Vjeruj nema života bez Dinama, dao bih milijardu dolara, za jedan sekund’ Dinamovog sjevera. Navijačka inačica Stublićeve uspješnice duboko se usadila u opus Bad Blue Boysa, i to još u vrijeme kada su bili poželjni na maksimirskom stadionu. Danas klub iste navijačke grupe otvara novi pohod na grupne faze Lige prvaka, čak četvrti u posljednjih šest sezona. Bez dileme, velik je to uspjeh, čak i unatoč još jednom neprezimljavanju u Europi, ako do istog dođe. Na prvi pogled, nekome neupućenom situacija u kojoj klub niže trofeje na domaćem tlu, te usput ugošćuje kremu europskog nogometa, izgleda sasvim idilično. Zašto se onda znatan broj navijača Dinama osjeća prazno, izigrano, tmurno? Osjeća se praznina jer je klub potpuno otuđen od svojih navijača koji se već godinama ne mogu identificirati s današnjom tvorevinom unutar zidina Maksimirske 128. Osjeća se dojam izigranosti od onih koji su trebali zaustaviti ovaj igrokaz. Osjeća se ono najgore, turobna realnost koja nas je toliko prizemljila, da osjećamo ravnodušnost spram nadolazećih susreta s velikanima talijanskog, francuskog i španjolskog nogometa. Pobjede koje već godinama ne mogu nasmijati, porazi koji ne zazivaju suze, bijes, tugu. I tu nije kraj. Nakon svega, dugogodišnje borbe s vjetrenjačama, osjeća se i nemoć poštenog, ali premalenog čovjeka, koji se samo želio izboriti za ono što mu pripada. Mrak je obasjao tunel do čijeg kraja nikako doći. U nekom ljepšem svijetu, danas bi bio dan kada bi se s tribina ponovno zaorio stih Jure Stublića s početka teksta. U stvarnosti, na repretoaru će biti stih iz iste pjesme, ali s drugačijom, tužnijom porukom. Ne osjećam ništa, samo se sjećam.
Ivan Mušlek
