Osamdeset sedam dana pakla

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Niti jedan grad u Hrvatskoj nije dao više za nezavisnost Hrvatske. Niti jedan nije sa manjom vojnom silom obranio veću koricu hrvatskoga kruha, a opet to kao da nije dosta.

Počelo je u ožujku. Krvavi Uskrs donio je prvu službenu žrtvu Domovinskog rata. Mladi život hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića ugasio se na Plitvicama. Srpski pobunjenici potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom počeli su sijati strah i najavili krvavi rat.

Mali, prelijepi grad na desnoj obali Dunava još je uvijek uživao u početku prekrasnog proljeća koje može pružiti samo slavonska ravnica. Ipak, umjesto proljetnog sunca, tamni oblak oružanog sukoba nadvijao se nad Hrvatskom. Samo mjesec dana nakon Uskrsa, sukob se proširio i do heroja naše priče. Dvanaest hrvatskih redarstvenika ubijeno je u Borovu Selu nadomak Vukovara. I kao da se sudbina poigrala i najavila ishod borbe slabo naoružane Hrvatske i moćne Jugoslavije, pet dana nakon masakra u Borovom Selu igrala se utakmica finala kupa Jugoslavije. Moćna Crvena Zvezda, kojoj je finale kupa trebalo biti samo predigra za finale Kupa prvaka, čekala je Hajduk na stadionu nazvanom po vojsci koja će činiti zločine u Vukovaru u mjesecima koji dolaze. Hajduk je golom Bokšića osvojio posljednji kup Jugoslavije, a sudbina je htjela da Hrvat iz Borova Sela, Ante Miše, za kosu povuče i ponizi drugog mladića iz Borova Sela, Sinišu Mihajlovića, Srbina.

Mogao je sukob Hrvata i Srba tu stati. Već se do tog dana izgubilo previše nevinih života, ali su gospodari života i smrti, krijući se iza političkih funkcija, odlučili drugačije. Umjesto da se rastanemo civilizirano, kako i dolikuje narodima s velikom i slavnom prošlošću, sijede su nas glave povele u rat. Početak kolovoza donio je novi masakr u blizini Vukovara. U Dalju je ubijeno pedeset sedam Hrvata, a za to su se vrijeme paravojne srpske formacije dodatno naoružavale. U gradu u kojem nikada nije bilo važno je li čovjek Hrvat, Srbin ili nešto treće odjednom je to jedino postalo bitno. Mirna svakodnevica 45 tisuća ljudi prekinuta je preko noći. I umjesto da se Vukovarce naoruža ne bi li obranili svoj grad od nadiruće vojne sile, gradu i ljudima su oni, u koje su se najviše uzdali, pljunuli u lice ostavivši ih na milost i nemilost višetruko brojnijem i nadmoćnijem agresoru. 27. kolovoza počela je agonija hrvatskog naroda u Vukovaru.

Danas, bio je najoštriji napad na bolnicu…

Ostavljen od svih, napušten, izdan. To je bio Vukovar početkom jeseni 1991. No, ono na što nisu računali oni koji su ga odlučili uništiti bili su oni koji su Vukovar voljeli više od svojih života. Šaka momaka i djevojaka koji su odlučili braniti Vukovar do posljednjeg daha poremetili su planove agresora. Ovo je priča o ljudima s mudima. O ljudima koji ne znaju za riječ predaja. O onima koji nisu čuli za povlačenje. Pod svakodnevnom paljbom granata, hrabri su ljudi stajali složno i branili domovinu. Broj nedužnih žrtava uvučenih u najstrašniji scenarij koji su potpisali oni koji nisu marili ni za kog osim sebe, svakodnevno je rastao. Uzalud su Vukovarci svakodnevno molili za pomoć, preklinjali za spas i prekid stradanja. Jedna od najmoćnijih vojnih sila svijeta iživljavala se nad malim gradom ispaljujući dnevno tisuće granata. Ti ljudi koji ne znaju voljeti i kojima ništa nije sveto rušili su sve. Kome su smetale crkve? Kakav je čovjek koji može ubiti ranjenika? Kako sa samim sobom živi čovjek koji granatira bolnicu? Kako objasniti da netko može ubiti dijete? I dok su svi brojali dane do pada Vukovara, heroji su imali drugi plan. Do tada obični ljudi, bez oklijevanja su obukli odore i pružali otpor.

Iz majčinog krika sloboda se rađa…

Teško je objasniti što je rat nekome tko to nije doživio. Teško je objasniti nekome osjećaj kada u progonstvo odlaze majka i dijete, a otac ostaje. Ne znajući je li to posljednji put da će se vidjeti. Još je teže gledati stare ljude koji su preko noći izgubili sve što su čitav život stvarali, sve za što su radili. Vukovar je svakim danom bivao sve manji. Umirao je polako, ali sigurno. Neopisivo je herojstvo i hrabrost onih koji su ga 87 dana opsade držali na životu. Mladići iz svih krajeva Hrvatske dolazili su u Vukovar kao dragovoljci boriti se. Boriti se u bitci koju nikako nisu mogli dobiti. Vapaji Vesne Bosanac, Juraja Njavre i Siniše Glavaševića, preklinjanje Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara, suze unesrećenih majki i dječji plač nisu nailazili na razumijevanje onih koji su Vukovaru trebali pomoći. Agresor je sve više nadirao, a stihovi Hrvoja Hegedušića činili su sve praznijima.

Silina kojom je danas napadan Vukovar nadilazi sve pokušaje agresora da zauzme ovaj grad…

I kada je bilo najteže, heroji se nisu predavali. Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Cesta koja je vodila agresora dalje prema zapadu postala mu je nepremostiva prepreka. Šačica hrabrih ljudi uništavala je planove zločinaca i čuvala Osijek, a i ostatak Hrvatske od istog scenarija koji je zadesio Vukovar. Nezamislivo je što bi se događalo da je Vukovar pao kada se očekivalo. Hrvatski narod nije bio spreman na rat, a napredak JNA i srpskih paravojnih postrojbi bilo bi jako teško zaustaviti. I dok su agresori sve većom silinom napadali, pomoć je jednostavno prestala stizati. Oružja je bilo sve manje, zabranjena je nova mobilizacija, Vukovarci i branitelji koji su se tamo zatekli ostali su prepušteni sami sebi i sreći. Jesen je postajala sve hladnija, grad sve razrušeniji, a oni koji su htjeli reći istinu o događanjima u Vukovaru svakodnevno su premlaćivani. Oni koji su izdali Vukovar morali su zaštiti sami sebe.

Optužujem vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno…

Dok su uplakane majke pokopale svoje sinove, vukovarski branitelji svoje roditelje zaklane od ruku svojih susjeda, hrvatska je vlast vodila privatne ratove i punila džepove švercom. Dok su branitelji poklanjali mlade živote mladoj Domovini, elita je zarađivala od ratnih događanja. Dok su Vukovarom odjekivali stihovi “bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, elita je spokojno živjela u svojim vilama. Europa je nijemo gledala što se događa, ne pokušavši ni na koji način pomoći narodu koji nestaje i gradu koji umire. Vukovar je 18. studenog pao. Pao u ruke onih koji ga nikad nisu voljeli. I koji će ga zato i izgubiti. “Vukovar je danas razrušen, ali slobodan grad”, izjavio je novinar Radio televizije Srbije Miodrag Popov nakon pada Vukovara. Nažalost, činilo se da je padom Vukovara i nekim ljudima u Hrvatskoj pao težak kamen sa srca. Kao da su i oni Vukovar doživljavali oslobođenim. Konačno su imali vremena raditi što su htjeli, ne brinući više o nekom tamo gradiću na Dunavu.

Vukovar se vraća kući…

Šest dugih godina Vukovar je bio u četničkim rukama. Nije kao zapadna Slavonija i velik dio Dalmacije oslobođen vojnom operacijom. Možda je tako i bolje. Tko zna koliko bi još nevinih hrvatskih ljudi poginulo? Tko zna koliko bi još generala žrtvovali gospodari života i smrti da umjesto njih robijaju u Haagu? Vukovar i hrvatsko Podunavlje vraćeni su u sastav Republike Hrvatske mirnom reintegracijom 1998. godine. Vukovar je ponovno bio hrvatski, kako i teba biti.

Grad palih anđela…

Vukovar je danas grad slučaj. Grad o kojem nitko ne brine osim u predizborno vrijeme. I na dan kada se obilježava obljetnica pada. Na današnji dan. Gospodo, Vukovar živi i ostala 364 dana u godini. 364 dana u kojima vi vodite političke borbe, brinete o tome hoćete li vozni park Vlade pojačati BMW-ima ili Audijima. Baš kao u ratno vrijeme, ljudi i danas napuštaju Vukovar. Jer su izdani baš kao i prije dvadeset pet godina. Umjesto da svi zajedno od grada heroja napravimo simbol bolje i pravednije Hrvatske, trudimo se pljuvati na taj grad. Na sveto mjesto hrvatskog naroda. Na mjesto koje je svojom žrtvom spasilo Hrvatsku. Sve skupa nas može biti sram. Vas, koji činite nepravdu, i nas, koji na tu nepravdu šutimo.

A od svega najviše me boli…

Od svega najviše boli činjenica da pravi krivci nikada nisu i neće biti procesuirani. Boli činjenica da poslijeratne generacije, a ni mnogi stariji, ne znaju imena Blage Zadre, Jeana Michela Nicoliera, Marka Babića, Andrije Marića, Envera Arnautovića, Rade Grive i mnogih drugih koji su svoje živote položili za Hrvatsku. Tužno je da se pokušavaju zatrti imena Srba koji su se borili za Hrvatsku. Nije li žalosno da za braću Gagić znaju samo oni koje zanima povijest, a za starlete, nogometaše i ostale “selebritije” znaju svi. Boli što smo stvorili društvo koje stvara krive idole. Društvo u kojem su kriminalci junaci, a branitelji budale. U takvom društvu živimo i svi smo za to krivi. Boli i činjenica da se imena heroja Vukovara provlače kroz blato ili koriste za samopromociju. Pustite ljude da barem počivaju u miru. Zaslužili su.

Ne ponovilo se.

Toni Perković


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter