Nogometni put Sebastijana Antića: Preko kostrenskog Pomorca, Zavrča i Jordana do azijske titule s iračkim vojnim klubom (VIDEO)

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Prilikom izvještavanja o učinku hrvatskih nogometaša i trenera u inozemstvu kroz rubriku ‘Naši vani’, nerijetko po bespućima interneta pratimo zaista zanimljive nogometne puteve Hrvata koji su svoju nogometnu sreću odlučili potražiti u, realno, nama egzotičnim državama.

Odlučili smo vas stoga pobliže upoznati s hrvatskim nogometašima koji svoje (više ili manje uspješne) karijere grade daleko od domaće medijske pozornosti, jer nogomet nisu samo oni najzvjezdaniji klubovi i igrači.

Prva N+ meta je 26-godišnji branič Sebastijan Antić, nogometaš koji je ozbiljan nogomet počeo igrati u trećeligašu NK Krk, gdje je bio jedan od ključnih igrača. Dobra izdanja osigurala su mu prelazak u jedan od najstarijih hrvatskih klubova – kostrenski Pomorac. Na žalost po Antića i sam klub, sezona 2013/14 bila je ona u kojoj je nekadašnji prvoligaš i polufinalist hrvatskog kupa (2001/2002, 2002/2003) zbog dugova od nekih 800.000 kuna izbačen iz 2. HNL i prestao postojati. Naš današnji gost nakon ovog se događaja okreće inozemstvu. Prvo se okušao u susjedstvu, u Sloveniji, gdje je igrajući za Zavrč skupio 40 prvoligaških nastupa, te jednom bio proglašen i igračem kola. Uskoro slijedi veliki zaokret u njegovoj karijeri i odlazak u zemlje u kojima će doživjeti svoje najljepše i najuspješnije nogometne dane – u Jordan i Irak. Tamo će se okititi titulom osvajača AFC Cup-a i igrati u čudesnoj atmosferi kakvu mnogi europski klubovi mogu samo sanjati, no krenimo redom…

Tko je Sebastijan Antić, rođen u Selcu kraj Crikvenice gdje je ujedno i napravio svoje prve nogometne korake u lokalnoj NK Crikvenici, a potom i u spomenutom trećeligašu NK Krku?

– S četiri godine, još u vrtićkim uzrastima, počeo sam igrati nogomet u NK Crikvenici gdje sam se zadržao do svoje 21. godine. Na poziv bivšeg trenera Crikvenice, Dalibora Starčevića, prelazim u redove NK Krke, gdje na polusezoni za trenera dolazi Marinko Koljanin, koji me je prebacio na poziciju stopera. Prvi dio polusezone igrao sam lijevog bočnog…

Nakon samo jedne sezone u dresu Krka, 3.HNL zamijenili ste rangom više, dresom drugoligaša Pomorca gdje ste se kratko zadržali prije odlaska u Sloveniju?

– Dobra sezona na Krku kumovala je prelaskom u kostrenskog drugoligaša, no iako sam znao da je klub u velikim problemima, želja za napretkom i igranjem u višem rangu je presudila tom transferu. Klub se ubrzo povukao iz natjecanja, a ja sam se neočekivano našao bez angažmana. Otkako sam počeo igrati nogomet san mi je bio zaigrati prvoligaški nogomet za veliki klub pred punim tribinama, što je valjda san svakog nogometaša. Nakon što sam zbog sudbine Pomorca ostao bez kluba dobio sam poziv za probu u slovenskom prvoligašu NK Zavrču. Na probi sam zadovoljio i postigao dogovor s klubom, vratio se doma i čekao odlazak za prozivku u Sloveniju. NK Zavrč je tada imao pravu malu koloniju Hrvata, dijelio sam svlačionicu s bivšim hajdukovcem Tomislavom Kišem te Jertecom, Datkovićem i Grezdom, koji je danas jedan od ključnih igrača Osijeka. Bila je to dobra momčad, što je u konačnici pokazalo i mjesto koje smo zauzeli na ljestvici (op.a 5.).

Spominje se da ste prethodno odlasku u Sloveniju imali ponudu omanskog Al Nasra iz Salalaha?

– Da, neposredno prije odlaska na prozivku u Sloveniju stigao je poziv bivšeg trenera Marinka Koljanina, zbog kojeg sam otišao u Oman, no nažalost dogovor s klubom nije postignut i potom potpisujem jednogodišnji ugovor sa Zavrčem.

