Search
Close this search box.

Nije sve tako crno za Bijele

Čudna utakmica Hajduka na Poljudu. Iako će golema većina navijača Bijelih na ovakvu konstataciju ljutito odmahnuti glavom, sočno opsovati i reći da odavno nisu gledali nešto lošije i besmislenije, istina je zapravo mnogo drugačija. Složenija.

Prvo valja podvući da se radi o utakmici od dva različita dijela. U prvom Hajduk je igrao svoju igru i, s izuzetkom jedne pogreške (sudačke?), posve kontrolirao utakmicu po pitanju igre, a i rezultata. U drugom dijelu Splićani su dopustili da strah od pogrešaka kontrolira njih umjesto obrnuto. Momci u bijelim dresovima su već od 46. minute (pod)svjesno čekali kraj utakmice, plašeći se ikakvog rizika u igri. A ne riskirati možeš jedino ako ne igraš, da citiramo velikog Cesara Luisa Menottija. Jasno, kako to inače biva kad na takav pristup nadovežeš i neke druge probleme – Osijek je izjednačio i Hajduku izbio dva vrijedna boda.

Što valja izvući iz jučerašnje predstave Bijelih?

Kao prvo, pamet u našeg naroda je jako kratka, pa se vrlo lako zaboravi kako je Hajduk još sasvim nedavno znao izgledati posve neorganizirano, stihijski, baš pogubljeno na terenu, te su se golovi zbivali većinom kao posljedica slučajnosti, u obje mreže. Nitko danas ne može reći da Hajduk nije organizirana ekipa s glavom i repom i posve jasnom namjerom u igri. Drugi par cipela je to što je ekipa psihološki posve pala u drugom dijelu, pa ništa od te smislenosti koja inače krasi igru Hajduka nismo mogli vidjeti. Dakako, treći par cipela je to sviđa li se nekome Hajdukov plan igre, bilo ofenzivno, bilo defenzivno, bilo u tranziciji.

Što nedostaje Hajdukovu planu igre?

Ofenzivno – malo hrabrosti i rizika, te jasno brzine u predaji i kretanju. Ili da budemo sasvim konkretni – Hajduk svoju igru od zadnje linije u startu usmjerava na bokove i s bokova nastoji ući u priliku za gol. Očigledno je kako zona između ruba protivničkog šesnaesterca i nekih 30-ak metara udaljenosti od protivničkog gola biva posve neiskorištena. A baš u tom prostoru se otvara igračima najveći dijapazon mogućih rješenja u igri, pa i ono da se obranu koja se stisne da bi zatvorila protivnika u toj zoni – probije dijagonalnim pasom na bok duž kojeg se iz drugog plana mogu ubacivati bočni igrači i ulaziti u šesnaesterac, te tražiti ili pas ili šut. Dakle, obrnuto od onoga što sad Hajduk radi – ne s bokova u sredinu, nego sa sredine na bokove. Hajduk je jučer u prvom dijelu jako dobro gradio napad. Vide se jasne konture postavljanja igrača i kretanja da bi se što bolje i više koristio prostor, nije bilo situacija kao nekad prije da po 2 ili 3 igrača na metar-dva jedan od drugog čekaju loptu. Poziciona igra izgleda uredno. Nažalost, dojma smo da se igra previše ziheraški, doduše – što je za pohvalu – i iznimno strpljivo. No ipak, preoprezno, maksimalno izbjegavajući koristiti središnjicu protivničkog polja. Jasno, u tom slučaju drastično se povećava rizik od greške i izgubljene lopte, te moguće kontre, no i to je dio nogometa, nije neriješvio, a ponudilo bi mnogo više opcija u napadu, nego je to sada slučaj.

S druge strane, ima i Burić argumente. Sve do ove zadnje 3 utakmice, njegovi momci ostvarivali su jako dobre rezultate i ovakvim planom igre, te su, usprkos nekim nes(p)retnostima, trebali biti i ispred Dinama da nije bilo sramotnih sudačkih divljanja. No, momčad kontinuirano treba napredovati i razvijati se, usvajati nove mehanizme igre. Burić je fino posložio ekipu i ima još prostora za napredak i obogaćivanje u toj njegovoj viziji igre.

Primjerice – Hajduk nerijetko nailazi na probleme kada ga protivnik pritisne visoko i nema slobodu mirno graditi napad. Pribjegava se ispucavanju, a izuzev Jeffersona Bijeli i nemaju ni nekog skok ni nekog duel igrača koji bi donio prednost na sredini u takvoj igri. U takvoj situaciji ekipa navikla na određene mehanizme i ritam igre se zna pogubiti i nestati s terena ofenzivno i po više minuta.

Još jedan detalj je vrlo zanimljiv i dosta govori o Damiru Buriću kao treneru: nimalo se ne libi igrati bez klasičnog napadača. Da objasnimo o čemu se tu u suštini radi: kad je u igri klasični napadač koji ima moć igranja leđima golu, a pogotovo još ako je i dobar u skoku, ekipa se vrlo često oslanja na takvog igrača i linijom manjeg otpora preskače građenje igre osvajanjem terena kraćim pasevima i kombinatorikom, već se lopta šalje izravno na dotičnog napadača. Burić bez pardona koristi igru bez takvog igrača i onda kada ga ima na raspolaganju, već teži izmjeni pozicija u ofenzivi, te kontinuiranom, sustavnom kretanju, složenoj pozicionoj igri, a to govori da je trener koji cijeni igru i ne želi ništa raditi naprečac, već traži rast momčadi kroz sustavno građenje igre. Kratkoročno, ovaj Burićev svojevrsni nogometni purizam može frustrirati i koštati nekih rezultata, no dugoročno će se sigurno isplatiti.

Defenzivno Hajduk i dalje nije dovoljno agresivan i čvrst. Razmak među linijama i po vertikali, a posebno po horizontali je manji, no još ima prostora za napredak. Ekipa može biti još kompaktnija. Pomalo paradoksalno, no Bijelima nerijetko veći problem predstavlja kvalitetna organizacija, kretanje i međusobno pomaganje u fazi obrane, nego napada. Još uvijek počesto nedostaje discipline, pa se kasni sa zatvaranjem protivničkog igrača ili praćenjem timske defenzivne akcije ili naprosto u pomaganju suigraču.

Ako malo izađemo iz ovih čisto taktičkih okvira i sagledamo širu sliku obzirom na aktualnu situaciju u kojoj se klub nalazi, stvari postaju još zanimljivije i još jasnije. Indikativno je ono što se zbilo tijekom drugog dijela ove utakmice s Osijekom. Nema teorije da bi ijedan trener na svijetu naložio svojoj ekipi igru kakvu je Hajduk prikazao u tom drugom poluvremenu. Ne radi se tu ni o kakvom zatvaranju utakmice, već naprosto o tome da je ekipa posve ispala iz svih predviđenih i planiranih taktičkih okvira, a sve kao posljedica očigledne psihološke nestabilnosti. E sad, čime je ta nestabilnost uvjetovana? Pa čisto objektivno, mnogo igrača je nedostajalo. U odnosu na jesen, Hajduk je, primjerice, na Rujevici bio bez Caktaša, Balića, Maglice i Milovića koji su napustili klub, ali i ozlijeđenih Vlašića, Veleza, Ohandze, te kažnjenog Sušića, dok su neki igrali nezaliječeni. Odjednom se u nosioce igre pretvaraju Roguljić, Mastelić, Vojković, Juranović, Bašić koji su do jučer igrali niželigaški ili juniorski nogomet. Vodstvo kluba odlučilo je da u minulom zimskom prijelaznom roku neće riskirati dovođenjem igrača sa strane na deficitarne pozicije, što obzirom na još uvijek osjetljivo stanje Hajdukovih financija, te činjenicu da je usred sezone teško i pronaći dostupne igrače zadovoljavajuće klase nije nelogičan potez. Iako je riskantan. Kad se k tome doda i da neki iskusniji igrači koji bi trebali biti vođe na terenu to nisu, ili se bar ne uspijevaju nametnuti, što svojim odnosom, što svojim igrama, posebice u odnosu na primanja koja imaju, onda je logično da je mentalno stanje ekipe fragilno.

Nažalost, izgleda da će Burić teško dobiti pomoć nekoga od samih igrača, te će isključivo na njegova leđa pasti zadatak da momčadi udahne sigurnost i samopouzdanje kako bi tijekom utakmica bez kompleksa pokazivali ono što rade na treninzima. Iznimno je važno da Burić ne podlegne gluparijama o “hajdučkom mentalitetu” i ho-ruk “napadačkim” kvazitaktikama, te nastavi razvijati ekipu. Danas je to momčad vidljivih kontura s jasnim namjerama i načinom kako ih realizirati, no i dalje daleko od željenog. Onda kada Hajduk bude imao konstantnu kompeticiju za mjesta u momčadi i treninge jače i intenzivnije od ligaških utakmica, tada će forma koju Hajduk ima već sada biti znatno bogatija i samim nogoloptačkim sadržajem.

Problem predstavlja i često mijenjanje igračkog kadra što samo dodatno naglašava važnost kvalitetnog rada na jasno definiranom stilu i odgovarajućim sustavima igre u mlađim kategorijama, čime bi se znatno podignula kvaliteta bilih tića, ali i bitno im se olakšao prelazak na seniorski nogomet, od čega bi opet znatno profitirao Burić kao trener prve ekipe. Do kraja sezone cilj je osigurati Europu, u Kupu napasti Dinamo, te afirmirati što veći broj mladih igrača u prvoj ekipi za iduću sezonu. A onda je stvar na predsjedniku i sportskom direktoru da u dogovoru s trenerom (Burićem, da ne bude zabune) oforme ekipu sposobnu za osjetno ozbiljnije ciljeve od današnje. Jer stiže vrijeme kada će Hajduk i moći i morati uložiti u ekipu, u igrače i još više – struku. Ako ne ovog ljeta, onda najkasnije onog 2017. Više nema čekanja, Hajduk će poletjeti, bez okova, slobodan nakon dugo vremena. Ostaje za vidjeti koliko visoko i dugo. To će ovisiti samo o njemu samom.

Roko Kaliterna


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter