Miroslav Rožić, manje poznat kao član Nadzornog odbora Dinama, te je još nepoznato čime doprinosi klubu, a znatno poznatiji kao političar koji sve teže može pobrojati “partije” u kojima je sudjelovao. Političku karijeru započeo je u HSLS-u još dok je ta stranka i predstavljala nešto u hrvatskoj politici, nastavio u HSP-u iz kojeg je istupio i nastavio karijeru kao nezavisni zastupnik, a zatim i u HSS-u. No niti tamo se nije skrasio, pred izbore koji slijede postao je glasnogovornik i nositelj izborne jedinice “Domovinske koalicije” na čelu s pravašima i potvrdio još jednom svoju političku labilnost. Prilikom predstavljanja koalicije nije propustio pohvaliti svoje radno mjesto u Dinamu čime je zadao bolni udarac sportu lišenom utjecaja politike kada se provlači preko usta u predizbornoj kampanji, te dao dodatan razlog ljudima da mu ne daju glas, ako uopće ima takvih koji razmišljaju dati glas Miroslavu Rožiću.
Kako je spomenuta ličnost završila u ovotjednoj kolumni? Pa objavom zaključaka sjednice Izvršnog odbora 29.08.2016. na službenim stranicama kluba koja bi nota bene, mogla biti i duže obrazložena od osnovnoškolskog diktata, u kojoj piše kako je pod vodstvom Zlatka Kranjčara Dinamo plasirao po četvrti put u Ligu prvaka. Iako nije riječ o kompliciranoj računici, da se pobrojati kako je Dinamu ovo šesti plasman u Ligu prvaka (od kada se tako službeno zove) a četvrti plasman od kada ovo čelništvo (ili u sličnom sastavu) vlada klubom. Je li riječ o poruci koja bi bila na tragu izjave kako je ovo “njihov Dinamo” što su davno prestali skrivati kada se sjetite odobravanja skupštinara i inih zaslužnika na “oslobađanje Dinama” od navijača koji su u tim trenutcima prosvjedovali ispod zapadne tribine, očigledno prije njih Dinamo nije postojao, što je prije svega frustrirajuće ponižavanje navijača; ili je samo riječ o pogrešci, procijenite sami. Problem jest u tome što mnogi ne vide dalje od Lige prvaka.
Zakašnjela pamet hrvatskih novinara
Tako možemo najbolje opisati izjavu Marijana Vlaka koju su mediji uredno prenijeli, koji tvrdi kako je Dinamo prije par mjeseci bio u financijski dosta teškoj situaciji. Međutim, u to vrijeme isti ti mediji izuzev nogometplusa, su prešutjeli financijske probleme, pa je sve redom neugodno iznenadilo kad je UEFA poslala kaznu zbog neurednih financija.
>>GNK Dinamo unatoč Ligi prvaka u gubitku od 49 milijuna kuna!
>>Plave kronike – Dinamo skriva svoje financije
Kao što smo nebrojeno puta rekli, Dinamo ovoga ljeta nije bio u poziciji da mogu neodgovorno rasipati novac kao zadnjih sezona pod vodstvom Zorana Mamića već se “stezao remen” na preskupim i nepotrebnim igračima, te se paralelno zarađivalo na onim najboljima poput Pjaca i Roga kako bi se pokrpale silne rupe i izbjegle neugodnosti idućega ljeta kad UEFA baci oko na financije. Iz toga razloga, Dinamo nakon što je zaradio preko 40 milijuna eura od transfera i Lige prvaka može si priuštiti tek anonimce poput Jonasa i Karimija koji je proslijeđen Lokomotivi, preuzeti igrače koji im ionako pripadaju iz Lokomotive poput Perića i Fiolića koju će istovremeno pojačati i vratarom i stoperskim parom RNK Splita, te dovesti ozlijeđenog Marka Leškovića iz Rijeke koja je zadnjih godina iznimno raspoložena za suradnju.
Povijest se ponavlja
Za nas mlade, a opet dovoljno stare da se sjećamo kako je to izgledalo ne tako davne 2007. godine, prodaja Pjace i Roga dođe nam kao deja-vu. Naizgled novo iskustvo, a itekako spada u kategoriju već viđenog. Viđeno na prodaji Eduarda i Ćorluke koji su te sada već nostalgične 2007. godine otišli za ukupno 25 milijuna eura u Premiership, što se tada činio kao sjajan novac za podizanje kluba na razinu više usprkos prodaji dvojice ponajboljih igrača. Uostalom, u momčadi je igrao još jedan fantastični veznjak za kojeg su svakoga dana stizale nove bogate ponude na neformalnu licitaciju, riječ je naravno o Luki Modriću, kao što je danas riječ o Anti Ćoriću.
Iako se tada činilo nemogućim, to je bio “labuđi pjev” Dinama isključivo kao nogometnog kluba. Kroz Dinamo su narednih godina prošli silni milijuni eura, da bi danas bio jednako uspješan ili neuspješan (ovisi iz čije perspektive) kao i tada. Jednako je dominantan u domaćem prvenstvu gdje su većina klubova gotovo u vazalsko-kmetskim odnosima poniženi i disciplinirani, dok u Europi klub jednako rogobori kroz pretkola nadajući se da će ispuniti svoj smisao ulaskom u grupnu fazu natjecanja. Igrači koji će nadoknaditi gubitak ponajboljih igrača naravno nikad nisu, niti će biti dovedeni te će se navijače “farbati” i ove godine kako je baš ova godina ta kada će se prezimiti u Europi i time dokazati napokon da ovaj klub ima sportski smisao, iako su u tom periodu u tome uspjeli mnogi europski klubovi beznačajne reputacije koji nisu imali “poguranac” stotine milijuna eura od transfera. Reći će “tko im je kriv što nisu sposobni ostvariti velike transfere poput nas”, no ako je za klub uspjeh masno zarađivati i imati tragične rezultate u Europi, bolje je izabrati biti “neuspješan” poput Maribora ili Aalborga i prezimiti u Europi (ako je to mjerilo uspjeha) jer ipak smisao postojanja nogometnih klubova je sportski rezultat a ne prelijevanje kapitala iz šupljeg u prazno.
Igor Žuraj
