto označila, zapravo se na pravi, priželjkivani način baš nadovezala na nju. Tada sam pisao kako je ta utakmica s Osijekom oblikovala hajdučku Nadu za put stazama uspjeha. Na neki način bila je zalog novog Hajdukova rođenja.
Ova utakmica s Evertonom također znači i nosi sa sobom mnogo više od samo toga – dvoboja s jednom od boljih engleskih ekipa za nastavak natjecanja u Europi. Jasno da bi bilo mnogo ljepše da smo pobijedili i danas analizirali protivnike u grupi Europske lige, no usprkos tome, mnogo smo dobili ovim poljudskim remijem iako je on u sportskoj, čisto rezultatskoj suštini – poraz, od čega ne treba bježati.
Svaki put, pa tako i ovaj naš, ima svoje zakonitosti, svoja obilježja i okolnosti i nijedan, ali baš nijedan u životu nije bez poraza i neuspjeha. Šampioni tako nisu oni koji ne padnu, nego oni koji se ustanu još spremniji i jači nego su bili prije pada.
Zasigurno najveća pobjeda Hajduka u ovom dvoboju s Evertonom je ta što su svi, od kapetana Nižića do onog uplakanog dječaka s poljudskih tribina čija slika obliazi internet ovih dana – zdušno, iskreno i baš uvjereno vjerovali u prolaz. I dok je to za onaj navijački dio Hajduka i razumljivo, navijači moraju biti nerealni inače nisu navijači, izuzetan je dobitak saznanje da su i sami igrači vjerovali, da su uistinu igrali za prolaz, a ne tek da se ne osramote. I to ne tako da ih je u jedan nerealni, neutemeljeni balon optimizma napuhao nekakav veliki tek motivator s klupe, jer Carrillo to nije. Carrillo je upravo ono što nam je trebalo, pravi dar za Hajduk, i to ne zato što je on sjajan trener ili nije – to će stručniji procjenjivat, nego zato što je u Hajduk unio autoritet znanja i kriterije sustavnosti, naspram poznavanju mentaliteta i „svom znanju u malom prstu“ onih kojima koncentracija teško da će dopustiti da do kraja pročitaju i ovaj tekst, kamoli da o nekakvoj edukaciji govorimo. Takav trener svoje igrače u nešto može uvjeriti samo i isključivo metodama na kojima počiva njegov rad – znanje, sustavnost i marljivost, naspram u ovim krajevima potpuno krivo i promašeno opjevanoj improvizaciji i mentalitetu. Što znači da su igrači Hajduka znali koliko mogu i koliko vrijede. Prirodno, zaključak je logičan – ako mogu protiv Evertona koji je morao izvući najbolje što ima da bi pobijedio, onda zasigurno mogu i protiv svakoga u HNL-u.
Ovaj Hajduk ne izgara u prazno, on je smislen, ovaj Hajduk ne ide na ho-ruk pa pukne nakon pola sata, on gura i u sučevoj nadoknadi. Moć je utemeljena na znanju i sustavu, a ne na riječima. Takva moć, sasvim očekivano, generira i hrabrost. Zato se i dogodilo da su u ovako velikoj utakmici, pred golemim auditorijem, pri rezultatu koji se mogao otvoriti do kraja, čak trojica igrača željela pucati jedanaesterac. Usporedite to s onim lani kad protiv Maccabija pucati nije htio gotovo nitko. Većina komentara ide u pravcu da ste u ovoj utakmici dali svoj maksimum, no niste, nije li tako? I to znate i vi i mi. Vi možete još bolje.
Maknemo li se malo s terena prema uredima, također bilježimo niz pomaka – ekipa je ojačana, sportski direktor i trener rade jako dobro, postavljen je novi travnjak, uvjeti za rad su poboljšani, u akademiji se udaraju temelji za (skoru!) budućnost. Javnost još i ne zna u kolikoj se mjeri promijenila percepcija Hajduka kao poželjnog kluba ne samo među igračima, nego i među stručnjacima. Znaju rivali.
