“Što se tiče publike, naravno da ću pokušati animirati navijače da se vrate i da budu brojniji, ali ne ovisi to samo o meni. To ovici o kvaliteti, dobroj igri i rezultatu, ali i infrastruktura koja nam nedostaje da bi gledatelji imali komfor i zadovoljstvo.”
Ovako je naime, Zlatko Kranjčar po dolasku u Dinamo opisao problem sa posjetom na stadionu koji vidno postoji zadnjih godina. Taj problem ne rješavaju besplatne karte, besplatne kokice i “frizirane” brojke poradi samoutjehe, dovoljan je samo jedan pogled na tribinu i sve će biti jasno. Slika govori tisuću riječi. Da se razumijemo, niti godine ranije nisu ponudile pun stadion i atmosferu iz vremena dok je junak naše priče parao mreže na tom istom stadionu i donio toliko željenu titulu prvaka Jugoslavije u Zagreb nakon čak 24 godine čekanja, ali se broj gledatelja bilježio sa decimalom, ponekad i dvije decimale više u odnosu na sadašnje žalosno stanje.
Možda “naš” Cico nije zlonamjeran, i to što govori može utjecati na posjetu, naravno bilo bi puno ljepše kada bi naši klubovi igrali i trenirali na dostojnim stadionima koji imaju kvalitetnu infrastrukturu, također bi bilo bolje kada bi kvaliteta nogometa bila za razinu ili dvije više, dobra igra i rezultat također možda privuku one koji ne znaju kako bi pametnije utrošili svoje popodne vikendom, ali sve to nabrojano je jedna velika šarena laža. Pravi razlog zašto publike nema na stadionu jest što klub ovakav kakav je, nema podršku svojih najvjernijih navijača i time ne mislim samo na ultrase, već i na obične kibice koji ne žele navijati za klub koji je premrežen kriminalom, slizan sa politikom te okupiran interesima jednog čovjeka i jedne obitelji.
Dragi nam Cico trebao se osvijestiti kada je podržao inicijativu Zajedno za Dinamo, tada je trebao biti upoznat sa problematikom Dinama i srži sve nepravde u hrvatskom nogometu. Dragi Cico, Dinamo treba odbore koji će osuditi i posramiti kleptomane koji su optuženi da su šakom i kapom grabili sa računa kluba, Dinamo treba klub koji neće biti posredno vezan uz politiku, te Dinamo kojim neće “harati” jedna obitelj i jedan čovjek, već će o budućnosti kluba odlučivati njegovi članovi u skladu sademokratskim procedurama. Dragi Cico, nekad si hrabro zabijao golove i borio se za plavi dres, sada pokaži malo te hrabrosti i zatraži raspisivanje izbora po principu 1 član – 1 glas, podsjećam da bi to pravo trebao imati u onome trenutku kada si se učlanio u klub u dalekom Iranu. Nemoj okrenuti leđa navijačima radi par mjeseci lagodnog života, koliko u prosjeku traje trenerska karijera onih koji nisu te sreće da se prezivaju Mamić.
Izvršni predsjednik jedan manje, vanjski savjetnik jedan više
Malo tko je povjerovao u priču kako Zdravko Mamić više nije alfa i omega kluba nakon što je podnio ostavku na mjesto izvršnog predsjednika, te objavio kako će biti tek savjetnik, od pomoći ljudima koji će ubuduće voditi klub. Osim što su na čelu kluba njemu provjereni kadrovi koji se neće “drznuti” i odbiti poslušnost, sasvim je jasno da je ova promjena tek kozmetička, kako bi si olakšao život pritisnut sudskom zabranom obnašanja dužnosti. Dokaz tome je i činjenica kako Dinamo uopće ne traži novog izvršnog predsjednika, što bi Zdravka Mamića činilo “uhljebom” koji je godinama obnašao tu funkciju i primao plaću, da bi se ispostavilo da je ta funkcija nepotrebna jer osim što se zamjena ne traži, klub funkcionira isto sa i bez njega na poziciji izvršnog predsjednika. Uostalom možete li zamisliti ijednu relevantnu ličnost koja drži do sebe, kako izigrava marionetu, drži paravan, i priča o nekom novom Dinamu.
Međutim, dobro plaćeno savjetovanje nije dugo potrajalo pa je savjetnik odlučio preuzeti odgovornost te je nazvao Zlatka Kranjčara u ime izvršnog odbora. Tako tvrdi i sam Zlatko Kranjčar. Treba li bolji dokaz kako se u Dinamu ništa nije promjenilo u odnosu na predhodne godine? Hoćemo izbore!
Igor Žuraj