Nepokolebljivi genij igre za vječnost (4): Legende ne umiru

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Povodom smrti Hendrika Johannesa Cruijffa Nogometplus donosi serijal tekstova posvećenih ovom geniju.

Prvi dio: Nepokolebljivi genij igre za vječnost (1): Klinac iz Betondorpa koji sve zna
Drugi dio: Nepokolebljivi genij igre za vječnost (2): Ples u kopačkama
Treći dio: Nepokolebljivi genij igre za vječnost (3): Briljantan um u slavu igre

Legenda Barce Miguel Angel Nadal otvoreno kaže kako je Cruyff promijenio koncept španjolskog nogometa. Upravo je fascinantan broj današnjih trenera na ozbiljnoj razini nogometa, koji su bili njegovi igrači: Rijkaard, Ronald Koeman, Abelardo, Oscar Garcia, Sergi, Ferrer, Amor, Bakero, Lopetegui, Eusebio, Miki Laudrup, Hagi, Prosinečki, Vučević… a iznad svih – Guardiola.

Lista onih koji su u Barcelonin uređeni sustav rada, djelo samog Cruyffa, ušli nakon Nizozemčeva odlaska s klupe Blaugrane, te kasnije postali sjajni stručnjaci još je duža: Luis Enrique, Pizzi, Hughes, Frank De Boer, Cocu, Pellegrino, Blanc, Van Gaal, Vilanova… U konačnici, kristalno je jasan Cruyffov udio u igri i onih ekipa koje nisu vodili stručnjaci koji su imali izravnog dodira s njime, Ajaxom ili Barcom. Odmah u oči upada španjoska reprezentacija pod vodstvom Aragonesa, pa Del Bosquea koja je inačicom Cruyffovih ideja osvojila dva Eura i jedan Mundijal, te se od Furije koja je svoj identitet gradila na silini, strasti i borbenosti, transformirala u Roju čija igra počiva na postulatima Barcine akademije koja je djelo Johana Cruyffa. Rad brojnih eminentnih stručnjaka poput Sacchija, Wengera, Lowa ili Hiddinka također velikim dijelom duguje svoje postojanje Cruyffovim idejama igre.

Što nas dovodi do još jedne osobine koja krasi samo one najveće – Cruyff se kontinuirano razvijao. Nogomet koji je igrao već njegov Ajax, a posebice Barca pod njegovim vodstvom, iako i dalje čvrsto utemeljen na Michelsovim postulatima totalnog nogometa, osjetno se i razlikovao od nogometa aktivni dio kojeg je i sam bio 70-ih. Prorok iz Betondorpa je dodatno radikalizirao koncepte koje je već poznavao, te ih razvijao dalje – tako je nastala tiki taka, igra brzih i kratkih paseva uz mnogo inteligentnih kretanja, kojima se dominiralo terenom. I opet svijet nije imao odgovor. Guardiola je 20 godina kasnije iskoristio stanje nogometne svijesti momaka koji su izašli iz la Masije da takvu igru podigne na jedan sasvim novi, dotad neprispodobivi nivo.

Da ne zanemarimo ono opipljivo – trofeje: prije njegova dolaska na klupu Barcelone i uspostave jasno definiranog stila igre i rada la Masije, klub je u 90 godina osvojio 10 titula prvaka Španjolske i nijedan Kup prvaka/Ligu prvaka. Nakon pojave Cruyffa na klupi, klub je u 28 godina osvojio 13 liga i 5 titula europskog šampiona. Sam Cruyff je za Barcu osvojio 5 liga, 2 kupa, 3 španjolska superkupa, Kup prvaka, Kup Kupova i Europski superkup. Nije ni čudo da se u Barceloni često kroz šalu kaže da mjereći vrijeme BC u njih znači Before Cruyff.

Jedan od najpoznatijih Cruyffovih citata je onaj kako je nogomet jednostavna igra, ali je najteže igrati jednostavan nogomet. Ništa čudno za njega. To je samo jedna od nekih vrlo upečatljivih kontradiktornosti koje ga čine time što jest. Cruyff ima mnogo “ja” koja nisu dihotomna, već se sjajno nadopunjuju, pa i preklapaju.

Mnogi njegovi igrači će vam reći kako je ponekad tijekom utakmice znao naprosto zaboraviti na rezultat, što je upravo nevjerojatno iz perspektive današnjeg pogleda, ne samo na nogomet, već na svijet općenito, gdje se isključivo konačan rezultat/profit predstavlja kao bitan i kao jedino mjerilo nečije vrijednosti. Cruyff kaže:

– Imaš dva načina: možeš tražiti pobjedu pod svaku cijenu, ili se možeš koncentrirati na svaki korak koji moraš napraviti da do pobjede dođeš.

S druge strane, priče govore kako je igrajući sa svojom djecom Monopoly znao varati kako bi pobijedio! Uostalom, sam broj trofeja koje je osvojio jasno i glasno govori o tome da je Johan Cruyff rođeni pobjednik. Mnogo veći pobjednik od goleme većine onih koji pobjedu “traže pod svaku cijenu”. I to moguće, ili čak vjerojatno, baš zato što putu k pobjedi pristupa na jedan drugačiji, filozofski način. Ide čak i korak dalje pa kaže kako pobjeda sama po sebi ne znači mnogo – ključno je kako si pobijedio. Na koji način, kakvim stilom, kojom filozofijom, kakvim uvjerenjima. Jedna od njegovih najkontroverznijih izjava je kako je za sam nogomet dobro da je Nizozemska izgubila finale Mundijala 1974. To objašnjava tako što kaže kako bi se u slučaju drugačijeg rezultata pamtila – pobjeda i sam trijumf. Ovako se pamti ono što smo dali nogometu, igra. Meni osobno najupečatljivije Cruyffovo razmišljanje je slijedeće:

“Nema većeg priznanja od toga da budeš prepoznat po svom stilu.”

