Zoran Milanović odlučio se spomenuti nogomet isti dan kad je Tomislav Karamarko obećao pomoći Hajduku. Premijer je pak obećao da će nogomet izbaviti iz kandži jednog čovjeka. Cinici bi kazali da su zapravo obećali isto. No, premijer se nogometom mogao i trebao baviti mnogo prije. Četiri je godine imao vremena za to, a nije pokazao nikakav entuzijazam. Dapače, nije stao u obranu svog ministra Željka Jovanovića kad je ušao u frontalan okršaj sa Zdravkom Mamićem. Na kraju ga je bez problema pustio iz Vlade, a na njegovo mjesto postavio Vedrana Mornara. O kojem ćemo kasnije.
Izjednačiti ponašanje vladajućih i HDZ-a u nogometnoj priči ne bi bilo fer. Dio vladajućih potrudio se bar nešto promijeniti te bi bez njih izmjene Zakona o sportu teško prošle. Najveći dio je pak nezainteresiran za sport i nogomet, dok postoji i treća vrsta, malobrojna ali snažna, koja podržava trenutačno stanje u nogometu.
Zoran Milanović spada u ovu srednju skupinu, jer je uglavnom nezainteresiran za problematiku nogometa. Što doduše govori i o njegovoj sposobnosti, obzirom da nogometni klubovi često služe kao svojevrsni bankomati na lokalnim razinama njegovim glavnim političkim oponentima. Inače, premijer je formalno simpatizer Hajduka, ali nikako se ne može kazati da shvaća priču tog kluba.
Kad je postalo jasno da će nogomet postati dio kampanje, Milanović se odlučio na sigurnu strategiju – napadanje Zdravka Mamića. Koji je hodajuća paradigma trenutnog sportskog gnjileža u Hrvatskoj, a u isto vrijeme jako blizak HDZ-u. Win-win situacija, vjerojatno su pomislili premijerovi savjetnici. I možda se malo zaletjeli, jer kad je Mamić u pitanju, Milanović mora biti pažljiv.
On sam je za ministra postavio Vedrana Mornara, koji se u većini svojih zadataka pokazao lošnjikavim. No, sportskim zanesenjacima svakako će ostati u sjećanju kao glavni oponent izmjena Zakona o sportu među vladajućim. Bizarno je izgledalo kad bi član izvršne vlasti pokušavao blokirati ono što se kroz Sabor pokušava proturiti. Činjenica da je uvijek bio rado viđen gost u maksimirskoj loži sama po sebi je nametala zaključke u ovom slučaju.
>>Koga obmanjuju Roko Andričević i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta? Sebe ili javnost?
Drugi veliki Milanovićev uteg je njegov bliski prijatelj i pouzdanik, koji je premijeru možda i prišapnuo da bi Mornar bio dobro ministarsko rješenje. Siniša Petrović profesor je prava, premijerov “specijalac” za problematične nadzorne odbore te čovjek koji je pripadnik pravne buljumente Zdravka Mamića, skupa s Marijanom Hanžekovićem i nekolicinom drugih odvjetnika. Baš je Petrović poslužio kao pravni tumač koji je Mamiću omogućio potpuni nadzor nad HNS-om na onoj kultnoj skupštini na kojoj ga je Igor Štimac pokušao srušiti.
Ovakve osobe i četiri godine nerada uteg su na Milanovićevim plećima kad krene pričati o nogometu u jeku izborne kampanje. Kao i podatak da ljudi iz vladajuće koalicije koji su pomogli gurati Zakon o sportu zapravo nisu dobro prošli na izbornim listama. Kockanje HNS-a sa Srđanom Gjurkovićem donekle se može razumjeti, koliko god to ljudski zapravo bilo pokvareno. Stranka se nada da bi mogao proći s preferencijalnim glasovima te ga je stoga bacila na 13. mjesto na listi. No, Marija Lugarić nije uopće na listama, a Saša Đurić je sedmi u sedmoj jedinici, tako da će teško opet u Sabor. Samo je Peđa Grbin od onih koji su gurali Zakon o sportu relativno dobro prošao.
>>Saborska zastupnica Lugarić: U sportu postoje veliki problemi
Sve ovo pokazuje kako Milanović do sada ne može dobiti prolaznu ocjenu za priču oko nogometa. Mnogo više treba napraviti da bi pokazao da zbilja želi podrezati kandže prijateljeva prijatelja. Malo preciznijih navoda što će se napraviti da se promijeni stanje bilo bi od koristi. Inače će ovo ostati samo izjava, kao i ona izlizana o isušivanju močvare. Treba kazati kako se i tvorac te izjave utišao nakon što je prozivan za krvave srpske očnjake, i nakon što je čelnik kluba iz njegovog grada zasjeo na treću najvišu stolicu u nogometnom savezu.
Vodeća koalicija napravila je premalo do sada da bi bila ekskulpirana od odgovornosti za stanje u nogometu. Uostalom, Zdravko Mamić je izrastao u karcinom nogometa i uz pomoć trenutno vladajućih, koji su mu davali desetke milijuna kuna dok su upravljali Zagrebom. Uz to je Mamić pouzdane saveznike imao i u “narodnjacima” Stipi Mesiću i Srećku Ferenčaku. I iako se mora kazati da u vladajućim strankama ima ljudi koji su se trudili popraviti kaljužu od nogometa, njihov skupni učinak nije takav da se Milanoviću može dati bianco povjerenje da bi izjavu o sređivanju stanja zbilja i proveo. Tim prije što je izrečena u predizborno vrijeme, iako je imao četiri godine i da govori i da radi oko problema nogometa.
Damjan Raos Carić
>>Politika u butigi (I): Kako je Tomislav odlučio amortizirati nogomet
NASTAVAK SUTRA: Politika u butigi (III) – Konačno rješenje
