Pitanje postavljam iskreno, s jasnim razumijevanjem veličine njegovih konotacija.
Španjolska je nakon 12 godina poražena na Europskom prvenstvu. Prva momčad aktualnih europskih prvaka izgubila je od atraktivne, brze i kompaktne Hrvatske. U javnosti je, nimalo začuđujuće, zavladala kolektivna histerija, kako to obično biva nakon par dobrih rezultata nacionalne vrste. Uostalom, Hrvatska igra vrlo dobro, završila je prvi krug natjecanja na vrhu svoje skupine i otvorio joj se koliko-toliko povoljan ždrijeb. Pa ipak, hrvatski nacionalni nogomet, barem se tako čini, van terena u suštoj je suprotnosti od onoga kakav je unutar terena: jesmo li ikada reprezentaciju sa manje entuzijazma poslali na jedno veliko natjecanje?
Kada je malena, ali glasna, skupina navijača prekinula utakmicu Hrvatske i Češke u drugom kolu, prvotne reakcije su bile očekivane: najoštrije su osuđeni tzv. huligani. Međutim, vremenom su se počela postavljati pitanja. Zašto bi navijači sabotirali vlastitu ekipu? Koji su uzroci ispod manifesnih simptoma? Malo po malo, pokrenut je dijalog. U vremenu smo neizvjesnosti, opuštanja i strepnji, u vremenu smo kada nas samo izuzetna budnost može spasiti od padanja u trans ekstremizma. Milano i Saint-Etienne dva su označitelja iste borbe, borbe za spas obraza nogometa u Hrvatskoj. No, prije nego li se upitamo jesu li svastike i bengalke legitimna oružja u toj bitci, možda ne bi bilo zgorega postaviti jedno drugo pitanje.
Rečeno nam je da je reprezentacija svetinja, nešto što je iznad svih nas, iznad izbornika i igrača, saveza i navijača. Reprezentacija je simbol, osjećaj zajedništva i nacionalnog ponosa. Drugim riječima, ideja reprezentacije jest ideja nogometnog kluba Bobbyja Robsona: to nisu zgrade niti TV ugovori, direktori niti ljudi koji su plaćeni da ga predstavljaju, to je buka, strast i osjećaj pripadanja. Mora li se, sukladno tome, reprezentacija voljeti bezuvjetno? Ukoliko nam nogomet predstavlja išta više od obične igre i biznisa, svakako. Međutim, jesu li primjenjivi isti kriteriji ukoliko je isti taj grb, simbol pripadanja svima, kombinacijom klijentelizma, korupcije i političkog manevriranja, postao simbol svega čime Sir Robson negativno definira klub: direktora, TV ugovora i partikularnih interesa? Drugim riječima, moramo li ostati uvijek vjerni ideji reprezentacije, makar smo bolno svjesni da je sama ta ideja transmutirala u blještavi objekt kojime nam nekolicina odvraća pažnju od metastaziranih rana u domaćem nogometu?
Uostalom, bi li hipotetski poraz protiv Češke, uzrokovan bakljadom nekolicine “neprijatelja Hrvatske”, bolio više nego niz ostalih poraza koje navijački aktivizam već godinama doživljava u borbi protiv korupcije u samom vrhu hrvatskog nogometa? Njemački filozof Walter Benjamin svojedobno je pisao kako će jedini povjesničari koji će biti u stanju zapaliti iskru nade biti oni koji su potpuno uvjereni da čak niti mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ukoliko on pobijedi. A taj neprijatelj, Benjamin rezignirano zaključuje, stalno pobjeđuje. Imamo li pravo dovoditi u pitanje vjernost reprezentaciji nekolicine nemoćnih navijača zbog njihovog očajnog akta otpora bez da se upitamo kakvu to reprezentaciju “branimo” od njih? Ne bi li trebali biti voljni, čak dužni, izgubiti utakmicu na terenima Francuske ukoliko će ona donijet prevagu u borbi protiv pravih neprijatelja Hrvatske: korupcije, nepotizma i nezaustavljivog kriminala?
Kako smo se našli tu gdje jesmo? Kako je obećanje slavnih dana i nadanja u Francuskoj 1998. dovelo do srama i poraza u Francuskoj 2016.? Nebrojeni su razlozi zbog kojih smo, negdje po putu, izgubili taj početni entuzijazam, mnogi od kojih su toliko dobro poznati nogometnoj javnosti da ih nema smisla ponavljati. Ipak, teško je ne vidjeti, barem u najširim konturama, sličan uzorak kao i onaj koji je od FIFA-e stvorio organizaciju koja, na račun bezuvjetne ljubavi koje milijuni širem svijeta imaju prema nogometu, donosi kolosalnu zaradu grupi dobro pozicioniranih pojedinaca. I uistinu, kada je u lipnju prošle godine podizala optužnicu protiv ključnih ljudi FIFA-e, američka državna odvjetnica Loretta Lynch nazvala je korupciju u organizaciji “divljom, sistemskom i duboko ukorijenjenom” . U tekstu kojeg smo, u kratkim crtama, ocrtali granice i povijesnu genezu fenomena, napominjemo kako “nije riječ o zloupotrebi položaja, o izoliranom incidentu nekolicine korumpiranih birokrata koji predstavlja iznimku u odnosu na normalno funkcioniranje sistema (…) riječ je o samoj logici organizacije za koju su mito, pranje novaca, korupcija i namještanje domaćinstava SP-a modus operandi a ne izolirani slučajevi.” Teško je ne vidjeti, barem na površinskoj razini, sličnosti između dvije krize – službene istrage vođene protiv najviših dužnosnika u obje organizacije, gubitak vjere šire publike i navijača, nizanje afera, sve veće odmicanje od “narodnih” korijena nogometne igre. FIFA-in “for the love of the game” i HNS-ov kockasti grb lice i naličje su istog procesa – sistemskog i korjenitog otimanja svih aspekta nogometa dalje od navijača, publike i njegovih identitetskih potencijala. Kako voljeti igru u čije ime se ime, a na račun publike, nekolicina ostarjelih muškaraca (zaustavimo se ovdje, ne ulazeći u šire, rasne i rodne implikacije) nesnosno obogaćuju?
Reprezentacija se mora voljeti, ali ne reprezentacija koja ne pripada nikome. Nogomet se mora voljeti, ali ne ovakav nogomet. Ukoliko smo dužni raspravljati o legitimnosti sredstava koje su upotrijebili hrvatski navijači u Saint-Etienneu, kao i u Milanu prije toga, ukoliko smo dužni ne dopustiti da nas ozbiljnost situacije natjera da nekritički pristupimo metodama otpora, utoliko smo dužni ne osuđivati bez konteksta, ne mahati demagoškim etiketama poput Orjunaša, izdajnika ili neprijatelja domovine. Utoliko smo dužni razumjeti i, ukoliko je potrebno, djelovati. Dužni smo uči u dijalog ali smo isto tako i dužni uvidjeti da je budućnost nacionalne vrste i nogometa veća i bitnija od pobjede nad Češkom, Španjolskom ili Portugalom, makar i na najvećoj europskoj pozornici – nogomet je suviše važna stvar da bi postao podređen vježbanju patriotizma u kafićima, kockastim navlakama za retrovizore i kratkoročnim “pravom” na ponos nakon par pobjeda na Europskom prvenstvu.
Uostalom, kao što su nas kultni britanski punkeri, Cock Sparrer, odavno naučili, Hrvatska pripada nama.