Kada bacimo oko na statistiku tada 24-godišnjeg Sebastijana u 1. SNL, pomalo čudi činjenica da ste se odlučili na raskid ugovora, a potom i na odlazak u daleki Jordan. U Zavrču ste imali status prvotimca, upisali preko 40 nastupa uz nekoliko asistencija, izabrani jednom i u momčadi kola, no svejedno ste napustili klub. Jesu li ponude drugih klubova rezultirale Vašim odlaskom iz kluba, je li postojala želja za povratkom u Hrvatsku ili je odlazak preko granice bio imperativ?

– Sada kada se osvrnem na tadašnje odluke, odluka za raskidom ugovora sa Zavrčem bila je na moju štetu, no za vrijeme igranja u Sloveniji bilo je interesa od strane drugih klubova i zato sam se odlučio nakon godine i pol napustiti klub. Nekoliko dana nakon raskida imao sam ponude od tri kluba iz Slovenije, no odlučio sam pričekati i ne zalijetati se. Bilo je kontakata iz raznih zemalja poput Bugarske, Cipra, Češke, Kazahstana itd., no odlučio sam pričekati najbolju ponudu. Kako nisam imao menadžera, za savjete sam uvijek kontaktirao svoje bivše trenere koji su mi dosta pomogli pri donošenju odluke.

– Zanimljivo je kod nas mladih igrača kako nas ostanak bez angažmana može lako obeshrabriti. Nakon što sam tjedan dana doslovno spavao na mobitelu i slušao svakakve ponude, sve je stalo i postajao sam sve nervozniji, da bi onda stigla neslužbena ponuda jednog talijanskog drugoligaša. Nisam bio zadovoljan uvjetima i dok sam bio u pregovorima kontaktirao me jedan menadžer kojeg sam našao preko aplikacije LinkedIn te mi ponudio da dođem u jordanski Al-Wehdat. Kao što sam već rekao, bez vlastitog menadžera vodio sam se savjetima bivših trenera, tako sam prije odlaska u Jordan razgovarao s trenerom Koljaninom, koji je tada bio trener jordanskog Al-Husseina, i nakon njegovih riječi hvale o Al-Wehdatu odlučio sam se na veliki preokret u mojoj karijeri, a i životu.

Obitelji sigurno nije bilo svejedno čuti da odlazite u Jordan, u klub koji je osnovan i predstavlja istoimeni palestinski izbjeglički kamp…

– Moja je obitelj upoznata sa svim mojim ponudama, i bili su mi velika podrška, ipak svjesni da me samo moraju podržati i poželiti mi sreću, jer na kraju je uvijek odluka na meni.

Wehdat je dakle klub koji se nalazi u palestinskom izbjegličkom kampu, osnovanom u tada predgrađu Ammana, kao posljedica Arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Na prvu zvuči kao nevjerojatna destinacija za jednog stranog sportaša, no glavni grad Jordana na glasu je kao jedan od najzapadnjačkijih i najliberalnijih gradova arapskog svijeta. Sam klub je u posljednjih deset godina sedam puta osvojio naslovom prvaka Jordana, a grad dijele s najvećim rivalom Al-Faisalyem.

Kako je tekla prilagodba na život na Bliskom Istoku, uz velike vjerske, jezične i kulturološke razlike i koje su Vam prepreke predstavljale najveći problem – ako ih je uopće bilo?

– Pa to poglavlje u životu je bilo za mene nešto sasvim novo, nisam znao što će me dočekati, no odlučio sam se što brže prilagoditi i pružiti najbolje na terenu. Wehdat je najbolji klub tamo u posljednjih deset godina, dosta je medijski popraćen i znao sam da ću kao stranac biti pod posebnim povećalom. Odigrao sam cijelu sezonu i imao priliku odigrati tri, četiri derbija. Atmosfera je nešto što nogometaš može samo sanjati i poželjeti da doživi…

– Igrao sam u Jordanu jako dobro i snažno se povezao s navijačima. Za mene je to, kažem, bilo nešto novo. Ne možete izaći na ulicu, a da vas netko ne primijeti i poželi se slikati s vama. Gotovo uvijek kad bih svratio do voćarnice, pekare, slastičarnice… stisnuli bi mi ruku i inzistirali da ne moram platiti. “Jer mi volimo Wehdat” – govorili bi. U godinu dana koliko sam proveo tamo nisam uzeo ni jednu sitnicu, a da nisam platio, ali takve situacije doživljavali bi svi igrači. Klub tim ljudima zaista mnogo znači i predstavlja…

– Što se samog života tiče, ne znam je li to zato što sam nogometaš, ali ljudi su prema meni bili jako ljubazni i nikada nisam imao nikakvih problema. Prvo čega sam se uhvatio bilo je učenje osnovnih riječi kako bih mogao komunicirati na terenu te sam naučio i imena svih igrača, naravno. U samoj prilagodbi puno mi je pomogao Brazilac Francisco, koji je tu bio sa svojom suprugom. Dosta smo vremena provodili zajedno, mogu slobodno reći da su postali moja druga obitelj. Iskreno, jedini problem bila mi je hrana, no s vremenom sam se i na nju navikao, makar mi i danas u Iraku nedostaje naša kuhinja.

