Nepokolebljivi genij igre za vječnost (3): Briljantan um u slavu igre

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Povodom smrti Hendrika Johannesa Cruijffa Nogometplus donosi serijal tekstova posvećenih ovom geniju.

Prvi dio: Nepokolebljivi genij igre za vječnost (1): Klinac iz Betondorpa koji sve zna
Drugi dio: Nepokolebljivi genij igre za vječnost (2): Ples u kopačkama

Sabiti sva Cruijffova djela, a pogotovo razmišljanja, kojima je izravno utjecao na razvoj igre u par rečenica nemoguć je zadatak. Iako, očigledno, s druge strane, dovoljna je samo jedna riječ: totaalvoetbal, ili u prijevodu dvije – totalni nogomet. “Institucionalizirao” ga je Rinus Michels na klupi s Johanom Cruijffom na terenu, iako je korijene vukao još od ideja Jimmya Hogana, Huga Meisla, Jacka Reynoldsa, Gusztava Szebesa… Ono što je Cruijffa razlikovalo od ostalih bila je radikalnost u provođenju svojih ideja u djelo. On nije gradio vremenom korak po korak, oprezno i postupno. Njegov nogometni um bio je poput bujice koja se ne razbija o hridi, već svojom silinom neumoljivo mijenja ukalupljena korita, oblikuje svoj put i ide svojim smjerom. Koji onda, kakva već i jest sudbina genija – i ostali počinju slijediti, nakon što je ono najteže već obavljeno. Primjerice, pri kraju svog trenerskog mandata u Barceloni najozbiljnije je razmišljao o tome da s gola makne vratara i na gol postavi braniča s rukavicama, kako bi što učinkovitije mogao graditi napad od samog početka, od svog gola – jedva su ga odgovorili od toga. I ovaj primjer zapravo najbolje moguće opisuje način na koji je Cruijff, ili tada već, budući je postao globalni fenomen, anglizirano – Cruyff, razmišlja. Nikada, nikada ne želi reagirati, jer to uvijek znači prepustiti drugome da vodi igru, te nemati sudbinu u svojim rukama. Uvijek je tražio rješenje prije nego bi se problem koji je postojao u njegovu umu, i pojavio na terenu. I budući je obično uspijevao, većinu problema je prevenirao, pa se nisu ni pojavljivali, te je i grešaka bilo vrlo malo. Reagiranje na potez protivnika držao je porazom samim po sebi, te je baš stoga, mnogi misle, znao i zanemarivati defenzivnu fazu igre, izuzev koncepta visokog presinga. Jednom ga je veliki vratar Athletica, Barcelone i Španjolske Andoni Zubizarreta pitao kako želi da brane prekide. Odgovor je šokirao sve nazočne: “Što ja znam? Ti odluči. To tebe zanima više nego mene.” Nogomet bez lopte nije držao nogometom.

Bio je miljama ispred svog vremena: na zaprepaštenje stručnjaka tvrdio je kako se rezultat najbolje brani uvođenjem ofenzivnih, a ne defenzivnih igrača s klupe. Na treninge Ajaxa je doveo opernu pjevačicu, jer je, promatrajući tehnike pjevanja, zaključio kako može pomoći njegovim igračima tako da ih nauči tehnikama pravilnog disanja u određenim situacijama. Braniče je na treninzima postavljao na pozicije napadača i obrnuto “kako bi naučili kako razmišljaju igrači u tim situacijama i na tim pozicijama”. Smatrao je apsurdnim da ekipa na 20 i koliko igrača ima jednog trenera, dok profesionalni golfer ima posebnog trenera za svaki od različitih segmenata svog udarca. Inzistirao je na detaljima – jako važnim je držao postavljanje na terenu – metar uže ili šire znatno mijenja kut koji imaš za dodati loptu. Gerald Vanenburg, odlični vezist Ajaxa, PSV-a i nizozemske reprezentacije voli reći kako je od Cruijffa naučio kao stvari NE raditi.

