Ako je prva istraga i prvo suđenje na Županijskom sudu u Osijeku bilo šokantno, prepuno nevjerojatnih detalja poput inscenirane svađe optuženika i odvjetnika mu, suca koji tolerira galamu u sudnici, napada amnezije svjedoka inače impresivne memorije, promjene iskaza koji je bio uredno potpisan dvije godine zaredom, priznanja građanskih ugovora i nijekanja antidatiranih aneksa, druga istraga i drugo suđenje bit će novo otkrivanje nogometne močvare. Da, hrvatski nogomet nisu samo repka i europska pretkola nego i mulj domaćeg nogometa koji ih dočeka kao mamurluk nakon slavlja.
Prolazi gotovo 20 godina strahovlade tzv. mafije u nogometu, a teza kako se time treba baviti pravna država, dok navijači trebaju podržati svoju ekipu na terenu nikad nije zvučala jadnije. Dečki na terenu, oni u plavim dresovima, dobrovoljno ili ucjenama sudjelovali su u uništavanju hrvatskog nogometa, i ako netko nije zaslužio ama baš nikakvu podršku navijača, onda su to oni. Ni jedan nije istupio i priznao kako stvari stoje, sve dok druge države u kojima postoji vladavina prava nisu intervenirale. Kada su shvatili da je vrag odnio šalu, mnogi jezici su se razvezali pa tako i onaj Luke Modrića, ali nakon što je shvatio da će svome gazdi priuštiti mnoge godine u zatvoru, odlučio se za potez očajnika.
>> Plave kronike: Nekad deset, danas nula
Kako je sve počelo? Tako što je Božidar Šikić mnoge igrače proslijedio u MSA, odnosno Mamićevu agenciju, a količina igrača nastavila se gomilati sve dok Mamić nije postao izvršni dopredsjednik, možda je i to jedan od razloga tako dobrog tretmana Božidara Šikića u nogometnoj močvari. Međutim, nije Šikić bio jedini opskrbljivač, prema Drpićevom svjedočenju i Džemal Mustedanagić pozivao je igrače iz mlade reprezentacije da potpišu ugovor sa Zdravkom Mamićem. Kao što je svima poznato, po odlasku u Dinamo, agencija, a potom i igrači, prepušteni su Mariju Mamiću i Nikkyu Vuksanu što i dalje nije promijenilo ništa po pitanju sukoba interesa, osim što je u njega upetljao sina i posinka. Nakon što su ostvarili kontrolu nad mnoštvom igrača i angažirali ih u Dinamu, uslijedili su, prema svjedočenju mnogih, neobični dogovori po parkiralištima, parkovima, aerodromima. Možete samo zamisliti klišej iz „krimića“ kako se sastaju po parku i pričaju okrenuti leđima kao da se ne poznaju, uz mešetarenje gotovinom i prijetnjama.
Rečeno je kako su pod kontrolom imali mnoštvo igrača, ali ne sve. Logično bi bilo zapitati se što se dogodilo onim manje sretnim i poslušnim pojedincima? Prema priči tada puštenoj u medije Drpiću je transfer u Bešiktaš propao zbog, pardon my French, gole guzice. Istina baš i nije takva, prema svjedočenju, transfer je propao jer je nestašni Dino odbio uzeti Marija Mamića za zastupnika u transferu i ustupiti mu 30% zarade. Uslijedila je medijska hajka, kao i obično u službi zna se koga, istog onog koji godinu dana kasnije protjeruje Drpića iz kluba. Saznajte tko je prvi objavio priču protiv Drpića i dobili ste imenom i prezimenom novinarskog plaćenika. Umjesto Drpića transferiran je Schildenfeld, a obitelj Mamić dobila je svoj iznuđeni dio. Poznatiji slučaj bio je onaj Andreja Kramarića, nesuđenog „plavog devet“ s 450 golova u mlađim selekcijama. Nikako nije bilo jasno zašto baš svi imaju prednost, iako je Krama nekoliko puta bolji i talentiraniji od Fatosa Beqiraja, Duje Čopa ili Ante Rukavine, spominjalo se da nema „ugovor s Mamićem“, a što to konkretno znači nećemo saznati još godinama nakon njegova odlaska iz Dinama. Proslijeđen je Lokomotivi, poklonjen Rijeci. Nakon odlaska postaje najbolji strijelac i najbolji igrač lige, ruši europske velikane te odlazi u danas dobro poznati Leicester City. A zamislite da ga Mamićev sukob interesa nije otjerao iz Dinama!?
Ali to nije sve…
Ako ste mislili da ste sve pojedinosti iz Modrićevog transfera u Tottenham već saznali, varate se, druga istraga nosi uvjerljivo najbolji dokaz kakva sprdačina je hrvatsko pravosuđe. Naime, naše pravosudne službe (neka se same pronađu u nadležnosti) deset godina nisu shvatile da je Real Sport Managementu (ovlaštenik Mario Mamić) za posredovanje u transferu pripalo 2,1 milijun eura, što bi bilo donekle razumljivo da je u tom trenutku tvrtka postojala! Tvrtka je osnovana tek dva mjeseca nakon što je transfer i posredovanje u transferu obavljeno. Takvu nelogičnost bi trebala shvatiti i maloumna osoba, a kamoli ne neki obrazovani istražitelj.
Igor Žuraj