Sve ovo skupa, a posebno garnirano nastupom protiv Evertona, rascvjetalo je potpuno ono sjeme Nade koje smo dobili spomenutom utakmicom s Osijekom. Momci, nogometaši i treneri Hajduka, prvi put nakon niza godina užgali ste cili grad. I ne samo ovaj naš grad, nego srca svih koji žive Hajduk ma gdje bili. Ovo je prvi put poslije dosta godina da nakon ispadanja iz Europe pred sami početak natjecanja po skupinama, sezona za Hajduk ne završava, nego tek – počinje. Ljudi jedva čekaju nastavak. Čitav puk hajdučki vjeruje da možete. Da možete i do titule.
A vi igrači sada, nakon Evertona, znate da možete. I dalje će biti mnoštvo onih koji će zaključivati Hajdukovu sezonu sada, krajem kolovoza. I dalje će biti onih koji će vas uvjeravati da ste nikakvi, da su drugi bolji, da vi to ne možete. Ne slušajte ih, ili su zli ili su površni pa sude prema prošlim vremenima. Kako bilo, nebitni su, baš, uostalom, kao i vaši rivali na terenu. Nitko vam nema pravo reći da ne možete. Možete. A hoćete li, samo o vama ovisi. Čak više ne ni o Mordoru hrvatskog nogometa. I on će ubrzo pasti.
Vi „samo“ morate odabrati da budete šampioni. A to znači da morate odabrati živjeti Hajduk i nogomet predstojećih devet mjeseci, na kriterijima znanja i sustava s jedne, te beskompromisnog, hajdučkog pristupa s druge strane. Jedno bez drugog neće ići. To znači da vam se ne smiju više događati Zaprešići i onakva prešetavanja, da ne upotrijebim neku goru riječ, jer to nije dostojno šampiona.
Mi znamo da vi radite. Iako nemamo uvid u vaše treninge, mi znamo da radite i to puno, jer inače ne biste ovako napredovali, jer inače ovakva utakmica s Evertonom ne bi bila moguća. Uloženim naporom i radom čovjek stječe samopoštovanje. Hoćete li sebi dopustiti da nešto što tako teško i mukotrpno stječete, rasipate onako nonšalantno kao u Zaprešiću? Tu se ni ne radi o navijačima i što će vam oni reći, nego o vama samima, prije svega i svih. O vašem odrazu u ogledalu. A znamo da vam nije svejedno.
Taj vaš odraz vam uistinu može još i više postati na ponos. Jer koliko god neki bježali od toga, vi u ovom i ovakvom Hajduku danas ne igrate samo nogomet. Vi ne igrate samo protiv rivala na terenu već i protiv nakaradnog sustava postavljenog tako da vas dezavuira. Igrate ne samo za golove i titule nego i za ideju da se može i bez mašinerije, ljubljenja prstena, sudaca, gazda. Zamislite koliku ćete tek nadu i vjeru u nešto bolje i drugačije u ljudima probuditi kada osvojite titulu. To će biti čudesno. A jedino oružje srce i znanje, a ne mašinerija. Jedini kriterij – sustav, a ne improvizacija i stihija.
Na vodstvu kluba je da vas isprati kako zna i umije, da nikako ne dozvoli osipanje ekipe, svakako ne stožernih igrača poput kapetana Nižića, a posebice Nikole Vlašića, od kojeg se ne sjećam da sam vidio dominantnijeg veznog igrača u Hajduku. To je igrač koji radi razliku, koji stvara nešto iz ničega i čast svima ostalima, ali je jedini igrač kojeg Hajduk ne može nadomjestiti, jer takvi kad igraju u velikim ligama na tržištu koštaju desetke milijuna eura. Bez njega bi Hajduk bi osjetno slabiji, a ona sila navijačke vjere i optimizma znatno ispuhana. I klub i obitelj Vlašić stoga moraju naći način za dalju suradnju kako bismo zajedno nastavili ovaj naš put. Prema tituli.
Rekao je Ante Erceg kako ga ne smetaju kritike nakon poraza ili lošijih igara, jer mu to samo govori da igra u velikom klubu. Samo o vama, momci, ovisi kako će vas ostatak hajdučke familje gledati i pamtiti, samo o vašem pristupu. Dok god ćete svaki put pokazat srce i smislenost, nama ćete biti najbolji. A ako osvojite titulu – bit ćete vječni.
Ivan Rilov