Znao je Johan reći kako je do 30-e sve radio instinktom, a nakon 30-e počeo razumijevati zašto je radio sve što je radio. To ga je učinilo besmrtnim, jer Cruyff je uživao voditi. Ne samo podučavati, već kontrolirati stvari, baš voditi. Da bi postigao takvo što kao igrač morao se posebno truditi i nametnuti na terenu kao autoritet i pojavom i znanjem. Kao treneru – kontrola je dolazila prirodno kao sastavni dio samog posla. S autoritetom ionako nikad nije imao problema. Nikad nije bio jedan od onih koji bi govorili kako su mnogo više uživali igrajući nego objašnjavajući drugima kako da igraju.

Nebrojeni niz taktičkih elemenata igre u kojima danas uživamo rezultat su Cruyffova genija: kao prvo, mogućnost izmjene pozicija, gdje svaki igrač može igrati na svakom mjestu, pa su rošade jednostavne i ubitačne. Pa onda ono što je postalo još važnije i dan danas drži primat u taktičkom rezoniranju i postavljanu igre – kontrola prostora, nešto što će se kao teorija razviti u Guardiolin juego de posicion.

Zatim igrač vratar – Van Der Sar, Valdes, Neuer i mnogi drugi koji postaju aktivni u gradnji napada svoje ekipe, a ne samo čuvari svoje mreže. Svjedoci vremena kažu da je odabir Jana Jongbloeda kao vratara za Mundijal 1974. bio rezultat njegova presudnog utjecaja na Michelsa, upravo zato što je Cruyff već tada kao igrač bio opsjednut aktivnijom ulogom vratara u igri, a Jongbloed je bio jako vješt s loptom u nogama. Za Cruyffa se podrazumijevalo da moraš što je moguće više imati loptu u svom posjedu, “jer postoji samo jedna u igri”, a dok imaš loptu gol ne možeš primiti. S druge strane, jedino s loptom u posjedu možeš zabiti. Posjed je imperativ!

Zanimljiva je priča kako su on i Michels došli do ideje timskog presinga koji je danas neizostavni dio identiteta modernog nogometa. Jedan drugi Johan, također izvanredan igrač – Neeskens, imao je zadatak brzo i agresivno zatvarati najboljeg protivničkog razigravača kad bi taj primio loptu. Vidjevši da to funkcionira, ali i da pravovremeni pas protivnika može riješiti taj problem, Michels i Cruyff su odlučili proširiti to zatvaranje protivnika na čitavu ekipu. I tako je nastao timski presing. Takva igra iziskivala je i puno visočije postavljanje zadnje linije, što je onda za sobom vuklo i proaktivno korištenje ofsjad zamke kao legitimnog taktičkog rješenja. U isto vrijeme, u igri su sudjelovali svi uvijek i defenzivno i ofenzivno.

Još jedan sjajni nogometaš tog vremena, legenda Ajaxa, Anderlechta i Nizozemske Arie Haan kaže:

– Nije stvar u sustavu, nego načinu na koji ga igraš. U drugih u igri sudjeluju 1 ili 2 igrača, ostali gledaju. U nas, ako si i 60 metara od lopte – igraš.

Svijet je bio zapanjen, a dugokosci u narančastim ili crveno-bijelim dresovima globalne ikone koje je bilo legitimno obožavati, jer osim što su bili nevjerojatno cool, imali su i pravu “priču”. Iza fasade, krio se i prebogati sadržaj. Šezdesetosmaškoj Europi Cruyffova ekipa i Cruyffov nogomet legli su k’o trica na asa.

Kao i svaki genij, prkosio je okovima učmalosti svoga vremena, te se nimalo nije bojao izazova. Baš naprotiv, s uživanjem ga je prihvaćao. Kad su ga pitali kakvu bi grupu na Mundijalu želio, hladno je odgovorio – onu s Brazilom, Argentinom i Njemačkom, jer ćemo odmah u grupi eliminirati dva favorita za naslov, pa će nam poslije biti lakše. Baš zbog takvog stava sukladno kojem je izazovu uvijek gledao u oči, a i okolnosti u kojima je djelovao, imao je jedan veliki problem. Gdjegod se pojavio, što kao igrač u Ajaxu, pa Barceloni, što kao trener opet u Ajaxu, pa Barceloni, Cruyff je, više manje, gradio od početka. Uzmimo Guardiolu, na primjer. Još jedan genijalni um nogometa, u mnogo čemu vrlo sličan Cruyffu. No, za razliku od Cruyffa, Pep je u Barceloni na raspolaganju imao posve funkcionalnu la Masiju. Cruyff nije imao taj luksuz ni kao igrač ni kao trener, ni u Ajaxu ni u Barceloni. Tijekom sezone 1991./1992. kad je Barca bila na vrhuncu svoje moći i osvojila ligu i Kup prvaka igrom koja je očarala svijet, Cruyff je, što su mnogi držali bahatošću i pozom, znao da se može igrati još osjetno bolje: “Počinju shvaćati. Još ne u potpunosti, ali doći će to vremenom.”

