Prve smo godine na Šalati gledali predstavljanje projekta Futsal Dinama, demokratski vođenog kluba koji će živjeti u simbiozi sa svojim članovima, ali i biti utočište navijačima u vremenu tvrde represije. Druge godine ugostili smo Nottingham, no unatoč kiši, a zapravo pljusku – utakmica se nekako završila uz glasno navijanje i neobičnom haklu u „vodi do koljena“. Naredne godine posjetio nas je grčki Doukas pred ponovno ispunjenim tribinama, da bi se u ovoj četvrtoj godini sjetili legendi Dinama i ujedno se oprostili od Antonija Franje.
Pred navijače istrčali su Dario Šimić, Ivica Olić, Silvio Marić (on doduše nije mogao nastupiti), Jerko Leko, Igor Cvitanović i mnogi drugi za koje se smatralo da ih više nikad nećemo vidjeti na nogometnim terenima. S obzirom na formu pojedinaca, izgleda da se niti oni nisu nadali takvim naporima. No, najveće ovacije dobila je također jedna od legendi kluba koja nije zaigrala, ali je smatrala pristojnim pozdraviti Bad Blue Boyse nakon gotovo 30 godina od zadnjeg emotivnog susreta. Njegovo ime je Kujtim Shala, on se uz pokoju suzu i pljesak obratio navijačima. Romantika. To bi trebala biti životna lekcija za današnje nogometaše Dinama.
Dežurni Pedro
Nakon što je Skenderbeu deložirao Dinamo iz europskih natjecanja na minimalno godinu dana, Turska je zadala težak udarac reprezentaciji Hrvatske na putu ka Svjetskom prvenstvu sljedeće godine u Rusiji. Porazi od evidentno slabijih protivnika naveli su intelektualno potkapacitiranu javnost da još jednom preispita sposobnost vodećih osoba ili osobe u hrvatskom nogometu.
>> Financije HNS-a: jede se kavijar, pije se džin
Bilo kako bilo, veliki bijes javnosti navukao je izbornik Čačić Ante. Pred utakmicu s Turskom neobično je bio samouvjeren za trenera koji je većinu karijere tavorio u prosječnosti. Govorio je gotovo na granici bahatosti iako za to nema niti malo razloga, jer je dan dva ranije na jedvite jade pobijedio tek nedavno sklepano Kosovo s 1:0 pogotkom iz prekida. Onda se u 75. minuti dogodila pljuska Cenka Tosuna i odvela Hrvatsku u neizvjesnu završnicu kvalifikacija.
Kao kod sličnih situacija u Dinamu, tako su i u ovom slučaju prsti upereni u trenera odnosno izbornika, no oni drže svoju poziciju. Ne zato što smatraju da je zaslužuju, nego su svjesni da im se više nikad u njihovoj nebitnoj karijeri neće pružiti takva prilika! Kakve su reference Marija Cvitanovića da vodi Dinamo? Kakve su reference Čačića Ante da taktički obrazuje i usmjerava najbolje pojedince Barcelone, Real Madrida, Intera, Juventusa, Monaca? Kakav je uopće njihov autoritet pred igračima koji dobro znaju kako stvari stoje i tko ih je instalirao na funkcije, uostalom zbog toga što dobro znaju kako stvari stoje i svjedoče tako kako svjedoče u Osijeku.
Cijena takve ponižavajuće uloge trenera ili izbornika jest da će vječno biti dežurni Pedro, dok će se pravi krivci vješto skriti iza njega. Umjesto da se priča kako su Mamić, Šuker, Barišić, Vrbanović i njihovo društvo pregazili hrvatski nogomet; pa njihovom krivnjom recimo na mjestu gdje je trebao biti „nacionalni stadion“ imamo ofarbanu hrpu ničega i svačega (nemamo krov, imamo crkvu i hotel), priča se o tome kako Čačić Ante pojma nema o taktici i da ne zna koristiti potencijal svjetske klase. Ma nemoj mi reć! Evo čim Čačića zamjene Jurčić, Ivanković ili Štimac krenuti će nam bolje.
>> Reprezentacija putevima Dinama: Sve smo ovo već vidjeli
Kvaliteta igrača i proračun kreću se proporcionalno
Konačno je nekima postalo jasno da Dinamo živi iznad svojih mogućnosti, po stoti put ponavljamo kako samo fond Lige prvaka i skupi transferi omogućavaju proračun od 300 ili 400 milijuna kuna. Kada toga nema, Dinamo će godišnje zaraditi nedovoljno, pa kako bi preživio mora rezati. Jednostavniji način smanjenja proračuna jest prodatvanje onoga što vrijedi, ako ih se ne može prodati onda ih treba barem skinuti s platne liste. Pred odlaskom su bili Soudani i Benković – za koje se očito nije mogla dobiti tražena cijena (Soudani će uskoro navršiti 30 godina, a Benković je više po bolnicama nego na terenu), ali na kraju je otišao Junior Fernandes koji se nametnuo kao najbolji pojedinac po povratku s posudbe.
Kao službeni razlog zašto je otišao navodi se da nije želio potpisati manje izdašan ugovor (imao je primanja od 900 tisuća eura), a ugovor mu ističe sljedeće godine, pa su ga prodali za 2 milijuna eura dok su još mogli. Priča drži vodu, ali kao i kod transfera Pivarića nikako ne pronalazimo osobu koja bi povjerovala da će uistinu tolika odšteta biti plaćena, a to potvrđuju i novinski natpisi. Treba biti svjestan da se Dinamo obojice želio riješiti, a to nije dosadašnja dominantna pozicija prilikom prodaje. Oni su prodani, prema neslužbenim podacima, za otprilike ukupno, dva milijuna eura. Sjećate li se ovoga?
>> Eduardo da Silva u Arsenalu za 24 milijuna eura
>> HALILOVIĆ NA METI EUROPSKIH VELIKANA Milan nudi čak 15 milijuna eura za ‘wunderkinda’ iz Dinama
Dolazili su do takvih iznosa zbrajanjem svih mogućih i nemogućih bonusa, klauzula, plaće igrača, prijateljskih utakmica… da bi na kraju, na ovim konkretnim slučajevima Eduardo otišao za upola manji iznos, a Halilović za deseterostruko manji iznos. Razlog više za promatranje narednih financijskih izvještaja i realno očekivanje da će klub i u idućem transfernom roku nastaviti s rezanjem troškova, ukoliko se ne dogodi kakav bolji transfer.
Igor Žuraj
