U tjednu u kojem smo neobično optimistični očekivali susret sa Viktorijom u Plzenu, mnoge je zainteresirala vijest o mogućem novom ulaganju u stadion Maksimir. Brojni posjetitelji zapadne tribine na utakmicama HNL-a napokon neće kisnuti, a navodno se neće nahladiti ni Bad Blue Boysi na sjeveru.
Za razliku od mnogih pretencioznih najava proteklih desetljeća, sada su se odlučili obećati ili barem najaviti nešto skromnije zahvate na stadionu, a loša vijest za sve one koji plaćaju prirez jest da bi takvu glupost ponovno trebali financirati baš oni, iako nismo stekli dojam da bi to nešto posebno smetalo građane Grada Zagreba. Oni su, a ne netko drugi, nebrojeno puta izabrali Milana Bandića (što nesposrednim izborom, što apstiniranjem od lokalnih izbora) za svoga gradonačelnika i to kao povremenog miljenika i lijeve i desne vlasti.
Ne samo to, mnogi naši sugrađani i dalje „žicaju“ kakav državni stadion, teza koja je metastazirala u javnosti nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. To je projekt koji bi u konačnici oni sami financirali, jer kao što znamo, nigdje na svijetu ne postoje i ne dijele se besplatni stadioni. Samo bi ovi, građeni javnim novcem, vjerojatno osjetno više koštali.
Kad smo već kod cijene, spominje se novih 300-tinjak milijuna kuna, a navodi se otprilike 140 milijuna kuna za natkrivanje dvije tribine, te još 140 milijuna kuna za uređenje prostorija unutar sjeverne tribine gdje ionako malo tko zalazi. Ako uzmemo u obzir ranije ulupane novce u gradnju stadiona, u različitim fazama je potrošeno (prema gruboj računici s kojom se barata u medijima) između 500 i 700 milijuna kuna, a sa novim investiranjem bi se taj iznos popeo na gotovo milijardu kuna. U svakom slučaju je impresivno imati stadion od milijardu kuna, jedino je pitanje kako ćete to percipirati. Svako normalan bi si trebao postaviti pitanje „di su pare“ i „tko je oslobođen krivnje“, odnosno gdje je sav taj novac potrošen ili nestao, jer stadion Maksimir ne izgleda baš kao predstavnik tolikog iznosa uloženih sredstava.
Čisto hipotetski, svaki građanin trebao bi se zamisliti kako bi tek dvije natkrivene tribine izgledale na ionako potpuno asimetričnom stadionu. Sjeverna tribina je ravna i na dva kata, a preko puta nje je južna tribina, koja je ovalna i sa samo jednim katom. Bočne tribine su istočna ravna s jednim katom i zapadna sa dvije etaže, iako se gornji kat vrlo rijetko koristi zbog upitne – ili sigurnosti ili stanja u kojem se nalazi. Tome još pridodajte atletsku staza koja dodatno udaljava ionako previsoke i predaleke tribine, te krov koji bi natkrio sjevernu i zapadnu tribinu i na još jednoj razini diferencirao tribine.
No kada uzmemo u obzir da grad Zagreb usprkos enormno velikom proračunu nema previše novaca na raspolaganju i kada budemo svjesni da niti koalicijski partneri (HDZ i čisti zagrebački polovaneci) ni oporba nisu oduševljeni ovako besmislenim projektom, vrlo je izgledno da neće biti novoga bacanja novaca u rupu bez dna. Treba se zapitati i koliko smisla ima investirati u stadion za kojeg će svako pri zdravoj pameti konstatirati da ga treba graditi ponovno, bez megalomanskih i kleptomanskih inicijativa.
S druge strane, s obzirom na relevantne stakeholdere poput lokalne i državne politike, navijača, članova, građanstva i tijela kluba, nije za očekivati da će se neka kvalitetna i pro-kapitalistička (financijski održivi stadion) ideja pojaviti u bližoj budućnosti.