I došlo je, baš kako je predvidio, 20-ak godina kasnije, radom njegova najmilijeg učenika. Shvaćao je važnost razvoja igrača, ali i stila, pa i sustava igre, kroz mlađe kategorije. Iako nije zazirao od tržišta i kupovine kvalitetnih igrača, duboko je vjerovao u izgradnju sustava sportske strukture kluba. Znao je koliko se psihološki isplati u momčadi imati igrače odgojene u klubu, koji iskreno vole taj klub, te nisu tek plaćenici, a znao je i koliko navijači to cijene. Još je više bio svjesan prednosti koje sa sobom nosi vrhunski organiziran rad s mladima u klubu. Na taj način ne ovisi o tome hoće li na tržištu pronaći adekvatno pojačanje, hoće li se taj igrač uopće pokazati dovoljno dobrim, hoće li se uspjeti uklopiti u ekipu, hoće li se moći prilagoditi na život u novoj sredini i niz drugih okolnosti koje dodatno kompliciraju slaganje ekipe. Tih problema s igračima koje ti stvoriš – nemaš. Znaš te mladiće od kad su bili klinci, znaš im karakter, znaš kakvi su kao igrači i što se od njih može očekivati i dobiti. A kruna svega je to što svojim igračkim razvojem prolaze kroz sustav, a ponajprije – stil igre kakav želiš i kakvim se koristi prva momčad. Prilagodbe nema, svi bez problema uskaču u ekipu, te trener može odmah raditi na detaljima, budući su temelji postavljeni i neupitni. S Michelsom je utemeljio ovakvu školu nogometa u Ajaxu, koja je eksplodirala klasom i u 70-ima pokorila Europu, a na temeljima koje je briljirala i njihova generacija 90-ih s Van Gaalom na čelu.

No, pravu revoluciju je izveo u Barceloni. Kao igrač je do temelja prodrmao kolotečinu te sredine koja je usljed mnogih objektivnih poteškoća, ali i nekih vlasitith grešaka sigurno tonula u prosječnost. Stigao je, ne kao planirani, već jedini mogući potez tadašnjeg predsjednika kluba Josepa Luisa Nuneza. Naime, krajem sezone 1987./1988. niti dvije godine nakon što je Barca igrala finale Kupa prvaka (i izgubila od Duckadamove Steaue) klub je proživljavao svoju najgoru sezonu unatrag skoro 50 godina. Dogodilo se nešto što se danas u povijesti katalonskog diva naziva Pobunom u Hesperiji. Naime, u tom hotelu su se skupili igrači i trener Luis Aragones i javno zatražili ostavku tadašnjeg predsjednika Nuneza. Kako je i javnost barcelonskom biznismenu na mjestu predsjednika sve uvjerljivije iskazivala nepovjerenje, ovaj se odlučio na jedinog asa kojeg je imao u rukavu – Johana Cruyffa. Ovaj je samo čekao poziv. Obzirom na težak, snažan karakter jednog i drugog, brak Cruyffa s klubom je zapravo trajao dosta duže nego su mnogi i očekivali – punih 8 godina.