Ovo ljeto Jordan ste zamijenili spomenutim Irakom i tamošnjim Al-Quwaom. Kako je došlo do nove promjene kluba nakon samo jedne sezone? Što Vas je nagnalo na ostanak u tako dalekim zemljama svijeta?

– Dolaskom u Jordan sam znao da će me kao stranca pratiti na azijskom tržištu i da si, ako odigram dobru sezonu, otvaram vrata u drugim državama. Prije isteka ugovora s Wehdatom ponuđeno mi je produženje, no ponovno sam odlučio pričekati i vidjeti što i kako dalje, postoje li bolje ponude za moju karijeru. Iznenađujuće, stigla je i ponuda gradskog rivala Al-Faisalya, ali to nisam mogao prihvatiti i samo sam im se zahvalio. Od prvog dana kada sam postao slobodan igrač bilo je kontakata iz klubova diljem Bliskog Istoka – Bahreina, Kuvajta, Iraka, Omana… Bilo je i nekih ponuda iz Europe, no odlučio sam da bi se bilo glupo vraćati nazad u Europu. Uostalom, ovaj put koji sam izabrao imao je jedan cilj – da napravim nešto u svojoj karijeri. Kako bilo, od svih najizdašnija ponuda je bila ona iz Kuvajta, no usprkos tome odlučio sam se za Irak i Al-Quwau kao najbolju opciju za moju karijeru.

Punog imena Al-Quwa Al-Jawiya je vojni klub iz Bagdada, najstariji klub u Iraku i osvajač 11 prvenstvenih naslova, posljednji naslov osvojili su prošle sezone, ali za europsku nogometnu javnost je (naravno) nepoznanica. Kako u nedavno ratom poharanoj zemlji uopće kotira nogomet, postoji li interes ljudi za nogometom? Je li ti godina u Jordanu olakšala prilagodbu na novi život u Iraku i – kako ga mnogi Zapadnjaci doživljavaju – u opasnom Bagdadu?

– Pa samo ime kluba govori da je riječ o klubu zračnih snaga iračke vojske (Air Force Athletic Club). Trenutni je prvak države, redoviti sudionik azijskog AFC kupa, a navijači su nevjerojatni. Imao sam priliku igrati protiv gradskog rivala Al-Zawrae pred 30.000 ljudi, stadion je ‘doslovno’ pucao, tako da bi to bio najbolji odgovor na pitanje postoji li interes ljudi za nogometom. Prošle godine je naprimjer, isti derbi pratilo 65 tisuća ljudi. Navijači su nešto neopisivo. Prate nas i na gostujućim utakmicama, a atmosfera na domaćim utakmicama je blago rečeno užarena… Momčad je sastavljena redom od bivših i sadašnjih reprezentativaca Iraka, dvojice sirijiskih, i mene koji sam jedini Europljanin.

– Što se samog grada tiče, problem je što se kroz medije prikazuju samo loše stvari u Iraku, tu sam skoro četiri mjeseca i nisam imao nikakvih problema. Zbog utakmica i putovanja, istina, nisam proveo mnogo vremena u Bagdadu, no ista je situacija kao i u Jordanu – ljudi su me prijateljski dočekali i nisam imao nikakvih negativnih iskustava. Godina dana provedena u Jordanu uvelike mi je olakšala prilagodbu na život u Bagdadu, jedino sam se morao upoznati s novim suigračima i nametnuti se treneru, što je logično kada si nogometaš.

Vaš prvi trofej osvojili ste nedavno, kada ste se okitili naslovom prvaka azijskog AFC kupa. U finalu protiv tadžikistanskog Istiqlola Al Quwa je pobijedila s minimalnih 1-0, a vi ste naslov proslavili s hrvatskom zastavom pred 25 tisuća protivničkih navijača. Kakav je osjećaj, kao novopridošli stranac u klubu, proslaviti takav uspjeh?

– Treba naglasiti da se ova utakmica igrala pred navijačima Istiqlola, jer je glavni grad Tadžikistana Dušanbe dobio domaćinstvo. Zato je bio poseban osjećaj istrčati pred suparničke navijače, pogotovo jer je godinu ranije Al-Quwa osvojila ovaj kup i svi smo gorjeli od želje da ponovimo taj uspjeh te postanemo tek treći klub koji je obranio titulu.

