Šestolipanjska presuda i srebro u Rusiji dobrom dijelu pučanstva spustili su gard i iz aviona se vidi kako više-manje ne postoji onaj tvrdi stav prema hrvatskom nogometu i nogometnom establišmentu koji ga kroji. U prijevodu, mentalno smo se vratili deset godina unazad. Euforična fronta iz Moskve koja je zahvatila sve dijelove naše zemlje nastavila se i još uvijek se drži u drugom obliku, a to je iščekivanje hoće li nakon skoro pola stoljeća Dinamo prezimiti u Europi.
Mjesecima smo svjedoci promjeni raspoloženja, odnosno euforiji oko Dinama kako u medijima, tako i među navijačima. U Maksimiru više ne stanuje On te je sav fokus prebačen isključivo na travnjak gdje zahvaljujući odličnim igrama u Europskoj ligi, kao nikada dosad Dinamo nije bio bliže prolasku skupine i (ovisno o ždrijebu) nikad bliže svome Svetom gralu – proljeću u Europi.
Usprkos dosad savršenoj polusezoni, na plavom mozaiku dešavaju se određene pukotine koje otkrivaju što se nalazi s druge strane. Relaksirajuća atmosfera, sjajni rezultati u tuzemstvu i inozemstvu i medijski tapševi ne mijenjaju činjenicu da je Dinamo u sedam susreta ove sezone kod kuće gledalo u prosjeku 3.364 gledatelja. Usporedbe radi, prošle godine je Maksimir u istom periodu domaćeg prvenstva prosječno pohodilo 5.287 gledatelja uključujući i utakmicu s Hajdukom, bez najvećeg derbija (što je slučaj i u 7 kola dosadašnjeg dijela ovosezonskog prvenstva) prošlosezonski prosjek je ponovno veći od ovogodišnjeg – 3.582 gledatelja.
Kraj svih nabrundanih članka o povratku nogometa u grad i stvaranju iskrivljene slike „novog Dinama u kojem Mamić više nema utjecaj”, nešto i dalje očito jako smrdi čim je u ljetnom periodu dok je vrijeme bilo „savršeno za igru” na utakmice Dinama došlo u prosjeku ljudi koliko u tih dva sata utakmice promatra patuljaste vodenkonje u susjednom Zoološkom vrtu.
Svi ti navijači Dinama koji ne dolaze, uz veliki postotak lijenosti i odviknuti od Dinama na vikend bazi, vode se izrekom „Tko se na vruće speče i na mrzlo puše”. Idilična jesenska polusezona, koja ide ka svom zenitu zakamuflirana potencijalnim „europskim proljećem” i faktom da bjegunac fizički ne može prismrditi Zagrebu, sve više i više liči na Potemkinova sela. Je li se zaista išta promijenilo u „postmamićevskoj eri”?
To što jedne osobe fizički nema tu, u današnjem modernom vremenu ne znači apsolutno ništa. Kompletna garnitura Dinama na čelu s upravom, nadzornim i upravnim odborom su „svi predsjednikovi ljudi”; Marčinko, Svetina, Antolić, Rožić i dalje su osobe koje vođene međugorskim instrukcijama vedre i oblače kompletnim Dinamom. Prebacimo li lopticu s katova maksimirskih dvora na nogometni teren; da li juniori i dalje odlaze iz Dinama u sumnjivim okolnostima? Jučer David Čolina, danas Ajdin Hasić, tko je sutra slijedeći? Dolaze li u Dinamo i dalje „rikverc” igrači koji ne bi mogli pojačati Mladost iz Donjeg Dragonošca? Mario Vasilj sigurno je kapitalac od kojeg se Mariju Gavranoviću gaće tresu nakon neophodno stečenog iskustva ispadanjem iz poljske treće lige.
>> Sin vlasnika hotela u kojem je u Međugorju utočište pronašao Zdravko Mamić potpisao za Dinamo
Jesu li i glavni ljudi zaduženi za momčad ovisni dalje o Mamiću? Sportski direktor Dinama Marijan Vlak u izjavi za RTL javno se pred uzvratnu utakmicu s Young Boysima zahvalio Zdravku Mamiću kao tvorcu uspjeha Dinama. Jučer se trener Nenad Bjelica u Globusu pohvalio da se čuje barem jednom ili dvaput tjedno sa Zdravkom. Valjda igrači imaju još koliko-toliko soli u glavi pa neće spustiti ručnu nakon pobjede u Trnavi i zborski kolektivno zaurlat „Hvala Tatta!”..
Kao kec na desetku polusezonske teze o Mamiću koji više nije u Dinamu dolazi dogovoreno trodnevno klupsko hodočašće u Hercegovinu gdje će Dinamo odigrati prijateljsku utakmicu sa Širokim Brijegom. Sa Širokim koji je vijest o dogovoru i terminu utakmice objavio na službenom Facebook profilu, a simptomatično dan ranije također su iz Širokog objavili da je Zdravko Mamić posjetio igrače i stručni stožer na treningu u klupskom kampu.
When I see a bird that walks like a duck and swims like a duck and quacks like a duck, I call that bird a duck.
Parafrazirajući staru latinsku izreku „Mamić nije u Dinamu, ali…” može se jedino apelirati na čelne ljude Dinama; prestanite narod vući za nos. Od Maksimirske 128 do granice s Bosnom pod punim gasom ima nešto više od sat vremena vožnje. Ne treba ljudima ova šarada pod maskama, pogotovo onim naivcima koji vjeruju kako nakon godina i godina imaju ponovo svoj Dinamo. Činjenica je da nepravomoćno osuđeni kriminalac i bjegunac i dalje kroji politiku Dinama. Nađite se s njim na obali Une, neka narod jasno vidi kako je još jedanput prevaren, na koncu konca ipak je lakše podnijeti bol kad tresneš na guzicu s manje euforične visine. Budite barem u tom segmentu ljudi, kad u drugima niste.
Mihael Polovanec
>> DTSM: Tko je u klubu Dinamovim novcem platio Vargi jacuzzi i gradnju kuće?
