Buran je ovo tjedan bio za NK Osijek mdash; osim što su konkurenti na tablici još više pobjegli, neopozivu je ostavku podnio i predsjednik Slobodan Tolj. Oko njegove ostavke sve je već rečeno, no pitanje budućnosti kluba još uvijek nije rješeno, a nema ni naznaka kako bi se to uskoro moglo dogoditi. Upravo nas to dovodi do pitanja je li ovaj model postavljanja čelnih ljudi u klubu dobar za NK Osijek?
Situacija u kojoj političke igrice koje veze nemaju s NK Osijekom direktno utječu na njegovu sudbinu je, valjda je jasno, neodrživa. Ne samo da predsjednik može otići svakog trenutka kao u ovom slučaju, nego na tako bitno mjesto dolaze svakakvi “likovi”, pa prisjetimo se samo nekoliko posljednjih: Josić, Špehar, Dumančić… Ne zna se tko je napravio lošiji posao. Sve te godine neodgovornog i nesposobnog vođenja kluba direktan su uzrok ove situacije mdash; ove borbe za ostanak, jedva izbjegnutog stečaja kluba, o raznim malverzacijama pri transferima (u prvom redu slučaj Živković pri transferu Vide u Bayer, zatim svi Josićevi transferi u Rijeku itd.) ne treba previše ni govoriti mdash; sve je to krivnja svakog od tih ljudi, u većem ili manjem dijelu. A navijači? Nitko njih nikad ništa nije pitao, ali nije ni bilo pravog pokušaja da se izbore za nešto više. Kohorta i dio “Istoka” vodio je borbe protiv raznih uprava, u većem dijelu ih i pobjeđivali, ali na tome je ostalo.
Zašto navijači ne bi dobili glas i prije nego dođe do kraja? Zašto ih se ne bi pitalo koga želeu upravi Kluba kojeg vole i za kojeg navijaju cijeli život? Mogu li stvarno izabrati gore od ovih gorenavedenih? Na kraju krajeva, pola Europe bira svoju upravu na principu “jedan član = jedan glas”, samo se kod nas na to gleda kao “vladavinu ulice” i ostale potpuno isprazne fraze koje izgovaraju oni kojima ovakvo stanje odgovara. Najbolji primjer toga je činjenica da netko tko nije dioničar kluba uopće ne zna tko je u Nadzornom odboru, a o financijskim izvješćima da i ne pričamo.
Neki će reći kako ovakav model nije moguć zato što u Osijeku nema dovoljno zainteresiranih za aktivno sudjelovanje u radu Kluba te kako samo treba pogledati koliko ljudi je kupilo dionice. I istina je, nešto manje od 200 ljudi je kupilo dionice što je poražavajući podatak. Ono što se tad ne spominje je kako je marketing tijekom privatizacije bio očajan, mnogo ljudi nije ni znalo za mogućnost kupovine, ali kirvo je i naše društvo koje je zapelo negdje u tranziciji gdje većina ljudi nije ni upoznata s mogućnostima koje imate kad ste dioničar. I oni koji možda žele sudjelovati u radu Kluba znali su da sa svojom jednom, dvije ili pet dionica ne mogu imati nikakav opipljiv utjecaj kada se prodavalo desetine tisuća dionica, a najveći dio njih završio je u vlasništvu gradskih i privatnih tvrtki. Ali nitko ne može reći da ljude u Osijeku ne zanima njihov klub kakav je da je mdash; prošle sezone, odlučujuću utakmicu protiv Hrvatskog Dragovoljca gledalo je 8000 ljudi, a godišnje ulaznice svake sezone kupi između 600 i 1000 navijača. Nije to ogroman broj, ali kao temelj zasigurno dovoljan.
Novog predsjednika nema niti se znaa kad će biti poznat, a klub polako tone. Je li ovo prilika da se Osijek napokon uskladi s europskim trendovima? Zašto ne. Potencijal zasigurno postoji, a navijači su možda jedini koji mogu spasiti klub prije nego bude prekasno i završi kao neki slični klubovi poput Cibalije i Šibenika. Može to biti privremeno rješenje na prijelazu u privatno vlasništvo, no zašto isključiti mogućnost da takav model bude trajan? Kakva god budućnost bila, ne treba isključiti onu u kojoj navijači, odnosno članovi, imaju mogućnost u njoj sudjelovati i o njoj odlučiti. Tad će se bar znati tko je zaslužan ili kriv kad se računi budu polagali za razliku od plivanja u mutnom koje imamo sada.
Kako to sve izvesti? Čitajte nas i dalje, jer ovaj tekst tek je prvi u seriji tekstova koji će se baviti mogućnostima uvođenja utjecaja navijača na upravljanje NK Osijekom.
P.M.