– Prije polaska na finale prvo što sam spakirao u kofer bila je hrvatska zastava, a prije napuštanja rezidencije i odlaska na samu finalnu utakmicu opet je hrvatska zastava bila prvo što sam spremio u torbu. Jednostavno ne mogu opisati kolika je bila želja u meni da osvojim svoj prvi trofej i podignem pehar s hrvatskom zastavom. Na putu do stadiona osjetili smo koliko je domaćinima bitno to finale pa je želja za pobjedom bila, zdravo sportski, još veća.

Sam finalni susret mora da je bio poseban za tebe. Naime, utakmica se igrala 4. studenog, a tvoj 26. rođendan uslijedio je dan poslije. Pobjeda 0-1 i prvi trofej u karijeri – bolji poklon nisi mogao poželjeti?

– Zaista nisam. Već na samom početku utakmice sam nakon jednog kornera pogodio vratnicu i znao sam da je to to. Protivnik je imao posjed, ali s njim nije napravio ništa konkretno. Pri rezultatu 0-0 promašili smo i kazneni udarac, ali ubrzo nakon toga postigli smo taj pobjedonosni pogodak. Domaćin se nakon toga otvorio, a mi smo u nekoliko navrata kroz kontre i polukontre izlazili sami na vratara, no nismo iskoristili te prilike da utakmicu mirno privedemo kraju. U konačnici, po meni, naša zaslužena pobjeda.

Osjećaj nakon posljednjeg sučevog zvižduka?

– Čim je sudac svirao kraj pozdravio sam protivnike i otrčao po zastavu da proslavim titulu. Na putu do svlačionice zaštitari mi nisu dali da prođem, ali ništa me u tom trenutku nije moglo spriječiti da dođem do zastave, hahah… Osjećaj? Neopisiv. U Irak sam došao s ciljem da osvajam trofeje i počelo je kao u snovima. Doček u Bagdadu, atmosfera na treninzima nakon osvajanja naslova… Neopisivo.


Nakon početka iz snova, uslijedilo je otvaranje sezone 2017/2018 u Iraku, a sve je počelo za Antića i klub nažalost nesretnim, 7. izdanjem iračkog superkupa i velikim derbijem protiv Al-Zawra’ae. U nevjerojatnoj atmosferi bagdadskog derbija rivali su produžetke izborili pogotkom u petoj minuti produžetka te se po završetku regularnog dijela pristupilo izvođenju jedanaesteraca. S bijele točke uspješnija je bila Al-Zawra’a, čiji su nogometaši zabili prva tri jedanaesterca, dok Antički (nadimak kojeg su dobili zbog činjenice da su najstariji irački klub – osnovani 1931. godine) nisu uspjeli pospremiti ni jednu loptu iza leđa protivničkog vratara. Posljednji, treći jedanaesterac, koji je značio i oproštaj od titule, promašio je upravo naš Sebastijan Antić.

Teške su emocije bile nakon tog sraza, a to se odrazilo i na ulazak u novo prvenstvo, u kojem Antićeva momčad ima samo jednu pobjedu iz četiri odigrana kola. Uslijedila je i ozljeda nakon koje se hrvatski nogometaš polako vratio, a za kraj intervjua priupitali smo Sebastijana prati li hrvatski nogomet i za koga u domaćem prvenstvu navija te kakvi su planovi za budućnost.

– Rođen sam u Rijeci, ali oduvijek sam navijač Dinama. Hrvatski nogomet slabo pratim, pratim rezultate reprezentacije, a ako me internet posluži pogledam derbije s Hajdukom i Rijekom. Što se tiče planova za budućnost, ugovor za klub me veže do idućeg ljeta, a trenutno mi je jedini plan obraniti naslov prvaka Iraka.

Iako otvaranje sezone nije počelo kao bajni završetak prošle, uvjereni smo da će nas ovaj 26-godišnji Hrvat još jednom obradovati svojim uspjehom na bližem i daljem Istoku. Hrabrost i odvažnost s jasnim ciljem u karijeri – uvijek urode plodom pa sve i da više ništa ne osvoji, Sebastijan Antić je to svojim nogometnim putem, nevjerojatnim atmosferama u kojima već nekoliko godina igra nogomet – dokazao. A na ‘drugom kraju svijeta’, gdje ni sam valjda nije očekivao da je moguće – ispunio je dječačke snove koje je snivao u Crikvenici i na Krku…

Otkako sam počeo igrati nogomet san mi je bio zaigrati prvoligaški nogomet za veliki klub pred punim tribinama, što je valjda i san svakog nogometaša.

Hrvoje Radeljak/Tino Roso


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter