Ovo je priča o prvoj velikoj Hajdukovoj zvijezdi, igraču kojega su ondašnji vladari euro nogometa poput Čeha(ali i drugihmdash; primjerice Talijana) smatrali jednim od najboljih u Europi, i željeli ga dovesti u svoje redove, u čemu je prednjačila praška Slavija.
Ime mu je Nikola Gazdić, a obzirom na njegovu ćud i kuštravu, kovrčavu kosu nadimak mu je bio Janjčić.
Prvi je igrač koji je u dresu Hajduka zabio 100 golova. Svi stariji koji su ga se sjećali kao igrača su redovito uz imena legendarnog trojca Bearamdash;Vukasmdash;Matošić navodili i Gazdića kao četvrtog u društvu najboljih svih vremena.
Međutim, ovo i nije priča o njegovoj igračkoj klasi, bar ne u prvom planu. Ovo je priča o srcu.
Zagreb je prije Drugoga svjetskog rata imao tri velika nogometna kluba: HAŠK, Concordiu i Građanski. Zanimljivo je da ni s Concordiom ni s HAŠKOM Hajduk nikad nije imao napetosti, trzavica i sličnih problemamdash; utakmice su više manje protjecale u sportskom, gotovo prijateljskom duhu, za razliku od utakmica s Građanskim. Tu se od samog početka, od doslovno prve utakmice koju su ta dva tima odigrala vidjelo ogromno nadmetanje, volja za pobjedom, koji će se vremenom roditi u najveće rivalstvo hrvatskog sporta, usudio bih se reći.
Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 1913. i Građanski je bolji s 3:2.
Iduća je ona bitna za našu pričumdash; igra se 6 godina kasnije, opet u Zagrebu, nakon Prvoga svjetskog rata, dakle 1919.
Velik problem za nogometaše Hajduka bilo je putovanjemdash; put do Zagreba i nazad uz najkraći mogući boravak u Zgmdash;u i igranje utakmica protegnuo se na čitavih 6 dana! Infrastruktura je za današnje pojmove bilamdash; upravo nezamisliva.
Vrlo važno je napomenuti da su igrači tada bili amateri, većinom studenti ili zaposleni, te njihovim poslodavcima/profesorima “tamo neka nogometna utakmica” nije značilo skoro pa ništa, sedmodnevno izostajanje s posla ili studija u Splitu, Beču, Pragu ili Pešti predstavljalo je ogroman problem. Ipak, konačno je skupljena najbolja moguća momčad, i otputovala u Zagreb. Derbi završava prekidom kod rezultata 2:0 za Građanski usljed toga što su Splićani nezadovoljni pristranim suđenjem napustili teren, a bilo je i fizičkih obračuna. Hajduk je na zagrebačkoj turneji odigrao još i 1:1 s Concordiom i izgubio 0:4 od HAŠKmdash;a.
Nikola Gazdi, nogometa Hajduka (oko 1920.)
Ono što nitko nije ni pokušao uzeti u obzir je činjenica je Gazdić te utakmice igrao ozljeđen, na svoju odgovornost, nikako ih ne želeć’ propustiti, i umjesto da ga se cijeni zbog togamdash; pribijen je na stup srama.
Vremenom, stvari su se smirile, porazi polako zaboravili, a Hajduk je nastavio dalje. Baš kao i Građanski, koji je kroz iduće dvije godine odigrao niz odličnih utakmica kontra nekih od najboljih ekipa Europe.
Ubrzo, rodila se ideja o novom dvoboju, po prvi putmdash; u Splitu.
Momad Hajduka (1914.) Foto: hajduk.hr/Jurica Gizdi
Tako će, za Hajduk, taj 22. Svibnja 1921. postati, rekao bih, prijeloman trenutak u povijesti prijeratnog Hajduka. Od tada bijeli će se sve tamo do pred kraj 30mdash;ih kretati uzlaznom putanjom.
Građanski stiže u Split osokoljen odličnim rezultatima koje ostvaruje, i nimalo ne sumnja u pobjedu. Bahatost je išla do te granice da su neki od njaboljih igrača tog kluba na Hajdukovo igralište stigli u fijakeru!
Čuvši za taj “revanš”, Nikola Gazdić, tada već ozbiljno obolio od tuberkuloze, šalje pismo u Split, Hajduku, u kojemu moli tadašnje autoritetemdash; predsjednika Šoru, igračamdash;trenera Mantlera i , iznad svih mdash; Luku Kaliternu, tada već neprikosnovenog autoriteta među igračima mdash; da se vrati, da ga puste da odigra još makar samo tu utakmicu, pa neka mu je i zadnja, iako je bio tek u srednjim dvadesetima.
Iz Hajduka stiže odgovor u pomirljivom tonu(Janjčiću, vrati se!) mdash; i Janjčić se vraća u svoj Split, potiho, gotovo skrivećki, i opet moli Kaliternu i Mantlera da ga postave u igru, iako su ovi već odredili postavu bez njega i pripremili utakmicu. Ipak, oni pristaju, i na teren, pred tada nevjerojatnih 5000 ljudi istrčava i Gazdić. Ne treba ni govoriti da je interes za utakmicu bio nezapamćen, a navijači posve iznenađeni Gazdićevom prisutnošću na terenu.
Stariji poznavaoci igre kažu da je to i do dan danas bila najbolja partija jednog igrača u bijelom dresu, bez obzira na sve velikane koji su slijedili.
Građanski je poveo rano, već u 15. minuti golom Graneca.
Tada na scenu stupa Gazdić i nizom efektnih poteza, ponajprijemdash; driblinga i prodora izaziva posvemašnju pomutnju u plavoj obrani koja ga, iako pokušavajući na sve načine, ne uspijeva zaustaviti.
Zauvijek ostaje zapamćen i izjednačujući gol koji je zabio Vrđuki tog dana: izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara , fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.
Hajduk nastavlja sa silovitim napadima i Gazdić iznuđuje jedanaesterac kojega Mantler zabija za konačnih 2:1!
Emocije su proključale, sad već skoro i čitavih 10 000 ljudi opsjeda Hajdukovu baraku i čeka igrače da izađu da podijele radost. A u barakimdash; drama. Janjčić kojega su baš razdragani navijači i unijeli u baraku plače od sreće, ali nažalost, vrlo brzo počinje i iskašljavati krv. Igrači ga na rukama nose u staru splitsku bolnicu na zaprepaštenje svih prisutnih.
Janjčić umire svega koji dan iza toga.
Iako je znao koliko je ozbiljno bolestanmdash; to nikome nije rekao, skrivao je to od svih u strahu da bi mu zabranili da igra. Iako je posve nevin doslovce protjeran, ne samo iz svoga Hajduka, već i iz svog Splitamdash; on nevin moli one koji su ga nepravedno otjerali da mu dopuste da se vrati, moli da mu dopuste da makar još jednom zaigra.
Srce. Veliko Hajdukovo srce. SRCE.
Pogreb je, kažu knjige, bio najveći koji je Split do tada vidio.
A Miljenko Smoje je napisao:
“Ima tići(ptica), oni specijalni tići pivači, koji prid smrt zapivadu onako kako nikad nisu u svome životu zapivali.Svi falšeti, sve note, sve skale, koloraturi, sve se to spoji u jednu veličanstvenu ariju i u lipoti te mužike spojidu se sa nebon i zvizdama.“
