Kao i svaki igrač na planeti, i Nikola ima svojih vrlina i mana. Doslovno ne postoji savršen igrač, kao što ne postoji savršen čovjek, pa niti robot.
Vrlina je uvijek ono što čovjeka najviše ističe, pa tako i igrača. Igrač se uklapa u trenerovu filozofiju, ideju i sustav – ili ga se kupuje zbog vrlina, a mana je svatko svjestan. Pitanje je iskorištavanja vrlina. Odnosno pitanje je što se želi dobiti s pojedinim igračem, jer ono što gubiš ili što nećeš dobiti – to svatko vidi.
Vlašić je igrač koji ne zabija previše. To je svakom jasno. Iako je u mlađim uzrasnim kategorijama redovito trpao priličnu količinu golova, taj dio je nekako splasnuo prelaskom u seniorski nogomet. Isto kao što je Vlašić vjerojatno tada psihološki bio puno zreliji od svojih vršnjaka, tako i sada treba sačekati njegovu kompletnu zrelost među „velikima“. Iako već dosta dugo igra seniorski nogomet, ne treba nas čuditi ukoliko jednog dana Vlašić ‘odjednom’ počne zabijati u kontinuitetu. U nogometu je psiha ogroman faktor i u kontekstu toga Nikola se jednog dana sigurno može ‘probuditi’, dobiti na samopouzdanju i kao što kažu igrači s takvim iskustvom – „tada gol izgleda kao da ima 20 metara“. Igrač jednostavno nekad sam po sebi sazrije, tokom godina dobije mirnoću u odlukama. Nekad na to utječe trener, a nekad utječe i okolina, a ponekad i sam rad.
Iako ponekad možeš dan i noć trenirati tehniku šuta, nakon toga doći na utakmicu te promašiti prazan gol s dva metra ili doći u priliku za šut s 20 metara i pogoditi auto na obližnjem parkiralištu. I što će onda ljudi prvo reći? „Vidi ovoga, treba vježbat’ ovakve situacije“, ne znajuć’ pritom da se dotični igrač ubio od vježbanja upravo tog segmenta. Nogomet, kao što Carrillo često kaže „nije 2+2“. Stvari su dosta kompleksnije od onoga kako mi obični laici na to gledamo.
To da on u seniorima ne zabija je činjenica i to je nešto što je prilično banalno. I bez obzira na to, i dalje ga potencijalni kupci prate. Što bi značilo da u njemu vide nešto drugo što bi mogli iskoristiti u svojoj momčadi. Kod kupnje igrača bi se trebalo gledati zašto on ne zabija, a ne konstatirati kako ne zabija, te može li se to popraviti individualno ili sistemski. Je li određenom kupcu uopće bitno da li on zabija ili je to stvar preko koje kupac svjesno prelazi jer zna da s Vlašićem dobija nešto drugo, a da za te novce ne može dobiti i ovce (nešto drugo) i novce (golove)? To su sad neke stvari koje ovise od kluba do kluba i od trenera do trenera, odnosno onoga što trener nekog kluba želi. Na temelju želja idealan scenarij bi bio da sportski direktor obavještava skauta sa zadatkom detaljne „laptop analize“ dotičnog, a na kraju i gledanja istoga preko određenih programa ili uživo…. i u konačnici se na temelju svega toga radi cost benefit analiza i odlučuje da li se ide u „šoping“ ili ne. Realnost je pak često drugačija, ali to je neka druga priča.
Međutim, maknimo se dalje od cijene, kupovine i prodaje, jer bez obzira na cifre kojima barataju mediji u kontekstu odlaska u Everton, osobno bih volio da Vlašića još gledamo u dresu Hajduka. Popularni Niksi ima mnogo vrlina koje su cijenjene u današnjem nogometu.
Opasnost, opasnost, opasnost!
Ono što se ističe u svemu oko Nikole jest to da se njegova igra bazira na prostor koji je najteži za branjenje. Međuprostor. Dodatnim napadanjem half space-a „iz sjene“, iza leđa vezne linije to još daje na značenju i težini markiranja takvog igrača. Ako se pozicionira više centralno, onda se najčešće nudi dijagonalno u odnosu na loptu, kako bi imao što povoljniji kut pregleda igre, samim time i lakšeg primanja i što bržeg okreta licem prema golu. Druga situacija u kojoj mu se po defaultu nude takve mogućnosti je pozicioniranje u half space-u, što često radi. Ako na to nadodamo da je Vlašić izniman dribler, onda potencijalno dobijaš veliku opasnost pred suparničkim vratima.
Ipak takva igra sama po sebi ništa ne znači ukoliko nemaš utjecaj na igru. Vlašićev utjecaj na igru Hajduka je ogroman. Kao što rekoh, on nije igrač koji će odlučiti susret pogotkom, ali će zato stvorit uvjete za pogodak, za šansu, za opasnost, dok konstantna opasnost u međuprostoru, koji je sam po sebi opasnost, nudi jako puno opasnosti po protivnički gol.
Utjecaj Carrilla
Nikola je uskrsnuo tek dolaskom Joana Carrilla. Uostalom kao i većina suigrača mu. Katalonac mu je pronašao idealnu ulogu, gdje se od njega ne traži direktno kreiranje, nego ga se koristi kao indirektnog kreatora. On ne kreira igru lucidnim dodavanjem, spuštanjem prema lopti, organizacijom ili kontrolom ritma. On je najbolji u driblingu i traženju okomitosti, a ako mu se stvore preduvjeti za to, onda je Vlašić „svoj na svome“. Kada uz to nadodamo kako ima strašnu stabilnost i snagu u duelu, te brzinu i eksplozivnost s loptom u nogama, onda se svakom treneru budi mašta u kojoj zamišlja što bi sve mogao s jednim takvim igračem, bez obzira što isti ne zabija.