I to je sukus njegova razmišljanja – svojevrsni larpurlartizam, koji opet, da budemo skroz iskreni – itekako u konačnici donosi rezultat, ali ne kao nužnost per se, već više kao neizbježnu posljedicu toga da sve što radiš jest ispravno i da to radiš na najbolji mogući način.

Filozofska narav pristupa čitavoj igri, Cruyff voli reći – kaži mi kako igraš, reći ću ti tko si, dovela je do svojevrsnog fenomena među zaljubljenicima u igru koji se naziva, kako navesmo u početku – cruyffianstvo. Primjerice, jedan od Cruyffovih učenika, veliki Dennis Bergkamp, kada govori o driblingu kaže kako ne vjeruje u dribling. Obratite pozornost na odabir riječi – Bergkamp ne govori diskursom igre ili analizom opipljivog, on raspravu svodi na višu razinu, onu ideje, ideologije čak, metafizike. Cruyffisti ne koriste određene elemente igre, oni vjeruju. Ili ne vjeruju. Vjeruju u to da se nogomet igra na određeni način, ispravan način.

David Winner piše:
– Nije da se Cruyffovim obožavateljima tek sviđa način na koji njegove ekipe igraju. Oni vjeruju da bi svijet bio bolje mjesto kad bi njegova vizija igre prevladala. Cruyffistički nogomet ćute kao ljepši, zabavniji i produhovljeniji nego ijedan drugi pristup.

Njihov nogomet, to jest Cruyffov nogomet je nogomet avanture, nogomet hrabrih, igra bez kompromisa u kojoj se uživa i fizički, ali u još većoj mjeri i intelektualno. Nogomet je to koji se igra, a ne muči, vuče ili siluje. Igra je to u kojoj se svakodnevno tražiš i pronalaziš, na bezbroj različitih načina, uvijek iznova potvrđujući ono što jesi – svoj identitet, vjernost sebi, a u kojoj rezultat bude samo logična posljedica svega onoga što na terenu radiš. Koliko god Cruyff bio izraziti individualac po prirodi svog bivanja, toliko je sav njegov nogometni eros uvijek kontekstualiziran kolektivom – još jedan cruyffianski paradoks. Timska igra je uvijek nadređena pojedincu koji se isticati smije samo u službi kolektiva. Cruyff za sjajne žonglere loptom sklone samoisticanju kaže kako im mjesto nije na nogometnom terenu nego u cirkusu. Momčadska igra u njegovu nogometu nije sustav kojim se prikrivaju mane pojedinaca, nego složeni mehanizam kojim se dodatno naglašavaju vrline istih kako bi unaprijedile sam tim.

Johana Cruyffa najlakše je opisati kao pobjednika. Ne zbog bezbroj golova, rezultata i trofeja kojih se naosvajao, nego zbog ideje koju nam je ostavio. I zbog svjetla koje će vječno svijetliti u tami kalkulantstva, pragmatičnosti i kompromiserstva kojima obiluje ne samo nogomet, već i današnji svijet općenito, a kontra kojih se Johan tako uspješno i zapravo lakoćom borio. Samo ljudi koji konstantno propitkuju norme i provociraju dogme mogu pomicati granice. Guardiola, tipično za njega – u jasnoj aluziji na Michelangela, kaže:

– Cruyff je oslikao kapelu, na trenerima Barce koji slijede je samo da je obnavljaju i dotjeruju.

Cruyff nije bio savršen, doduše nije bio ni baš daleko od toga. Dva poraza ostavila su trag u njegovu životu, jer nogomet je bio njegov život – onaj u finalu Mundijala 1974. i onaj u finalu Lige prvaka 20 godina kasnije – 1994. No, oni su tek iznimke koje potvrđuju pravilo, posebice ovaj od Milana u Ateni – prema priznanju samih igrača, dogodio se jer ih je Cruyff uvjerio u ispravnost onoga što rade u tolikoj mjeri da su bili preopušteni i skliznuli u nedovoljno poštovanje prema radu i protivniku. I konačno, baš zbog toga se nešto slično Barceloni nije dogodilo više nijednom u iduća 4 finala Lige prvaka koja su igrali.

Cruyff nije slučajni pobjednik iz priča i bajki – koji se iz drugog plana nevoljko popne na pozornicu, sve riješi i sjedne na tron, iako to zapravo nije htio. Upravo obrnuto – Cruyff je namjerni, svjesni pobjednik, koji je znao da je predodređen da to bude, te je uživao imati odgovornost i za svoje suigrače i igrače, ali ponajprije za svoje ideje i ideale. I zato Cruyffov nogomet nije “samo” ni taktika ni strategija, to je stanje uma koje se na terenu realizira u magičnu misleću simfoniju.

Johan Cruyff je umro? Upalite TV, pođite na obližnji stadion, pogledajte današnji nogomet. Vi samo mislite da je umro. Nije, niti će. Geniji ne umiru.


Ivan Rilov


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter