Nakon što smo predstavili ženski nogometni klub iz Rijeke, poznatiji kao ŽNK Rijeka, vrijeme je da se posvetimo i njihovoj talentiranoj igračici, Antoniji Pavlić. Ova dvadesetdvogodišnja igračica, kako kaže, oduvijek je imala afiniteta prema sportu, a nogometu se priključila pomalo i sretno. Naime, ŽNK Rijeci, klubu koji se tada zvao ŽNK Rijeka Jack pot, priključila se nakon odlaska na studij.
– Po vokaciji igram stopera, u posljednje vrijeme po potrebi zadnjeg veznog. Malo je ‘zeznuto’ objasniti zašto stopera s obzirom da sam (moglo bi se reći) konstitucijom poprilično sitna, ali budući da sam uspjela određene nedostatke i mane umanjiti vrlinama ispostavilo se da mi je to najprirodnija pozicija. Trenutačno imam više slobode prema naprijed i moram priznati kako mi se sviđa mrvicu ofenzivnija uloga.
Pavlić se u životu bavi raznim stvarima, pa tako uz studij i radi, no kao i ostale igračice priznaje da je potpuno nerealno očekivati da ju hrani nogomet.
– Naravno da bi voljela da mogu živjeti od nogometa, jer bi idealno bilo da živiš od onoga što ti je visoko na listi prioriteta, ali je to nažalost trenutačno neostvarivo. Osim ako se nešto drastično ne dogodi/promijeni u kompletnom sustavu ženskog nogometa i općenite situacije u natjecateljskim sportovima. – zaključuje Pavlić. Nogomet prati, ali nije vatrena navijačica;
– Obzirom na to da me tata od malena vodio na Maksimir – nije to bilo jako često, ali se često toga sjetim – od ‘naših’ preferiram Dinamo. Međutim, nema tu posebnih poistovjećivanja i velike ljubavi, povezanosti s nekim klubom. Mnogo je dobrih igrača diljem svijeta, koje je užitak pratiti, učiti od njih, i vraćam se na ono – guštati. Nogomet, i sport, pratim od kad znam za sebe, a poklopilo mi se nekako i spajanje ugodnog s korisnim u tom smislu… – poručuje Pavlić. Što se pak ženskog nogometa tiče on je puno manje prisutan u medijima pa je stoga i teže biti u doticaju s njim. Ipak, izdvojila je par domaćih igračica koje su joj “zapele za oko”:
– Koliko se ženski nogomet uopće može pratiti, da, pratim ga. Volim stil Kristine Nevrkle, tu je i kapetanica hrvatske reprezentacije Iva Landeka, koja je prava ‘igračina’, a od prvih nogometnih koraka pamtim način na koji je igrala Leonarda Balog. Šteta što su je ozljede zakočile da postane možda i najbolja naša nogometašica. Mnogo je tu domaćih uzora, pogotovo nešto starijih i iskusnijih poput Silvije Makar, Dušanke Juko, Andree Valušek… I onda naša predsjednica Jelena Jurić…uh, trebate ju vidjet’ na ‘haklu’.
Stanje u ženskom nogometu ne smatra dobrim, iako prostora za napredak ima puno.
– Iluzorno je bilo očekivati da će neke stvari koje se tiču ženskog nogometa u Hrvatskoj biti bolje dolaskom nove garniture prije četiri godine, jer su i dalje mnogi problemi ostali u istom balonu, neriješeni, zaboravljeni, ignorirani… Napredak je vidljiv u mnogo čemu, osobito u reprezentativnom smislu, ali domaći klubovi (i igračice) i dalje muku muče s opstankom i nekakvim solidnim funkcioniranjem. Već neko vrijeme, uostalom, stagnira percepcija društva i sustava o tome što bi sport trebao biti i što jest, tako da ni ženski nogomet tomu nije izuzetak.
Pavlić ističe još jedan važan segment zbog kojeg je ženski nogomet na marginama sporta te sve ovisi o entuzijazmu onih koji u njemu rade i koji ga vole. Naime, medijska nezainteresiranost za ovaj sport stvara začaran krug.
– Nacionalni mediji su u posljednje vrijeme uvelike promijenili pristup prema praćenju i promoviranju određenih sportova. Diverzificiranost prikazivanja je na jako niskim granama u nas pa se iz tog kuta ne može očekivati da će se nešto spektakularno događati i oko praćenja ženskog nogometa. Bilo bi sjajno kad bi urednici i novinari, kreatori medijskog sadržaja, posvetili veću pažnju zbivanjima na ‘ženskim terenima’ jer bi s time možda došli i pokoji sponzor, donator, podrška lokalne zajednice, uključivanje mladih i slično.
Bez sustavnog rada u ženskom nogometu i HNS-a koji bi tako nešto gurao naprijed i poboljšavao uvjete i dostupnost praćenja ženskog nogometa teško je očekivati pravi iskorak. Ipak, djevojčice i žene pronalaze put do nogometnih terena:
– Pristupaju iz ljubavi prema nogometu, a odustaju iz raznih razloga… Često se čuje da je glavni motiv odustajanja djevojaka od nogometa diskriminacija u društvu ili posprdni komentari o tome, ali tu su i ostali sasvim prirodni ‘čimbenici’ poput lijenosti, posvećivanja studiju, majčinstva, okretanja drugim ambicijama… Problem je u općenitom motiviranju djevojčica na bavljenje nogometom, iako primjećujem kako se u posljednje vrijeme puno više i kvalitetno radi s mlađim uzrastima. Dokaz tomu je i osnivanje reprezentacije do 15 godina, koja je prvi put u tom sastavu i zaigrala protiv Slovenije. Neke će, dakle, uvijek odustajati iz ovog ili onog razloga, pa bi trebalo kontinuirano poboljšati samo uključivanje žena (djevojčica, djevojaka) u nogomet te potom i kvalitetno sudjelovanje u njihovu razvoju.
Nekih većih zadikivanja ili neodobravanja zbog baljenja nogometom u slučaju Pavlić nije bilo, za razliku od nekih njenih kolegica, no i ona je morala proći proces prilagodbe u svojem društvu:
– Bilo je svega, većinom u mlađim danima, no takvi i slični komentari uglavnom nisu bili zlonamjerni: više kakva spontana reakcija na iznenađenje ili novost – što će ‘žena u nogometu’ uvijek pomalo izazivati. Razmišljajući o tom pitanju, pretpostavljam da mogu biti sretna okruženjem i društvom u kojem sam odrasla i(li) jesam.
Nogomet je na posljetku ljubav koju je teško pustiti i zaboraviti. Na pitanje bi li voljela ostati u nogometu i nakon kraja igračke karijere, Pavlić odgovara:
Svašta je moguće. Trenutačno ni tu nema baš kruha, iako uvijek dobro dođe koja kuna od suđenja, na primjer. U kakvom ‘nogometnom’ zanimanju bih mogla i zapeti, a što će od toga biti, vidjet ćemo. Ženski nogomet se u Europi i svijetu razvija, ide naprijed…makar sitnim koracima. Nadam se da ćemo ga ubrzo biti sposobni slijediti.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