Vlašić je igrač iznimne okomitosti. Svakim primanjem odmah napada gol, a svakom predajom lopte u trku nastavlja napadati prostor. Uz već gore spomenuto pozicioniranje u međuprostoru, on stalno traži koridore između dva protivnička igrača. Jednim dodirom se sposoban okrenuti i napasti gol. Jednostavno rečeno, na ovom nivou on je nezaustavljiv u tom segmentu. Dribler koji ne baca raju u trans svojim ekstremno uzbudljivim driblingom, ali svejedno „slalomski“ lomi nekoliko igrača u nizu.
Ono što je fascinantno u igri Vlašića je činjenica da je protiv Evertona imao 11 uspješnih driblinga, a protiv Brondbyja njih čak 18. Koliko je podatak frapantan za usporedbu ćemo uzeti Neymara. U svom debiju za PSG imao je 11 uspješnih driblinga, više od bilo kojeg igrača francuske lige cijele prošle sezone. Do tada mu je rekord bio 11 uspješnih driblinga protiv Espanyola. U svojoj drugoj utakmici u League 1 postavio je novi rekord s 14 driblinga, a time je izjednačio i dosadašnji rekord Ousmanea Dembela s najviše uspješnih driblinga u posljednjih 10 sezona. Naravno, stvari treba staviti u kontekst lige, to je svima jasno. Ali ekipe kao Everton ili Brondby nisu one na kojima bi svakakav igrač mogao imati takve brojke.
Nezaustavljiv je u svom karakterističnom “slalomu” kada oko centra uzme loptu u tranzicijskom napadu ili u drugoj i zadnjoj trećini terena na postavljenu obranu. Nebitno. I najmanji prostor je sposoban iskoristiti driblingom. U stanju je nanizati nekoliko igrača kao da prolazi pored čunjeva koji se pritom impozantno odbijaju od njega.
Monstruozan duel
Njegovi statistički podaci o ključnim dodavanjima ili dobivenim napadačkim duelima također su na jako visokom nivou, a u relaciji s gore napisanim dobivamo igrača čije su karakteristike upotrebljive u gotovo svakoj današnjoj momčadi.
Nikola jako voli kontakt igru i ne bježi od nje, što ga često čini fokalnom točkom napada. Figuru koju je isklesao tata Joško svakako treba pohvaliti. Kompletna fizika je na vrlo vrlo zavidnoj razini i evidentno je rađena planski u sklopu nogometnih potreba, a ne atletskih.
Kvalitetna percepcija prostora kada nema loptu u nogama
Dobro percipira igru i okolinu kada ne posjeduje loptu, međutim ponekad kasni s reakcijom u trenutku dok ima loptu u nogama. Ponekad je i carinik na lopti, ali i to ima svoje prednosti. Pošto istu jako rijetko gubi, onda je jasno da se mnoštvo igrača “veže” uz njega, a to bi značilo da koncentracija igrača na drugim prostorima nije na maksimumu, čime dovodi svoje suigrače u dobre položaje (1vs1). Igrač je koji se brzo otvara i nudi, prepoznaje otvoreni prostor i ulazi u njega čime nudi progresivnu dimenziju napadu. Po potrebi napada i kanal. Ukratko, zna se pozicionirati u prostoru. Međutim tu svakako još jednom treba naglasiti utjecaj Joana Carrilla koji mu je namjenio pravu ulogu u momčadi i time enormno podignuo igru mladog Hajdukovog talenta.
Što se obrambene faze tiče, nije igrač koji će se vući po terenu i svakako je sposoban ispuniti zadatke koji se stavljaju ispred njega. U tom segmentu je napredovao ukoliko gledamo razdobolje od prije dvije ili tri godine kada je obrambenu fazu prilično olako shvaćao.
Ne zaboravimo kako još nije napunio 20 godina
Vlašić je još jako mlad igrač i na temelju viđenog možemo zaključiti kako su njegovi potencijali iznimno visoki. Na terenu, ali i van njega Vlašić izgleda kao rođeni lider. Možda i pomalo flegmatičan, ali igra bez respekta. Mnogo puta do sada su se lomila koplja oko njegove pozicije, ali mislim da to nije toliko ključno, koliko je ključna uloga. Kao uostalom i u cijelom nogometu, jer “nogomet je igra uloga”. Da se razumijemo nije nebitno. Bitno je, ali ne u toj mjeri ukoliko “promašiš” s onim što on može ponuditi na terenu, što treba raditi na terenu i kako iskoristiti njegove kvalitete. Iako je vidljivo da mu nekako najviše odgovara pozicija “iza napadača”, situacijski se također ponekad zna povući natrag, ali i prema boku. Ipak to je više u svrhu navlačenja protivnika kako bi se na njegovom mjestu otvorio prostor za suigrače (konkretnije za izvlačenje centralnog napadača – trenutno Saida).
Ne treba posebno pričati o tome kako svaki protivnički trener izdvaja Vlašića kao najopasnijeg. Mediji stalno pričaju o njemu i stavljaju ga u prvi plan, što također nije lako za podnijeti kada si mlad igrač, no Niksi već polako odrasta i stavlja priču o igranju zbog prezimena tamo gdje joj je i mjesto. U smeće!
AK & Tin Žaja
