Krunoslava Jurčića, koji je ovoga tjedna imao intervju za Sportske novosti. S obzirom na njegova razmišljanja, malo je nedostajalo da javno istakne kandidaturu za četvrti mandat kao vojnik kluba. Kao najveće kvalitete novog nositelja trenirke s natpisom „trener“ (Marija Cvitanovića) istaknuo je da se radi o pravom znalcu, perspektivi i osobi koja živi za nogomet 24 sata dnevno. Kada o treneru nemate puno za reći osim da voli nogomet ili da živi blizu stadiona recimo, obično se radi o stručnjaku bez referenci, izuzev ovih slatkorječivih fraza. Vjerojatno ne postoji trener na svijetu za kojeg se neće isticati da je znalac u trenerskom poslu, jer valjda je nekog vraga i naučio u karijeri, ako već nije u poznim godinama evidentno jest da bi trebao biti i perspektivan, a baš da živi nogomet 24 sata dnevno klasična je floskula. Osim stručnih referenci novog trenera Dinama, višestruko bivši strateg Plavih gotovo je suzu pustio nad tužnom sudbinom sebe i kolega u Hrvatskoj. Naime, hrvatski treneri ne mogu raditi u miru, jedino stranci dobivaju pravu priliku poput Peteva, Keka ili Carrilla, a domaće trenere se škartira kako stigne. Gledajući iz kuta navijača Dinama, moramo reći kako je jedina razlika između stranaca i domaćih trenera bila visina ugovora, ali često niti to nije bio problem, već odnosi sa Zdravkom Mamićem. U bližoj povijesti, Halilhodžić (koji je stranac koliko i Kek) je napustio je klub nakon sočnog spominjanja majke, a Petev je pri odlasku poručio da treba pitati istu osobu u čemu je bio problem. Dakle obojica stranaca bili su treneri dok je velikog gazdu bilo volja, kad se jednoga dana ustao na krivu nogu dobili su cipelu, pedalu. Isti su tretman imali i domaći treneri koje je taj gazda gazio, a oni su uporno bili njegov otirač. Tako da domaće trenere ne treba žaliti, većini se treba rugati, sami su zaslužili i poslužili biti predmet izrugivanja. Nekad su treneri bili gospoda, a mi ćemo se sjećati servisera Čačića, profesora Ivankovića i kontroliranog Jurčića.
Tko želi kupiti Pivarića, a tko je projekt kluba?
Ponude za Pivarića u domaćim medijima zvuče kao vježbe komparacije u nižim razredima osnovne škole. Dolazi ozbiljna ponuda iz Turske, dolazi ozbiljnija ponuda iz Turske, dolazi najozbiljnija ponuda iz Turske, i tako zborno pjevanje novinara traje već tjednima, a mjesecima se pak provlači teza kako bi kapetan i reprezentativac mogao otići u inozemstvo. Međutim kako je krenulo, ili će napokon netko kupiti ili barem posuditi najboljeg hrvatskog lijevog beka prema izboru Čačića Ante, ili će turski klubovi morati dati službeno priopćenje da stvarno ne žele Pivarića. Neugodna strana priče jest što Pivarić postaje kolateralna žrtva silovanja transfera, kao što je svojevremeno bio i Sammir, jer su godine nezaustavljivo prolazile, a nikako da netko ponudi niti pišljivi euro za njega. Što u klubu misle o kvalitetama Pivarića, govori dolazak Lecjaksa, a i Sosa je vrijedan ostanka. Važnost odlaska ili ostanka Sose nije omalovažavanje Pivarića, omalovažavanje jest ono što mu se medijski radi na mig nogometnog gazde, a Sosa uistinu jest veliki potencijal. Srećom ili nesrećom, u Dinamu naravno to ne razumiju, pa umjesto da se prostor i minutaža za njega otvaraju, oni dovode konkurenciju i guraju ga kao drugi ili čak treći izbor. Što mediji misle o tome? Kažu Borna Sosa je projekt kluba, pod uvjetom da ga se ne proda u Italiju! Možda je jednostavno greška u komunikaciji pa ne razumiju što sintagma ‘projekt kluba’ znači. To bi značilo da se stvaraju, odnosno prilagođavaju, uvjeti kako bi se igrač, bez obzira o kome se radi, bolje razvijao i preuzeo odgovornost kada dođe vrijeme. Ako za njega minutaže gotovo i nema, a s druge strane se razmišlja o njegovoj prodaji, on ne može biti projekt kluba. Projekt kluba ima svoje mjesto u momčadi, dobru minutažu, manju konkurenciju i nije na prodaju! Projektom kluba nazivan je i Ante Ćorić, no niti s njim nisu znali što treba raditi, pa je šetao između terena, klupe i tribine, da bi nakon nekoliko sezona dobio svoju prirodnu poziciju i priliku da preuzme odgovornost. Vidjeti ćemo koliko će i to trajati.Igor Žuraj