Cruyff se odmah postavio kao onaj koji vodi prvu ekipu, te Nunezu pokazao da mu je mjesto u uredu, a ne u svlačionici. Usprkos tome što je čak 15 igrača otišlo na kraju te sezone, Nizozemac je inzistirao na ostanku Alexanka – Barcine legende, kapetana, iako je ovaj bio jedan od sudionika pobune, i to je i dobio. Silina Cruyffova utjecaja vidljiva je baš po tome što je došao u klub koji se trenutno nalazio u očajnom stanju, klub koji je u proteklih 28 godina osvojio tek 2 titule prvaka (od kojih je jedna bila njegova!), ali i klub u kojem nije postojao sustavan rad s mladima, a njime je vladao, kako je to Cruyff nazivao – sindrom ili kult žrtve, što je datiralo još od vremena Francova režima. Za sve je postojalo opravdanje, svako rješenje imalo je svoj problem, uvijek je za sve netko drugi bio kriv. I sve je to čudesni klinac iz Betondorpa preokrenuo naglavačke u svega nekoliko mjeseci. Naime, već u prvoj sezoni klub je osvojio Kup kupova, u drugoj Kup kralja, a onda je krenula serija od 4 lige uz 1 Kup prvaka. No, rezultati, iako su bili upravo sjajni, nisu ono najveće što je Cruyff ostavio za sobom.

Negdje 1985. jedan dječak, tada 14-godišnjak koji je trenirao u mlađim kategorijama kluba, danima je bio nervozan toliko, da prema priznanju njegovih roditelja, nije ni spavati mogao. Ne, nije ga čekala neka utakmica koju je (pre)ozbiljno shvatio, već – klupski pregled, na kojem su ga mjerili i predviđali mu visinu. Tada je Barca selektirala igrače tako da oni koji nisu mogli izrasti više od 180 centimetara nisu mogli proći selekciju. Nakon mjerenja klinac je kući došao u ekstazi vičući – 180, 180, 180! Taj dječak bio je Josep Guardiola. No, čak i nakon što je prošao takve kriterije selekcije, stvari nisu izgledale baš dobro za njega dok se probijao kroz C i B ekipu, u klubu naprosto nisu vjerovali u njega baš zbog njegove krhke građe. U prvu ekipu ušao je tek na Cruyffovo inzistiranje.

Ovo su stvari koje je Cruyff stubokom promijenio. Tadašnjim kriterijima ne bi udovoljili ni Messi ni Iniesta ni Xavi ni Puyol ni Fabregas, ali i mnogi drugi koji su ostavili dubok trag u povijesti kluba. Zaslužan da se ova imena ipak pojave u dresu prve ekipe je – Johan Cruyff. Iako je još kao igrač u suradnji s Michelsom kao trenerom, te uz pomoć Laureana Ruiza kao stručnjaka za rad s mladima, ustanovio neke koncepte za razvoj igrača, nakon njihova odlaska iz kluba, ponovo je započelo lutanje. Sada kao trener Barce, uz suglasnost kluba, utemeljio je la Masiju kakvu danas znamo. Već je on kao trener počeo uživati u prvim plodovima rada te nogometne akademije – prvi diplomant koji je ušao u prvu ekipu i postao legenda kluba je Guillermo Amor, još donedavno tehnički direktor baš la Masije. Uslijedilo je i mnoštvo ostalih. No, pravi rezultati stigli su tek kad je Cruyff otišao, a nepobjediv argument u korist ovakvog koncepta razvoja kluba stigao je kroz Pepovu Barcu koja je s po 7-8-9 igrača u prvom sastavu iz svoje škole nogometa suvereno vladala svijetom.

Što je također vrlo zanimljivo i samo pokazuje njegovu nepokolebljivu vjeru u sustav koji stvori – je kako je baš Cruyff najzaslužniji za imenovanje Pepa Guardiole trenerom Barcelone. U to ljeto 2008. godine čelnici kluba razletjeli su se Europom u potrazi za Rijkaardovim nasljednikom. Mourinho se takorekuć sam nudio, te je održao i prezentaciju dijelu uprave o svojim planovima za ekipu. Cruyff, još od svog odlaska s klupe Blaugrane neformalni savjetnik svih uprava do tada, samo je rekao da ne zna zašto traže trenera okolo, kad im je on tu, pred nosom. Usprkos brojnim prigovorima iz redova samog establišmenta, medija, navijača, stručnjaka, Laporta je poslušao Nizozemca. Ostalo je povijest.

Ivan Rilov


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email