Šempera na Rujevici, Zlatko Kranjčar odlučio je sam dati ostavku na mjesto kojem nije niti pripadao, već je to bio samo pokušaj neuspješnog dodvoravanja navijačima. Ta trula koalicija raspala se brže nego vlada, nakon samo 87 dana. Ovaj Dinamo, orobljen od strane “onoga koji nikad za ništa nije kriv, ali je uvijek i za sve zaslužan” nije zaslužio oteti nam još jednu klupsku legendu, građansku ikonu. Ne samo oteo, nego i iskoristio njegov status i simboliku, a nakon toga mu pokazao izlazna vrata. Reći će, Cico Kranjčar je sam podnio ostavku, međutim i danima ranije je svima (osim izgleda samom Kranjčaru), pa čak i više nego vremešnom predsjedniku Barišiću bilo jasno da su mu dani odbrojani.
U svemu tome, ne možemo krivnje osloboditi i samoga Cicu Kranjčara, ostaje nejasno što je njemu samome ovo trebalo, nakon što je godinama više ili manje uspješno zaobilazio mjesto (“volim piti, ali bar se ne drogiram”) koje bi mu u normalnim okolnostima pripadalo. Zašto je pristao biti dobro plaćena marioneta u Maksimirskom cirkusu, zašto je čovjek bečkih manira pružio ruku počasnoj loži bez časti i bez manira? Mnogi će reći kako se iskoristila dobroćudnost njega samoga, želio je sve najbolje, a napravio sve najgore pa se tiho i uz suze oprostio od voljenog kluba. Budući da je ostavku podnio sam, nema pravo na otpremninu koju mu direktor Svetina velikodušno nudi, oni će reći da je to džentlmenski, a mi ćemo reći da se tako novac možebitno izvlači iz kluba. Koliko se novaca uplatilo na trenerske ali i igračke otpremnine kroz zadnjih deset godina? Jesu li dotični potom postotak od odštete prosljeđivali na račune treće osobe? Odgovor bi vjerujem iznenadio mnoge, samo sjetite koliko raskida ugovora se dogodilo međuvremenu i kolika je suma odšteta uplaćena u to ime.
“U Dinamu su uvijek krivi treneri, a nikad uprava i odbori iako oni odabiru trenere, ali poziv na njihovu odgovornost jednostavno nije opcija. Uostalom s obzirom na zatvoreni ciklus izbora unutar struktura kluba, takvo što niti nema prevelikog smisla, budući da prva skupina ljudi odabire drugu, da bi ta druga odabrala prvu i tako izborni ciklus postaje izborni cirkus. Jedina razlika je u tome što je Zoran Mamić bio trener koji nije mogao i de facto nije smio dobiti otkaz (uostalom kao i na poziciji doživotnog sportskog direktora bez obzira na gotovo beskrajni niz igračkih promašaja) za razliku od prethodnika. On je jednostavno ignorirao plahe kritike jer mu se moglo, jer je znao da je siguran na klupi. Dolaskom Cice Kranjčara na klupu, ponovit će se povijest, ponovno će nakon prvog, eventualnog drugog pogrešnog koraka biti udaljen s funkcije, a teren za smjenu će se prethodno pripremiti njegovim dekadentnim nogometom i sklonosti “glancanja šanka”. Naravno, ukoliko ne dođe do promjena u samom klubu, koje se neće svoditi na sintagmu o Kurti i Murti.” – Plave kronike, 06.08.2016.
>>> Plave kronike – Sapunanje daske
Pisalo je ovako u Plavim kronikama prije nešto više od mjesec dana. Odlaskom nedodirljivog Zorana Mamića završio je mirni period za klupu Modrih, Zoran Mamić uistinu je bio savršen izbor za trenera ovakvog Dinama, jedini koji je imao autoritet (istina temeljen na nepotizmu) i sigurnu klupu bez obzira na koji poraz i lošije izdanje pa je mogao raditi posao kako spada. U trenutku kada je na klupu sjeo netko tko se ne preziva Mamić vratili smo se na trenerski “ringišpil” u kojem svakih par mjeseci jedan trener izleti, da bi ga zamijenio novi ili stari bezlični kadar. Ponovno, po stoti put, će vas nasanjkati obećanjima o Magathu, Prandelliju ili Ivajlu Petevu koji je donekle podoban, a potpisati neko ime koje malo znači, a još manje zna. Eto privremeno rješenje je Željko Sopić! Željko tko? Ipak renomirani trener ne znači uspjeh, a skupo se plaća, vjerojatno su slavni klubovi generalno blesavi pa skupo plaćaju trenere, što bi im falilo da se raspitaju za nekoga tko živi blizu stadiona?
Zdravo za gotovo uzima se činjenica da trener ne može biti netko tko stoji uspravno, kome se u posao ne može miješati, trener s imenom i prezimenom koji drži do svojih načela. Autonomija trenera u donošenju odluka (uz komunikaciju sa sportskim direktorom) je nešto normalno u ostatku svijeta, ali ovdje u startu imamo pristup kako će nekad izvršni predsjednik a danas savjetnik imati presudnu riječ kad god mu se prohtje, pa će “šerifovati” po svlačionici u demonstraciji svoje moći, a trener će se šutke i u miru crveniti i gledati u pod. Pa kako bi se ta činjenica relativizirala, provlači se teza kako se ne isplati plaćati skupe trenere (a isplati se plaćati skupe otpremnine) i kako je važno da trener poznaje jezik i mentalitet.
Da se vratimo na najavljenu pripremu terena za smjenu, podrugljivo zvanu “sapunanje daske“. Za početak se objavi druženje Kranjčara sa starim prijateljima do sitnih sati, što je nešto sasvim novo i nepoznato za Cicu Kranjčara, radi čega naravno propušta trening, a znamo kako se u Dinamu iskrivljeno ponašanje ne tolerira, izuzev situacije ako članove kluba nazovete ulicom ili motivirate igrače da preuređuju noćne klubove. Zatim ga se destabilizira izjavama kako su mu igrači fizički nespremni pa ih je stoga Lyon “pojeo” na terenu, a dotuče ga se ultimatumom odnosno zastarjelom taktikom protiv Rijeke. Što smo ono rekli prije mjesec dana – “glancanje šanka” i dekadentni nogomet će mu doći glave bez obzira na to što se dogodilo.
Treba se zapitati i tko je Kranjčara uopće doveo u klub? Nije prošlo mnogo vremena od kad je potpisao da preuzima momčad, a oni koje pamćenje bolje služi sjećaju se kako je Izvršni odbor ovlastio savjetnika Zdravka Mamića da dovede Kranjčara u klub. Hoćemo li dočekati priziv odgovornost od strane Izvršnog odbora ili klupskog savjetnika? Svi znamo odgovor na to pitanje. Uostalom kakav je to savjetnik koji dovode trenera kojem se spočitava problemi s alkoholom i dobije otkaz nakon nepuna tri mjeseca? Postoji li osoba u klubu koja je spremna preuzeti odgovornost, naravno da ne postoji.
Igor Žuraj
